Oznaka: Robert Downey

RETRO-RECENZIJA: Zlatni dečki (Wonder Boys, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Michael Douglas, Tobey Maguire, Frances McDormand, Robert
 Downey Jr., Katie Holmes, Rip Torn, Richard Knox, Jane Adams, Michael
 Cavadias, Richard Thomas, Alan Tudyk
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Steven Kloves (po romanu Michaela Chabona)
 režija: Curtis Hanson
 proizvodnja: Paramount/BBC/MTC /Toho-Towa,
 SAD/Britanija/Njemačka/Japan, 2000.
 distribucija:
 trajanje: 111'

Bondovi u posljednjih par desetljeća su nas naučili da je kvalitet filma obrnuto proporcionalan kvalitetu glavne pjesme iz filma. Stoga je “Oscar” za Dylanovu pjesmu “Times Have Changed” ukazivao na to da će Zlatni dečki uglednog scenarista i režisera Curtisa Hansona (Ruka koja njiše kolijevku, L.A. povjerljivo) predstavljati razočaranje. S druge strane, na razočaranje nije ukazivala glumačka ekipa na čelu s Michaelom Douglasom u za njega prilično atipičnoj ulozi Gradyja Trippa, sada već sredovječnog šezdesetosmaša-intelektualca koji zarađuje za život kao profesor književnosti na pitsburskom koledžu. Dotični je svojevremeno stekao slavu s jednim romanom, ali sada ima velikih problema dovršiti drugi, kojeg piše već nekoliko godina. No, to nije njegov jedini problem – u istom danu ga napusti žena, a Sara (McDormand), supruga njegovog šefa s kojom ima ljubavnu vezu mu saopći kako je trudna. Da stvar bude gora, istog vikenda se održava knjizevni festival na kome će ga njegov agent Crabtree (Downey) pritiskati zbog romana kojeg još nije dovrsio. No najveće probleme će mu zadati njegov student James Leer (Maguire), dečko kojeg osim istinskog književnog talenta rese i patološke karakterne osobine. Zlatni dečki na prvi pogled predstavljaju film koji se ističe od holivudskog prosjeka – zaplet je realističan, tema ce biti draga intelektualno nastrojenoj publici, likovi i njihove preokupacije su realistično prikazani (pogotovo šezdesetosmaška generacija), a nema ni jeftinih trikova kao sto su zahodski humor, nasilje i seks (čak i seks-bombica Katie Holmes ne uspijeva u svojoj namjeri da napravi “hopa cupa” s profesorom). Gluma je također visš nego dobra, što je pogotovo slučaj s Douglasom, koji se ne srami tumačiti gubitnika koji stalno puši travu i po kući šeta u ogrtaču kojeg je nosila njegova bivša supruga. Douglasu su dobro društvo mladi Tobey Maguire kao problematičan mladac, kao i Downey kao uspaljeni homoseksualac (zlobnici bi rekli da je Downey za to inspiraciju mogao pronaći u nekim svojim nedavnim životnim iskustvima u objektima zatvorenog tipa). Ali, već negdje pred kraj gledatelji postaju svjesni kako je prilika bila propuštena. Kao i mnogo puta dosada, ispostavlja da je dobra književnost loš predložak za film – mnogi likovi i motivi koji su bili temeljito obrađeni na desetinama stranica teksta ostaju nedorečeni, a i završnica je previše holivudska da realistički ugođaj gotovo cijelog filma ne bio potpuno uništen bljutavim hepi endom tokom epiloga. Zbog svega toga možemo zaključiti da je naslovna pjesma bila u pravu. Vremena su se uistinu promijenila, pa čak ni režiser nečeg takvog kao sto je L.A. povjerljivo ne predstavlja garanciju kvalitete.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Osvetnici (2012)

~ Dragan Antulov ~ 6 komentara
The Avengers (2012 film)
(izvor: Wikipedia)
OSVETNICI
(THE AVENGERS)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Samuel L. Jackson
scenarij: Zak Penn & Joss Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel Films/Paramount, SAD, 2012.
trajanje: 143 '

 

Hollywood se u posljednje vrijeme, i to s punim pravom, optužuje za nedostatak mašte. U jednoj stvari se, pak, šefovi losangeleskih studija mogu podičiti velikom domišljatošću. Riječ je, naravno, o metodama kojima se muze novac od publike. Jedan od najspektakularnijih uspjeha je postignut s najnovijom serijom filmova o superherojima iz Marvelovog univerzuma. Filmovi kao što su Iron Man, Iron Man 2, Thor i Kapetan Amerika ne samo da su predstavljali solidan uspjeh sami za sebe, nego su poslužili kao predigra za glavno jelo, odnosno još veći spektakl u obliku filma koji bi zajedno okupio njihove naslovne junake. Osvetnici su zahvaljujući tome postali jedan od najiščekivanijih filmova 2012. godine.

