RECENZIJA: The Irishman (2019)

Prije četvrt stoljeća, kada je filmski svijet slavio prvo stoljeće Sedme umjetnosti, brojni ugledni filmaši iz različitih zemalja svijeta su to obilježili snimajući dokumentarce u produkciji Britanskog filmskog instituta posvećene svojim nacionalnim kinematografijama. Čast da predstavlja američku kinematografiju je pripala Martinu Scorseseju, koji je režirao Osobno putovanje kroz američke filmove, epski trodijelni dokumentarac koji je prikazivao povijest Hollywooda. Taj se izbor iz današnje perspektive doima uistinu opravdanim, jer se za Scorsesea može reći kako je danas najugledniji i za ocjenjivanje rada svojih kolega jedan od najmeritornijih hollywoodskih filmaša. Svoj je ugled uspio zadržati čak i u posljednjih par desetljeća, kada je kvalitet njegovih ostvarenja bio znatno inferiorniji u odnosu na klasike koje je bio radio od 1970-ih do 1990-ih. To se prije svega može protumačiti time da je Scorsese ulagao značajan trud da svaki od njegovih filmova bude što različitiji od prethodnih. Usprkos toga mnogi od njegovih najboljih, najpopularnijih ili najrazvikanijih filmova se oslanjaju na njegov raniji opus. To bi se moglo reći i za njegovo posljednje ostvarenje, epski biografski film The Irishman, koji tematski i stilski predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu Dobrih momaka, i to na sličan način na koji su to činili Kazino i Vuk s Wall Streeta.

Radnja filma se temelji na knjizi Charlesa Brandta, koja se temeljila na kazivanjima Franka Sheerana, sindikalnog aktivista koji je pred smrt tvrdio da je bio služio kao mafijaški egzekutor i da je jedna od njegovih žrtava bio nestali sindikalni vođa Jimmy Hoffa. Film okvirno započinje u staračkom domu gdje Sheeran (de Niro) počinje pričati o svojoj dugoj i živopisnoj karijeri kriminalca koja je svoje korijene imala u Drugom svjetskom ratu kada je kao mladi vojnik bespogovorno slušao zapovijedi pretpostavljenih o pogubljenju njemačkih zarobljenika. Tada je shvatio kako može ubijati ljude bez ikakvih moralnih dvojbi, ali prilika da tu sposobnost se počela ukazivati tek desetljeće kasnije, kada je kao vozač kamiona slučajno upoznao Russella Buffalina (Pesci), mafijaškog vođu u usponu. Buffalino će, pak, prije iskoristiti Sheeranovo članstvo u Sindikatu vozača kamiona, koja u SAD 1950-ih predstavlja jednu od politički najmoćnijih organizacija, i koja je uz to, kao i njen karizmatski vođa Jimmy Hoffa (Pacino), simbiotski povezana s mafijom. Sheeran se s njim upozna i postane njegov blizak prijatelj i tjelohranitelj, istovremeno obavljajući likvidacije, sabotaže i druge “mokre poslove” za Buffalina. Prijateljstvo trojice muškaraca će, međutim, 1960-ih na kušnju staviti nastojanja Kennedyjeve administracije da se “problematični” i prema klanu Kennedyjevih neprijateljski nastrojeni Hoffa strpa u zatvor, a što na kraju neće zaustaviti čak ni atentat na presjednika. Hoffa početkom 1970-ih uspije isposlovati pomilovanje od predsjednika Nixona, ali po dolasku na slobodu nastoji ponovno preuzeti kontrolu nad sindikatom, iako se njegovi mafijaški saveznici i pokrovitelji tome izričito protive. Kada jednog dana Sheeran zajedno s Buffalinom ode na naizgled rutinsko putovanje u Detroit, nije svjestan da će od svoga prijatelja dobiti najneugodniji zadatak u životu.

