RECENZIJA: Herkul (Hercules, 2014)

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Hollywoodski filmovi su, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere je izgledao kao još jedan bezlični ljetni “tentpole”, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan “tentpole” da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog “tentpolea” dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za hollywoodska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma se nešto čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate, Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, je tek profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie) čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane, ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge strane na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, s druge strane, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način. 

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svega toga, Dwayne Johnson se solidno snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege  da ostave sjajan dojam u kratkim epizodama. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, ali i njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog koga ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

HERKUL

(HERCULES)

uloge: Dwayne Johnson, Rebecca Ferguson, Ian McShane, Rufus Sewell, Joseph Fiennes, Peter Mullan, John Hurt, Aksel Hennie, Reece Ritchie, Ingrid Bolsø Berdal

scenarij: Ryan J. Condal & Evan Spilitopoulos

režija: Brett Ratner

proizvodnja: Paramount/MGM, SAD, 2014.

trajanje: 98′

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Izabranica tame (Bless the Child, 2000)

uloge: Kim Basinger, Jimmy Smits, Holliston Coleman, Rufus Sewell, Angela
 Bettis, Christina Ricci, Michael Gaston, Anne Betancourt, Ian Holm
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Thomas Rickman, Clifford Green & Ellen Green (po romanu Cathy Cash
 Spellman)
 režija: Chuck Russell
 proizvodnja: Paramount/Icon/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 107 '

 

Malo koji film je bio tako ispljuvan od američkih kritičara kao pseudoreligijski horor Izabranica tame, iako se teško za to može pronaći neki racionalni razlog. Možda kritičari nisu ispunili pljuvačku kvotu za tematski sličan Početak kraja. Možda im se nije svidjelo to da je nastup njihove ljubimice Christine Ricci brutalno prekinut od strane scenarista. A možda su odlučili Kim Basinger nakon “oskarovskog” trijumfa spustiti na zemlju i pokazati joj da ipak nije tako vrhunska glumica… U svakom slučaju, Izabranica tame je bolji nego što bi to moglo zaključiti iz američkih kritika, ali to ne znači da se njime režiser Chuck Russell (Maska, Brisač) može posebno ponositi. Priča o Cody, autističnoj djevojčici (Coleman) obdarenoj natprirodnim moćima za koju se odjednom počne zanimati opaki sotonistički kult na čelu s Ericom Starkom (Sewell) je prepuna klišeja i predvidljivih situacija, uključujući završnicu koja vječni sukob Dobra i Zla rješava korištenjem pipštolja. Basinger je prilično blijeda u ovom filmu, Jimmy Smits izgleda kao reciklaža detektiva Simonea iz Njujorških plavaca, a inače pouzdani Sewell (Grad tame) je prilično bljedunjav kao negativac. Mala Colemanova, više nego dobri specijalni efekti i par pristojnih akcijskih scena spašavaju dojam, ali ne dovoljno da za Izabranicu tame izaberemo išta vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.