Oznaka: Robert Schwentke

RECENZIJA: Pobunjena (2015)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
POBUNJENA
(THE DIVERGENT SERIES: INSURGENT)
uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslett, Miles Teller, Ansel Elgort, Naomi Watts, Octavia Spencer, Jai Courtney,
scenarij: Brian Dufield, Akiva Goldsman, Mark Bromback
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 119 min.

Ekranizacije popularnih distopijskih romana za tinejdžere su odnedavno pretvorili u jednu od najuspješnijih formula za punjenje hollywoodskih novčanika. U toj formuli prilično važan sastojak predstavlja drugi dio trilogije (ili, preciznije, ciklusa, s obzirom da se treći dio predloška u pravilu dijeli na dva nova filma). U njemu, nakon što je prvi dio uložio prilično truda i vremena kako bi publici predočio vrli novi distopijski svijet i likove, naglasak mora biti na radnji i akciji. U tu svrhu se zna korisnim pokazati kadrovska promjena na vrhu, odnosno angažman novih režisera i scenarista koima je zadatak pružiti novi ton filma. Jedan od primjera za to pruža Pobunjena, drugi dio trilogije Različita, u kome je Robert Schwentke kao režiser zamijenio Neila Burgera, a oskarovac Akiva Goldsman preradio scenarij Briana Duffielda.

Kao i većina takvih hollywoodskih ciklusa, i ovaj je namijenjen isključivo poklonicima, te se početak nimalo ne obazire na publiku koja nije gledala prethodni film, odnosno računa da se već u Različitoj (prvom dijelu serije) doznalo sve što se treba znati i postapokaliptičnom Chicagu čije je stanovništvo, temeljem posebnih testova i karakternih osobina, podijeljeno u pet frakcija koje obavljaju različite zadaće. Protagonistica, Triss Prior (Woodley), se, dijelom zato što predstavlja anomaliju zvanu “različita”, se pobunila protiv tog sistema, a posebno nakon što je Jeanine (Winslett), vođa frakcije Učenih izmanipulirala frakciju Neustrašivih kako bi izvela puč i preuzela vlast. Triss se zajedno sa svojim dečkom Četiri (James), bivšim pripadnikom Neustrašivih, krije od progona, ali sa vremenom stekne priliku uzvratiti udarac kada se pobunjenicima priključe Nesvrstani – oni koji na testovima nisu ušli ni u jednu frakciju, a koji se nalaze na marginama postapokapolitičkog društva. U međuvremenu Jeanine nastoji konsolidrati svoju vlast pomoću tajanstvene poruke koju su ostavili drevni osnivači frakcija, a koju može otključati jedino netko tko je “različit”.

Jedna od najatraktivnijih i najintrigantnijih stvari u prethodnom filmu je bio prikaz budućeg Chicaga kao mjesta na kome koegzistiraju zapuštene i napola urušene zgrade zajedno s futurističkom tehnologijom. Drugi film, koji se odvija na istom mjestu, na to previše ne obraća pažnju. Ako gledatelj dozna nešto novo o tom svijetu, ono se uglavnom odnosi na relativno kratki prikaz u prethodna dva filma zanemarenih frakcija – Dobrohotnih, hipi-farmera koji u predgrađima uzgajaju hranu, odnosno Iskrenih koji obavljaju posao pravosuđa. No, gledatelji time neće biti previše fascinirani, jer je scenaristima daleko važnije vrijeme ispuniti furioznom akcijom. Schwentke, koji se istakao hvaljenom ekranizacijom Žene vremenskog putnika, u ovom filmu nije pružio neke naročito kvalitetne niti uvjerljive scene. Čini se da scenarij, koji je, inače, ponešto skrenuo s književnog predloška Veronice Roth, dva sata trajanja filma nastoji ispuniti klišejima koji su ponekad iritantni (poput scena za koje se ispostavi da predstavljaju Trisine noćne more) ili posve nepotrebni, kao što je vođenje ljubavi dvoje protagonista (čedno i u skladu s omladinskim cenzorskim rejtingom PG-13); pri potonjem nimalo ne pomaže ni to što Woodley nema ni trunka “kemije” sa manekenom Jamesom. S druge strane, određeni odmak od klišeja, barem kada je u pitanju “politička korektnost”, predstavlja to što protagonisti bez previše moraliziranja likvidiraju zarobljene negativce. Najbolji dio filma se može naći u scenama u kojima Tris mora proći pet simulacija namijenjenih za pet različitih frakcija, te se u svakoj suočiti sa svojim demonima; u njima je Schwentke našao priliku da demonstrira nešto svoje vještine, kao i uspješno koristi CGI. I “cliffhanger” završnica je neobična, s obzirom da istovremeno pruža nešto kao happy end, ali i jasno stavlja do znanja da su problemi glavnih junaka daleko od riješenih. Tvorci Pobunjene tako mogu reći da nisu napravili gori film od Različite, ali to, zapravo, i nije neko dostignuće.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: R.I.P.D. – agenti za počivale u miru (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Instant classic. RIPD - Rest In Peace Departme...
(izvor: fitnessferg)
R.I.P.D. – AGENTI ZA POČIVALE U MIRU
(R.I.P.D.)
uloge: Ryan Reynolds, Jeff Bridges, Kevin Bacon, Mary Louise Parker, Stephanie Szostak
scenarij: Phil Hay & Matt Manfredi
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Universal , SAD, 2013.
trajanje: 96 '

Kriza na američkim kino-blagajnama se nastavlja. Svaki novi tjedan barem jednom od velikih studija donosi komercijalni fijasko onog što je trebalo biti siguran ljetni hit. Među sve brojnijim ostvarenjima koje su doživjela tu sudbinu, malo koje ju je zaslužilo kao “R.I.P.D.” Roberta Schwentkea.

