Oznaka: Robert Sheehan

RECENZIJA: Loš Samaritanac (Bad Samaritan, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
LOŠ SAMARITANAC
 (BAD SAMARITAN)
 uloge: David Tennant, Robert Sheehan, Carlito Olivero,
 Kerry Condon, Jacquline Byers
 scenarij: Brandon Boyce
 režija: Dean Devlin
 proizvodnja: Electric Entertainment, SAD, 2018.
 trajanje: 107 min.

Prije mnogo godina hrvatsku je javnost zgranula horor-priča iz stvarnog života čija je protagonistica bila djevojka zarobljena u prtljažniku, gdje ju je bio ostavio njen nasilni i posesivni bivši momak. Detalj koji je najviše uznemirio je bio taj da je dotična kod sebe uspjela sakriti mobitel i njime dozvati policiju samo da bi joj dežurni policajac, koristeći izuzetno kreativno tumačenje pravnih propisa, priopćio da nema osnova za intervenciju. Za razliku od brojnih osuda tog, u svakom slučaju, sramotnog postupka na internetskim forumima, bilo je vrlo malo diskusija o tome da li je taj policajac bio motiviran vlastitim ili iskustvima svojih kolega “opečenih” nakon što su u ranijim situacijama tog tipa učinili ili pokušali učiniti ispravnu stvar. Bilo je još manje rasprava na temu što bi u takvoj ili sličnoj situaciji učinio običan čovjek. Kao jedan od pokušaja odgovora na to pitanje bi mogao poslužiti Loš Samaritanac, triler-film u režiji Deana Devlina.

Naslovni lik je Sean Falco (Sheehan), mladi Irac koji je zajedno s majkom došao živjeti u Portlandu u američkoj državi Oregon. Iako se čini da posjeduje nekakav talent za fotografiju i iako je njegov imidž boemskog umjetnika bio dovoljno uvjerljiv da mu kao djevojku pribavi Riley (Byers), seksi studenticu iz više klase, Sean američki san nastoji ostvariti linijom manjeg otpora, odnosno bavljenjem sitnim kriminalom. Zajedno s prijateljem Derekom (Olivero), s kojim radi u restoranu vozeći automobile gostiju na parking, smislio je jednostavnu ali efikasnu shemu za dodatni prihod. Dok, u pravilu dobro “potkoženi”, gosti uživaju na večeri, on ili Derek se, koristeći navigacijske uređaje, odvezu do njihove kuće, provale te se “posluže” s tamo smještenim dragocjenostima. Sve to nekako funkcionira dok jedne večeri u restoran ne dođe bogati poslovni čovjek Cale Erendreich (Tennant). Prilikom pohoda na njegovu luksuznu vilu Sean bude šokiran otkrićem da Erendreich tamo pod okovima kao zarobljenicu drži ženu po imenu Katie (Condon). Odlučivši učiniti ispravnu stvar, prvo je pokuša osloboditi, a kada se to iz tehničkih razloga pokaže nemogućim, Sean bježi a potom policiji šalje anonimnu prijavu. Međutim, Erendreich je itekako spreman za takve situacije te svojom slatkorječivošću i par trikova uspije otkloniti sve policijske sumnje, a nakon što Sean ponovno pokuša osloboditi djevojku, i doznati tko ga je to pokušao prijaviti. Sitni irski kriminalac uskoro spoznaje da zatvor i deportacija nisu najgora stvar koja mu se mogu dogoditi, odnosno da je sebi na vrat navukao bogatog, utjecajnog psihopata koji je itekako sposoban njemu i njegovim bližnjima život pretvoriti u pakao.

