RETRO-RECENZIJA: Dokaz života (Proof of Life, 2000)

uloge: Meg Ryan, Russell Crowe, David Morse, Pamela Reed, David
Caruso, Anthony Heald, Stanley Anderson, Gottfried John, Alun
Armstrong, Margo Martingale, Michael Kitchen, Mario Ernesto Sanchez,
Pietro Sibille, Vicky Hernandez
scenografija: Bruno Ruebo
kostimografija: Ruth Myers
fotografija: Slawomir Idziak
montaza: Sheldon Kahn & John Smith
glazba: Danny Elfman
scenarij: Tony Gilroy (prema članku Adventures in the Ransom Trade
Williama Prochnaua i knjizi The Long March to Freedom Thomasa
Hargrovea)
rezija: Taylor Hackford
proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 135′

Jedan od najbržih nacina da se danas u Trećem svijetu dođe do gomile novaca jesu otmice, koje su postale unosan biznis pogotovo kada su žrtve državljani bogatih zapadnih zemalja. Zbog toga se razvilo novo zanimanje – “K&R” – specijalisti za otmice i otkupninu – čiji je posao da pregovaraju s otmičarima, svedu otkupninu na najnižu moguću svotu i pobrinu se da žrtva dođe na slobodu u jednom komadu. Jedan od najiskusnijih “K&R” specijalista je Terry Thorne (Crowe), koji će nakon uspješno obavljenog zadatka u Čečeniji dobiti nove klijente u juznoameričkoj državi Tecali. Tamo je Peter Bowman (Morse), idealistički raspoloženi američki inženjer zaposlen u maloj građevinskoj tvrtki, postao žrtvom ljevičarskih gerilaca koji, smatrajući da radi za veliku korporaciju, traže otkupninu od 3 milijuna US$. Njegova uznezvjerena supruga Alice (Ryan) ubrzo shvaća kako ga je tvrtka spremna žrtvovati, jer su prilikom korporativnih fuzija ukinute premije osiguranja za “K&R”. No, Thorne joj ipak odlućuje pomoći a da ne traži honorar, djelomično i zato što mu se Alice sviđa. I dok traje dugotrajan i mukotrpan proces pregovora, dotle Peter u gerilskom logoru upoznaje njemačkog misionara Kesslera (John) i njih dvojica smišljaju plan kako da pobjegnu svojim tamničarima.

Dokaz života je film koji će manje biti upamćen po umjetničkim dosezima, koliko po romansi između dvoje glavnih glumaca – kraljice romantičnih komedija Meg Ryan i najnovijeg holivudskog scrolomca Russella Crowea – koja je punila naslovne stranice tabloida širom svijeta. Ekstra publicitet nije išao u korist filma, jer su kritičari ovaj put, isto kao i publika, pokazali nesposobnost da razlikuju zbivanja na filmskom platnu od stvarnog života i na film gledali kao romantićnu melodramu. Dokaz života, iako su ga tako reklamirali, to nije – riječ je o mrtvački “obićnoj” drami s elementima trilera i akcijade koja sa za holivudski film neobično velikom dozom realizma i ozbiljnosti prilazi problemima današnjeg Trećeg svijeta – korupciji, nasilju i bezdušnoj eksploataciji od strane multinacionalnih korporacija. Fiktivna država Tecala u kojoj se radnja zbiva je temeljena na Kolumbiji, kao što su likovi i situacije inspirirane stvarnim događajima i likovima, pa i ljevičarski gerilci, koji su u holivudskim filmovima bili dosada prikazivani kao bezlični negativci, ovdje dobijaju tretman ljudi od krvi i mesa. Iako scenarij Tonyja Gilroya ima dosta problema s uvjerljivošću, a neki obrati su previše “holivudski”, iskusni režiser Taylor Hackford (Oficir i džentlmen, Dolores Claiborne) vješto stvari drži pod kontrolom, osim po pitanju ljubavne veze između Alice i Thornea, koja je prilično traljavo isječena iz filma na inzistiranje Meg Ryan (koja nije htjela previše sličnosti između filma i stvarnog zivota). Hackford krajnji test ipak prolazi u završnoj akcijskoj sceni, koja će mnoge nostalgičare 80-tih podsjetiti na legendarnog Predatora. Što se glumaca tiče, tu Hackford i nije imao sreće – dok je Crowe uglavnom solidan, potpuno je neuvjerljiv u scenama s Meg Ryan, koja je nevjerojatno iritantna. Daleko bolji posao su obavili latinoamerički glumci, a karakterni glumac David Morse se još jednom iskazao kao pravi temelj filma (i čiji je lik daleko zanimljivi od ljubavnog gugutanja Crowea i Ryanove). Ipak, najveća atrakcija filma su bez svake sumnje lokacije na ekvadorskim Andama – zabilježene kamerom Slawomira Idziaka kadrovi tih veličanstvenih planina su tako lijepi da se samo zbog njih isplati čekati više od dva sata na odjavnu špicu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Noa (2014)

English: A photo I personally took of Darren A...

Darren Aronofsky (izvor: Wikimedia Commons)

NOA
(NOAH)
uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth
scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 138 '

Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.

Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.

Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.

Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.

Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.

Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.

OCJENA: 4/10

 

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

A sign of the times: the new Man of Steel

(izvor: Ed Yourdon)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)