Kao i mnogi od današnjih blockbustera, i ovaj se temelji na stripu. “R.I.P.D.” je u originalu nastao kao djelo Petera M. Lenkova, scenarista nove verzije TV-serije “Hawaii 5-0”. Skraćenica “R.I.P.D.” bi se, pak, s engleskog mogla ugrubo prevesti kao “Zagrobna policija”. Protagonist, narednik Nick Walker (Reynolds), svoj policijski posao počinje na ovom svijetu, gdje ima uspješnu karijeru bostonskog čuvara reda, privlačnu suprugu Julie (Szostak), ali i hrpu zlata koje je prilikom jedne racije zajedno s kolegom Bobbyjem Hayesom (Bacon) strpao u džep. Kada ga uhvati grižnja savjesti i partneru izjavi da više neće sudjelovati u tome, za svoje poštenje bude nagrađen metkom u lice. Nakon što umre, unovači ga specijalna nebeska policija čiji je zadatak hvatanje duša koje su izbjegle put u raj ili pakao te ostale na ovom svijetu gdje izazivaju svakakve nevolje. Walker je dodijeljen kao partner Royu Pulsipheru (Bridges), bivšem šerifu s Divljeg zapada koji sada lovi Mrtvoduše – mrtvace prerušene u žive ljude – po ulicama Bostona.

Komercijalni fijasko “R.I.P.D.” je predstavljao jedno od najmanjih iznenađenja ovog ljeta. Matični studio “Universal” nije organizirao kritičarske projekcije, a što je obično znak da ni njihovi šefovi nisu bili uvjereni u uspjeh. Kritičari su, s druge strane, imali razloga za skepsu jer osnovna ideja scenarija, zapravo, i nije naročito originalna. Režiser Schwentke je, s druge strane, imao ne samo iskustva nego i uspjeha s adaptacijama stripova, a o čemu najbolje svjedoči iznenađujući hit “RED” iz 2010. godine. Ono s čime ovaj put suočio je prevazišlo njegove mogućnosti.

Najuočljiviji nedostatak “R.I.P.D.” jest loša ili, preciznije rečeno, nezainteresirana i neiskorištena glumačka postava. Ryan Reynolds, koji je u prošlosti pokazao kako posjeduje komičarski talent, je ne samo bespotrebno potrošen kao “ozbiljni” dio komičarskog dvojca. O nekakvoj “kemiji” s Jeffom Bridgesom kao njegovim “živopisnim” partnerom, nema ni govora. Bridges, pak, kao da na silu želi parodirati vlastiti lik iz vesterna “Čovjek zvan hrabrost”, ali na kraju zvuči kao loša parodija daleko boljeg Ripa Torna u filmu “Ljudi u crnom”. Angažman Kevina Bacona, s druge strane, čak ni manje iskusnim gledateljima ne ostavlja prevelike dileme o moralnom određenju njegovog lika, kao ni o “iznenadnom” obratu pred kraj. Jedina svjetla točka je prilično dobro raspoložena Mary Louise Parker kao šefica dvojice junaka; na žalost, njen lik se pojavljuje prekratko da bi značajno poboljšao opći dojam o filmu.

Fijasko “R.I.P.D.”, pak, daleko više uzroka ima u scenariju Phila Haya i Matta Manfredija, koji se doima nedotjeran čak i za niske standarde današnjeg Hollywooda. Njihov proizvod izgleda kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od već viđenih i daleko uspješnijih ostvarenja kao što su “Duh”, “Ljudi u crnom” i “Istjerivači duhova”.  Humor, koji bi trebao biti glavna atrakcija ovog ostvarenja, je zagušen patetičnim zapletom o tragičnom junaku koji se mora pomiriti s trajnom razdvojenošću od žive supruge. A ni ono malo što ga ima nije neke naročite kvalitete, te se uglavnom nadoknađuje CGI-jem potrošenim na groteskno izobličene Mrtvoduše i iritantno neatraktivne akcijske scene. One, naravno, uključuju završni apokaliptički obračun na ulicama velegrada – predvidljiv detalj bez kojeg se sve teže može zamisliti današnji hollywoodski blockbuster. Jedino čime se tvorci “R.I.P.D.” mogu pohvaliti jest da njihovo ostvarenje traje relativno kratko. Publika će im na tome biti zahvalna, ali vjerojatno ne dovoljno kako bi pronašla neko zadovoljstvo u ovom dugom, toplom i sve manje podnošljivom filmskom ljetu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)