Devlinu, koji je kao dugogodišnji partner Rolanda Emmericha zaslužan za niz spektakularnih, iako od kritike ne baš voljenih, SF-filmova, Loš Samaritanac predstavlja neobičan izlet u žanr trilera, sa za njegov opus još manje karakterističnim niskim budžetom. Osnovna premisa scenarija Brandona Boycea se, pak, oslanja na jednostavna hitcockijanska načela “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”. Tu, zapravo, ne odmaže to što je “običan čovjek” u stvari sitan kriminalac – dio publike, pogotovo s ovih geografskih koordinata, se lako može identificirati sa njegovim “snalaženjem”. A u svemu tome dosta pomaže što je Sheehan, irski glumac dosad poznat isključivo po epizodnim ulogama, prilično raspoložen u rijetkoj prilici da tumači glavni lik. Međutim, najbolja uloga pripada Davidu Tennantu, njegovom škotskom kolegi koji je ostvario jednu od najupečatljivijih prikaza zlikovca na velikom ekranu, i kojeg pri tome nije nimalo smetalo što je jedan sličan psihopatski lik tumačio u TV-seriji Jessica Jones. I ostatak glumačke ekipe je uglavnom dobar, prije svega relativno nepoznati portorikanski pjevač Carlito Olivero u ulozi Seanovog prijatelja i kolege.

Devlin, međutim, ovim filmom, bez obzira koliko bio drukčiji od njegovog dosadašnjeg opusa, neće uspjeti osvojiti naklonost kritike. Glavni razlog za to je, kao i kod mnogih sličnih trilera, dobra premisa nije dovoljna ako je scenarij loš. A način na koji se raspliće situacija u kojoj se našao protagonist sugerira upravo nešto takvo. Gledatelji su, da bi dobili nekakav triler, prisiljeni gledati scene i obrate u radnji koji grcaju u klišejima i neuvjerljivostima, odnosno vrijeđaju zdrav razum. To se prije svega odnosi na to da je glavni negativac, poput sličnih likova u lošim trilerima, obdaren gotovo nadljudskim sposobnostima, bilo da je riječ o obmanivanju policije, skrivanju tragova, regrutiranju žena koje će mu služiti kao alibi, ili hakiranju nečijeg života. Isto važi i za podzaplet s junakovom djevojkom koji je, bez obzira koliko je Jacqueline Byers oku ugodna (i usput to demonstrira u par “slobodnijih scena”), suvišan i samo film čini dužim nego što bi trebao biti. Postoje neke naznake da je Devlin možda sve to pokušao začiniti nekakvim socio-ekonomskim komentarom, pa se tako zločinačke “slobodne aktivnosti” glavnog negativca mogu povezivati ili objašnjavati njegovim statusom pripadnika današnje burzovno-mešetarske elite kojom dominiraju bezdušni beskrupulozni psihopati. Međutim, i ti je utopljeno u “političku korektnost” odnosno agitprop koji kao da je zalutao iz Obamine ere, pa se protiv zlikovca na kraju angažira FBI koja vodi crnoputa agentica (čiji lik tumači Tracey Haggins). Na kraju sve završi predvidljivo melodramatskim obračunom u kojoj junak i negativac moraju odmjeriti snage u usamljenoj kolibi usred šume. Završni kadar, iako pomalo neobičan za hollywoodska ostvarenja ovog žanra, neće otkloniti uglavnom loš dojam o ovom filmu koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Film Review The Mortal Instruments City of Bones
(izvor: Joint Base Lewis McChord)
INSTRUMENTARIJ SMRTNIKA: GRAD OD KOSTIJU
(THE MORTAL INSTRUMENTS: CITY OF BONES)
uloge: Lily Collins, Jamie Campbell Bower, Robert Sheehan, Kevin Zegers, Lena Headey, Aidan Turner, Jonathan Rhys Meyers
scenarij: Jessica Postigo Paquette
režija: Harald Zwart
proizvodnja: Constantin Film, SAD/Njemačka, 2013.
trajanje: 130'

U Hollywoodu, kao što je to davno rekao William Goldman, nitko ne zna ništa. To svejedno ne sprečava šefove studija da desetljećima, poput srednjovjekovnih alkemičara koji su pokušavali pronaći tajnu vječne mladosti ili pretvaranja olova u zlato, traže jednostavnu formulu za pretvaranje svakog scenarija u siguran hit. Malo što odaje takav način razmišljanja kao “Instrumentarij smrtnika: Grad od Kostiju”, ekranizacija prvog iz serije od pet omladinskih fantasy romana američke književnice Cassandre Clare.

