JACK REACHER uloge: Tom Cruise, Rosamund Pike, Werner Herzog, Robert Duvall, Alexia Fast, Joseph Sikora scenarij: Christopher McQuarrie režija: Christopher McQuarrie proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2012. trajanje: 130 '
Pokolj školske djece u Connecticutu je od strane američkih salonskih ljevičara iskorišten za još jedan križarski pohod, ovog puta protiv vatrenog oružja u legalnom posjedu građana. U kampanju za njihovo oduzimanje su se, dakako, uključile i hollywoodske glumačke veličine, što uključuje propagandni spot gdje nastupaju glumci koji slavu, popularnost i bogatstvo duguju upravo filmovima gdje su kao protagonisti ne samo posjedovali nego koristili isto ono vatreno oružje koje se nastoji ukloniti u stvarnom životu. Jedan od takvih filmova je i “Jack Reacher”, ekranizacija “Jedan hitac”, devetog iz serije od 17 romana o istoimenom usamljenom istjerivaču pravde.
Film započinje scenom, koja je s obzirom na određene sličnosti sa tekućim događajima, izazvala razumljivu nelagodu i antipatije američkih kritičara. Snajperist na ulicama Pittsburgha hladnokrvno ubija pet nedužnih prolaznika, a nakon čega policija brzo pronalazi počinitelja u liku vojnog veterana Jamesa Barra (Sikora). On iz pritvora u pomoć poziva Jacka Reachera (Cruise), bivšeg vojnog policajca i vrhunskog istražitelja kojeg je upoznao u Iraku. Na užas njegove odvjetnice Helen Rodin (Pike), Reacher je uvjeren da je Barr kriv i s njom surađuje samo zato da bi osigurao smrtnu presudu. Njegovom oku, međutim, ne mogu pobjeći neki od detalja zločina koji ukazuju na pozadinu mnogo složeniju od krvoločnog pojedinca. Kada se ispostavi da je stao na žulj na zločinačkoj organizaciji, prisiljen je demonstrirati i neke ne-detektivske vještine, ali i odlučnost da istjera pravdu čak i ako je pri tome prisiljen kršiti zakon.
Čak i da nije bilo tragične koincidencije sa stvarnim zločinima, “Jack Reacher” bi zbog samog koncepta bio dočekan na zub od “politički korektnih” kritičara. Publika, naime, treba navijati za “privatnika” koji preuzima u zakon u svoje ruke, uključujući posao krvnika. Kada to rade stripovski superheroji, tu neugodnu činjenicu kriju kričavi kostimi i fantastični CGI efekti; “Jack Reacher” je, s druge strane, mnogo bliži stvarnom svijetu, ili barem “olovnim” 1970-im kada je Charles Bronson revolverom tamanio ulične barabe. Možda ga je takvim namjeravao učiniti scenarist i režiser Christopher McQuarrie, dobitnik “Oscara” za “Privedite osumnjičene”, ali su se toj namjeri ispriječila današnja hollywoodska pravila.
Po njima u potencijalnom početku unosne franšize naslovnu ulogu mora tumačiti već etablirana zvijezda. A među njima danas baš i nema ličnosti eastwoodovskog kalibra; Tom Cruise, koji je bijes poklonika književnog lika izazvao time što je od njega mnogo niži, se trudi, ali ne previše. Još važniji uteg oko vrata “Reacheru” je potreba za niskim cenzorskim rejtingom PG-13 zbog kojeg je značajno ublaženo i ušminkano nasilje, a film izgubio nužnu dozu realizma. McQuarrie ga, pak, dodatno opterećuje nepotrebnim “sapunskim” komplikacijama (odvjetnici je suparnik u sudnici vlastiti otac), dok je razrješenje velikog misterija sasvim predvidljivo i telegrafirano na samom početku. Da se gledatelji ne trebaju nadati klasiku ukazuje i angažman Rosamund Pike, specijalistice za nezahvalne uloge; ona u filmu “Jack Reacher” će joj najbolje biti upamćena po dekolteu.
S druge strane, ako se “Jacku Reacheru” priđe bez nekih pretjeranih očekivanja, on izgleda kao solidan žanrovski proizvod, pogotovo nakon usporedbe s nekim drugim pokušajima pretakanja popularnih knjiga na veliki ekran. McQuarrie je režirao nekoliko efektnih scena, od kojih se ističe ona na početku, a i dio glumačke postave je obavio dobar posao. Werner Herzog se dobro zabavljao u ulozi demonskog negativca, isto kao i Robert Duvall u rijetkoj prilici za akcijske scene sa osam “banki”. Dobar dojam je ostavila i Alexia Fast u maloj, ali efektnoj ulozi “loše” cure iz susjedstva. Zbog svega ovoga “Jack Reacher” zaslužuje publiku, ali ne i neke velike nade u nastavak.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)