The Irishman će mnoge kritičare potaknuti da Scorsesea optuže da podgrijava sarmu, odnosno da gledateljima po pitanju sadržaja i stila ne nudi ništa što, na ovaj ili onaj način, nisu mogli vidjeti u njegovim starijim i mnogo boljim filmovima. Argumenti za tako nešto se mogu pronaći u tome što se film kao svojom temom bavi organiziranim kriminalom u Americi, ili točnije, njegovom isprepletenošću s političkim i ekonomskim establishmentom, te u tome da se epska priča događa nekoliko desetljeća i da je praćena ironičnom naracijom moralno dvojbenog glavnog lika. Scorsese svemu tome dodaje svojevrsnu stilsku varijaciju time što koristi tehniku “flashbacka u flashbacku”, odnosno što se ostarjeli Sheeran iz invalidskih kolica u staračkom domu sjeća svojih zlatnih dana 1970-ih, a onda iz te perspektive prikazuje kako je postao to što je postao 1940-ih i 1950-ih. “Deja vu” efekt, međutim, možda najviše izaziva pojavljivanje De Nira i Pescija koji predstavljaju svojevrsne varijacije likova koji su bili tumačili u Dobrim momcima i Kazinu. Taj dvojac, kojem se, pak, pridružio Al Pacino, u ovom filmu obavlja impresivan posao, a pri čemu posebno valja pohvaliti Pescija, koji se za potrebe ovog filma nakratko vratio iz više nego zaslužene mirovine, a čiji je lik mirnog, staloženog i šutljivog mafijaškog bosa toliko različit od nasilnih psihopata koji su mu bili donijeli slavu. Zahvaljujući tom liku i sjajnom Pescijevom nastupu Scorsese je ponovno pokazao svoju vrhunsku vještinu režije, stvarajući dramsku napetost u scenama u kojima se ništa ne govori, odnosno ono što je neizrečeno predstavlja daleko veću i zlokobniju prijetnju od bilo kakvih povišenih tonova.

Gledateljima će, međutim, od Scorsejevog poslovičnog majstorstva daleko više u oči upasti njegovo korištenje modernih čuda filmske tehnologije, prije svega CGI-ja koji je, barem djelomično, riješio problem koje je postavila odluka da se za glavne uloge u filmu čija radnja opisuje više od pola stoljeća angažiraju glumci koji se, kao i sam Scorsese, nalaze u osmom desetljeću života. Nastojanje da se Pesci i De Niro digitalno pomlade je uglavnom uspjelo, i gledateljima taj sitan detalj neće uopće upadati u oči, barem sve dok ne se ne pojave u scenama u kojima se od njih zahtijeva fizička akcija koja zahtijeva mlade ljude i ne izgleda toliko uvjerljiva kada je obavljaju starci.

Scorsese je, s druge strane, daleko veće kontroverze izazvao odlukom da svoj film napravi u produkciji Netflixa, a što je izazvalo lavine bijesa kod svih art-snobovskih puritanaca koji smatraju da je film samo ono u čemu se može uživati u svetosti kino-dvorane. Za The Irishman je jasno da će ga većina gledatelja vidjeti samo preko streaminga, odnosno mnogo prozaičnijoj atmosferi vlastitog doma, a što u ovom konkretnom slučaju možda i nije tako loše. The Irishman je, naime, sa svojih nepunih tri i pol sata primjer filma zbog kojih su nekada na kino-projekcijama pravili pauze za gledatelje, te od svojih gledatelja zahtijeva prilično strpljenja i izdržljivosti. Također se može sa sigurnošću pretpostaviti da je The Irishman Scorsejev prvi film koji većina gledatelja nije uspjela odgledati “u komadu”, a zbog velike količine sadržaja, likova i podzapleta mnogi kritičari su ga proglasili primjerenijim mediju mini-serije. Mnogo ozbiljnija zamjerka Scorseju bi bila ta da je u svoj film utrpao previše sadržaja, od kojih su mnogi nerazumljivi gledateljima koji nisu dobro upoznati s američkom poviješću 20. stoljeća, a neki od detalja, uključujući Sheeranove tvrdnje da je bio posredno povezan s mafijaškim atentatom na Kennedyja, pa i ključna tvrdnja da je ubio Hoffu, izazivaju ozbiljne zamjerke od strane ozbiljnih povjesničara.

Ipak, najveći problem kod The Irishmana je ipak njegova prevelika dužina, a što bi se moglo protumačiti za Scorsesea neuobičajenim konceptualnim nedoumicama. Naime, nije riječ o Scorsesejevom nego o dva filma ponekad nasilno ubačenih u jedan – jedan je uistinu Scorsejev, odnosno predstavlja klasičnu priču o usponu i padu gangstera, a drugi je de Nirov koji zapravo predstavlja mnogo intimniju, prizemniju, ali i daleko depresivniju dramu o starosti, odlasku prijatelja i suočavanju sa smrtnosti. Scenarij Stevena Zailliana nije uspio čvrsto spojiti to dvoje, pa je rezultat oko četrdestak minuta mračne, depresivne i prilično predvidljive završnice iza koje gledateljima ne dolazi nikakva katarza. Možda su tim završetkom i Scorsese i De Niro namjerno gledateljima htjeli poručiti da su svjesni da su njihovi najbolji dani iza njih, odnosno The Irishman shvatili kao priliku za svojevrsni simbolički testament. U tome nisu najbolje uspjeli, ali majstor poput Scorseseja, čak i kada promaši, gledateljima dostavlja kvalitet desetinama kategorijama viši od svega što njegovi kolege dostavljaju u kino-dvorane.