Protagonistica filma je njujorška adolescentica Clary Fray (Collins) koja živi sa majkom slikaricom Jocelyn (Headey). Njen život je sasvim običan, ali se počinje mijenjati kada joj se počnu pričinjati neobični simboli, odnosno kada postane svjedokinjom uznemirujućih događaja koje njen najbolji prijatelj Simon Lewis (Sheehan) ne može vidjeti. Stvari postaju tek nešto malo jasnije kada je u stanu umjesto majke dočeka čudovište od koje će ga spasiti Jace Wayland (Campbell Bower). On joj objasni da je, kao i ona sama, Sjenolovac, odnosno hibrid anđela i ljudskih bića čiji je zadatak borba protiv različitih demona. I majka Jocelyn je također bila Sjenolovka, ali je Clary dala magičnim ritualima izbrisati sjećanje kako bi je zaštitila od odmetnutih Sjenolovaca na čelu s Valentineom (Rhys Meyers) koji tragaju za Kaležom smrtnika.

Gledatelji, s izuzetkom onih koji su više od jednog desetljeća proveli na pustom otoku ili nekom sličnom mjestu, će teško izbjeći dojam o derivativnosti “Grada od kostiju”. Film izgleda kao nečiji pokušaj da se destiliraju esencije onog što je donijelo uspjeh “Harryju Potteru” i “Sumraku” i umiješaju u novi, još jači i efikasniji koktel. U njemu imamo protagonista koji otkriva da je povezan s paralelnim magičnim univerzumom, ali i svakojake ljubavne i slične peripetije vezane uz pripadnost ljudskom ili natprirodnom svijetu. To i ne bi trebalo previše iznenaditi, jer Cassandra Clare prije dolaska na prvo mjesto bestseler-lista svoje spisateljske vještine vježbala stvarajući fanovsku prozu posvećenu Harryju Potteru. Također ne bi trebalo iznenaditi ni to da je većina kritičara, još uvijek traumatizirana “Sumrakom”, upravo na njegovom najnovijem derivatu iskalila svoje frustracije i proglasila još jednim razočaranjem ovog filmskog ljeta.

Usprkos derivativnosti, “Grad od kostiju” bi ipak bilo nepravedno gledati tek kao konfekcijsku kopiju, s obzirom da u njemu ima postoje određene trunčice originalnosti koje su se provukle kroz ne baš najspretniji scenarij Jessice Postigo Paquette te solidnu, iako neproduhovljenu režiju Haralda Zwarta. Katolička teologija, koja je predstavlja jedan od temelja ovog žanra, kao i konzervativizam karakterističan za “Sumrak”, su odbačeni u korist moderne, sekularne, društveno liberalne kulture i “svega što vole mladi”. Tako se u filmu pojavljuju otvoreno gej likovi, uključujući pojedine Sjenolovce, a neki od njih, iako potječu od anđela i svakodnevno se susreću sa natprirodnim bićima, se deklariraju kao ateisti.

Glumačka ekipa se doima prilično opušteno, uključujući Lenu Headey kojoj je dobro došao odmor od Cersei u “Igri prijestolja”. Simpatična Lily Collins je uvjerljiva u ulozi lika deset godina mlađeg od sebe u stvarnom životu, a auru nevine “djevojke iz susjedstva” uspije čak i kada u scenama gdje je, prema riječima samog lika, prisiljena da se “oblači poput kurve”.  Njen partner Jamie Campbell Bower, jedan od rijetkih glumaca koji se može pohvaliti sudjelovanjem u “Sumraku” i u “Potteru”, također obavlja više nego solidan posao. Iako, po običaju, završnica predstavlja trijumf CGI forme nad suvislim sadržajem i priprema teren za neumitni nastavak, “Grad od kostiju” je ostvarenje koje zaslužuje preporuke. Barem namijenjene gledateljima željnih nečeg boljeg od “Sumraka”. Ovaj film će im to pružiti, iako to i nije neko visoko dostignuće.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)