 

Kao što se može pretpostaviti, razlog za angažman takve moćne gomilice mora biti opasnost po opstanak svijeta koja je ozbiljnija nego obično. Nju u Osvetnicima predstavljaju Chitauri, vanzemaljska rasa koja se sprema zbrisati čovječanstvo, a u čemu bi im pomoć trebao pružiti Loki (Hiddleston), Asgardijanac koji kao priliku koristi teserakt, tajanstvenu tvar koja  stvara portal između različitih svjetova. S njome su eksperimentirali stručnjaci organizacije S.H.I.E.L.D. zadužene za obranu Zemlje od najgorih opasnosti; njen šef Nick Fury (Jackson) je prisiljen mobilizirati superheroje nakon Lokijevog napada prilikom koga je elitnim agentima ispran mozak. Timu koji čine Kapetan Amerika (Evans), Nick Stark (Downey), dr. Bruce Banner (Ruffalo) i Natascha Romanoff (Johansson) se priključuje Lokijev brat Thor (Helmsworth); njegovi članovi se prije okršaja s Lokijem moraju suočiti i s međusobnim nesuglasicama.

 

Famu o supergrupi superheroja, odnosno projekt koji je potrošeni žanr ipak trebao dovesti na jednu višu razinu, upotpunio je angažman Jossa Whedona. Strip-scenarist koji je široj javnosti daleko poznatiji kao autor uspješne TV-serije Buffy, se doimao savršenim izborom za režisera i koscenarista ne samo zbog svoje reputuacije mega-geeka, nego i zbog toga što se njegov opus manje pamti po CGI eksplozijama i šarenim kostimima, a više po intrigantnim likovima i radnji. Osvetnicima je pogodovalo i to što su njihovi likovi već bili prikazani u ranijim ostvarenjima, pa se publika nije morala zamarati s pitanjima “tko je to”, a scenarij opterećivati s detaljnim izlaganjem njihovog podrijetla i razloga zbog kojih su postali superheroji. U svemu tome bi nedostatak predstavljalo to što dr. Bannera alias Hulka tumači Mark Ruffalo koji je već treći glumac u ulozi tragičnog superheroja; prednost je, pak, u tome što je Ruffalo mnogo bolji i efektniji od svojih prethodnika Erica Bane i Edwarda Nortona.

 

Kada se sve to uzme u obzir, to da su Osvetnici bolji od većine današnjih filmova o superherojima i ne bi trebalo predstavljati neko veliko iznenađenje. S druge strane, teško je zamisliti da će ovakav film Whedonu predstavljati najsvjetliju točku njegove karijere, odnosno da će se pamtiti isto onako kao što se pamte Buffy, pa čak i zlosretni Firefly i Kuća lutaka. Razlog je u konceptualnim ograničenjima vezanim uz banalnu činjenicu da je studio na ovaj film potrošio 220 milijuna dolara, te da se oni na ekranu moraju vidjeti kroz seriju spektakularnih akcijskih scena, naravno u 3D tehnici. Whedon se u njima trudi, ali ne dovoljno, a to najviše do izražaja dolazi u završnom obračunu gdje Osvetnici rasture vanzemaljske napadače na njujorškim ulicama. Sekvenca prepuna eksplozija i demoliranih zgrada je previše slična završnom obračunu u prošlogodišnjim Bayovim Transformerima. Iako je Whedon bolji od Baya, to i nije neko dostignuće. “Deja vu” osjećaj ostavlja gorak okus u ustima, ali i bojazan od neumitnog nastavka s daleko manje inspiracije i talenta.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Sherlock Holmes: Igra sjena (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Sherlock Holmes: A Game of Shadows
(izvor: Wikipedia)
SHERLOCK HOLMES: IGRA SJENA
(SHERLOCK HOLMES: A GAME OF SHADOWS)
uloge: Robert Downey Jr., Jude Law, Noomi Rapace, Jared Harris, Kelly Reilly
scenarij: Kieran & Michele Mulroney
režija: Guy Ritchie
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  128 '