THE IRISHMAN

uloge: Robert de Niro, Al Pacino, Joe Pesci

scenarij: Steven Zailian

režija: Martin Scorsese

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 209 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Tko je komu smjestio (The Score, 2001)

uloge: Robert de Niro, Edward Norton, Marlon Brando, Angela Bassett,
 Paul Soles, Gary Farmer
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Kario Salem, Lem Dobbs & Scott Marshall Smith (sinopsis:
 Daniel Taylor & Kario Salem)
 režija: Frank Oz
 proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123'

Nick Wells (de Niro) je vrhunski obijač sefova kojemu su godine učinile svoje i koji je umalo bio uhvaćen u svojoj posljednjoj akciji. Nakon toga je odlučio da prestane s tim poslom, smatrajući kako je sebi već osigurao dovoljno novca za mirnu egzistenciju vlasnika jazz kluba u Montrealu, odnosno zajednički zivot sa stjuardesom Diane (Bassett). Ali njegov stari prijatelj i suradnik Max (Brando) mu daje ponudu koja se ne odbija – basnoslovno vrijedno antikno žezlo koje se, stjecajem okolnosti, našlo u zgradi montrealske carinarnice, i koje bi Nicku omogućilo da ostatak života provede bez financijskih problema. No, Nick prilicno nerado pristaje na posao, i to iz dva razloga – osim što se akcija mora obaviti u njegovom mjestu boravka, prisiljen je koristiti se uslugama partnera – Jackieja Tellera (Norton), mladog kriminalca koji je, glumeći osobu s poteškoćama u razvoju, dobio posao domara u carinarnici te tako bio u prilici da izvidi cijelu situaciju i “uspava” alarmne sustave. Jedino što planu nedostaje jest netko tko je u stanju razbiti sef, i Nick je čovjek za to, ali će ovaj pothvat predstavljati veliko iskušenje čak i za stručnjaka s njegovim iskustvom.

Na prvi pogled, Tko je komu smjestio izgleda kao film svjetlosnim godinama iznad prosjeka suvremene holivudske produkcije. Scenarij je materiji (inače prilično često korištenoj u povijesti Hollywooda) pristupio s maksimalnom ozbiljnošću – kriminalci u filmu su pokazani kao vrhunski profesionalci, planiranje pljačke je gotovo jednako fascinatno kao sama izvedba, a uobičajeni klišeji i neuvjerljivosti su svedene na minimum. Zatim je tu glumačka postava koju rijetko kada imamo prilike vidjeti u posljednje vrijeme – umjesto jedne velike zvijezde imamo njih tri, od kojih svatko predstavlja “majstora” svoje generacije – Brandoa, de Nira i mladog Nortona (Klub boraca). No, oni koji zbog svega ovoga budu očekivali remek-djelo će nakon dva sata biti prilično razočarani. Za to je možda najveći razlog loš izbor ržzisera – Frank Oz, bivši “mapetovac” i posuđivač glasa Yodi u Lucasovim Ratovima zvijezda, se specijalizirao za lagane komedijice i u svom pokušaju da se dokaže u žanru trilera je svoj posao shvatio previše ozbiljno, lišivsi film humora i učinivši ga daleko dosadnijim nego što je trebao biti. Drugi ozbiljni problem je Ozov slab smisao za ekonomiju filmske vrpce – što zbog strahopoštovanja prema glumačkim veličinama, što zbog strahopoštovanja prema scenariju, radnja je prerazvučena (čemu doprinosi i skroz nepotrebni podzaplet s Nickovom djevojkom), a tu je, naravno i “neočekivani” obrat na kraju, koji prilično kvari dojam, iako je, doduše, mnogo uvjerljiviji nego u sličnim holivudskim projektima. No, ovom filmu ipak treba dati palac gore, i to najvipe zato što predstavlja za današnje doba prilično rijedak primjer holivudskog proizvoda koji je napravljen “lege artis”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Malavita (2013)