Koliko je opala kvaliteta američke filmske industrije najbolji svjedoče slučaj Sherlocka Holmesa od prije dvije godine. Iako jedno od rijetklih ugodnih iznenađenja iz Hollywooda, ostvarenje Guya Ritchieja, zapravo, nije bilo posebno dobar film; njegov uspjeh je samo u tome što je autor, ponovno oživotvorivši najpoznatijeg detektiva na svijetu, obavio zanatski korektan posao i tako ljubitelje Holmesa lišio frustracija koje muče poklonike drugih slavnih likova. Nešto slično bi se moglo reći i za ovogodišnji nastavak – ne naročito bolji, ali zasigurno ne i lošiji od prethodnika, što ga samim time čini boljim od prosjeka holivudske produkcije.

Novi film, čiji je podnaslov Igra sjena, za radnju ima ono što je sugerirao njegov prethondik – sraz Sherlocka Holmesa (Downey) sa svojim najpoznatijim i najopasnijim neprijateljem, profesorom Moriartyjem (Harris). Ekscentrični londonski detektiv, koji je godinama nastojao raskrinkati zlikovca čije su intelektualne sposobnosti gotovo jednake njegovima, na samom početku dobija i nekoliko osobnih motiva za obračun s “Napoleonom zločina”. Jedan od njih se tiče i njegovog vjernog pomoćnika dr. Watsona (Law), koji se upravo oženio, ali i postao Moriartyjeva meta, pa umjesto medenog mjeseca sa suprugom Mary (Reilly), mora Holmesa pratiti u Pariz. Tamo njih dvojica uz pomoć romske gatare Simze (Rapace) pokušavaju osujetiti Moriartyjev plan da bombaškim atentatima izazove rat među europskim velesilama.

Guy Ritchie ovaj put nije otkrivao toplu vodu te Igra sjena po svom stilu prilično podsjeća na prethodnika. To, dakako, uključuje inzistiranje na Holmesu kao akcijskom junaku umjesto intelektualcu, pa je film prepun scena eksplozija i tučnjava. Tome su pridodane i pucnjave koje se svojom količinom čine primjerenijima žanru “špageti” vesterna, pogotovo s obzirom na korištenje u vrijeme radnje tek izumljenog automatskog oružja.

Sve te scene, međutim, uglavnom funkcioniraju kao dio zaokružene cjeline, i to prije svega zahvaljujući kvalitetnom scenariju bračnog para Kierana i Michele Mulroney koji je radnju čvrsto ukotvio u univerzum Arthura Conana Doylea, odnosno temeljio na priči koju će poklonici slavnog detektiva lako prepoznati. Gledateljima se, također, pruža prilika da osim viktorijanske Engleske pogledaju i kontinentalnu Europu u doba Belle epocquea, bilo da je riječ o pariškim operama i otmjenim restoranima, bilo sumornim industrijskim gradovima carske Njemačke. Ton filma je, pak, daleko ozbiljnijiji i mračniji u odnosu na prethodnika; tome pridonosi i povijesni kontekst, odnosno spoznaja da protagonist, u najboljem slučaju, može tek odgoditi apokalipsu koja se uistinu dogodila; gledatelji u filmu također mogu prepoznati i odjeke današnjih naslovnica, bilo da je riječ o terorizmu ili eskalaciji svađa među europskim vladama.

Robert Downey Jr., iako svjestan da nikada neće nadmašiti Jeremyja Bretta u tumačenju naslovnog lika, doima se prilično raspoloženim, a isto se može reći i za ostatak glumačke ekipe. Igra sjena se također može pohvaliti i vrlo dobrim negativcem u obliku Jareda Harrisa, čiji je lik prikazan više nego dostojnim protivnikom Holmesu i na fizičkom i na intelektualnom planu. S druge strane glavni ženski lik nije najbolje iskorišten; švedska glumica Noomi Rapace, koja se kao Lisbeth Salander proslavila u originalnoj Millennium trilogiji, svedena je na peti kotač i, zapravo, zasjenjena od mnogo životnije epizodistice Kelly Reilly. Humor u nekim scenama, pogotovo onima gdje Stephen Fry tumači Sherlockovog brata Mycrofta, se doima preisforsiranim. Usprkos toga, Igra sjena zaslužuje preporuke kao primjer da se i više od jednog stoljeća star predložak može iskoristiti na svjež, zabavan i kvalitetan način.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)