Glee's Dianna Agron
Dianna Agron (izvor: Wikimedia Commons)

MALAVITA
(THE FAMILY)
uloge: Robert De Niro, Michelle Pfeiffer, Tommy Lee Jones, Dianna Agron, John D'Leo
scenarij: Luc Besson & Michael Caleo
režija: Luc Besson
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2013.
trajanje: 105 '

U današnjem filmskom svijetu mnoga imena uživaju ugled na temelju stare slave, a ponekad je i ta stara slava, zapravo, bila nezaslužena. Među njima se posebno ističe francuski režiser i producent Luc Besson, čiji su filmovi prije trideset godina izgledali i zvučali “cool”, ali čiji je sadržaj, pogotovo iz današnje perspektive, prilično šupalj. Bessonu se, doduše, može priznati da je svojim opusom u svjetskoj publici razbio neke od kvazisnobovskih i anti-snobovskih predrasuda prema francuskoj kinematografiji, kao i da je kao producent zaslužan za mnoge uspješne karijere i kvalitetna ostvarenja. Međutim, kada se sam dohvati režije, njegova ostvarenja je teško pomiriti s reputacijom koju nose “Veliko plavetnilo” ili “Peti element”. Možda je najbolji primjer za to “Malavita”, crna komedija koja bi, s obzirom na imena koja se nalaze na špici, trebala biti filmski događaj godine, a zapravo predstavlja jedan od najvećih promašaja.

Film predstavlja adaptaciju romana francuskog humorista Tonina Benacquiste, s radnjom koja se doima poput “pitcha” za standardnu hollywoodsku “high concept” komediju. Glavni protagonist je Giovanni Manzoni (De Niro), bivši bruklinski mafijaš koji je odlučio “otkucati” svoje kolege i bosa FBI-ju i kao nagradu dobio novi identitet i šansu da zajedno sa obitelji život počne iznova. FBI-jev agent Robert Stansfield (Jones) mu je utočište pronašao u pitoresknom francuskom gradiću na sjeveru Normandije gdje bi se trebao skrasiti pod imenom Fred Blake i izgovorom da piše knjigu. Za Freda novi život donosi niz izazova, uglavnom vezanih uz nerazumijevanje lokalnih običaja i negativne stereotipove koje lokalno stanovništvo ima prema “barbarskim i neotesanim” Amerikancima. Svatko od članova obitelji na to reagira na svoj način – u trgovini supruga Maggie (Pfeiffer) na uvrede odgovara paležom, u srednjoj školi kći Belle na pokušaj seksualnog zlostavljanja (Agronn) odgovara teniskim reketom, a na premlaćivanje sin Warren (D’Leo) odgovara organizacijom vlastite mini-mafije. Sam Fred slobodno vrijeme provodi pišući vlastite memoare te koristeći bejzbol palice i slična sredstva u poslovanju s lokalnim vodoinstalterima i poduzetnicima. Njihov život će, međutim, postati ugrožen kada Giovannijev/Fredov šef dozna gdje se obitelj krije te na njih pošalje tim vrhunskih ubojica.

Uz Bessona su publiku u kino-dvorane trebala privući i imena glumaca čije su ranije uloge predstavljale preteču ili model likova koje tumače u “Malaviti”. Robert De Niro je tako dobio “Oscara” tumačeći lik mafijaša, Tommy Lee Jones tumačeći lik mrtvački ozbiljnog federalnog  agenta, a Michelle Pfeiffer je prije četvrt stoljeća ostvarila zapaženu komičnu ulogu u “Udata za mafiju”. Svemu tome, dakako, treba dodati i ime Martina Scorseseja kao izvršnog producenta, čiji film “Dobri momci” – u kome je, naravno, nastupao De Niro, predstavlja dio radnje. Međutim, sve to podsjećanje na bolju filmsku prošlost ne može sakriti scenarij koji izgleda kao da je napisan lijevom nogom, nesposobnost da se pronađe adekvatni omjer između realističnog ultranasilja (film započinje masakrom nedužne obitelji) i humora. Što se samog humora tiče, on je odavno potrošen i svodi se na desetljećima izlizane stereotipe o snobovskim Francuzima i ultranasilnim Amerikancima. Najveći je problem, međutim, u tome što nije stvoreno ni zrnce simpatija za protagoniste koji su prikazani kao nasilni i amoralni psihopati koji zlostavljaju svoju okolinu. U svemu tome je najgore prošla Diana Agronn, koja je radi snimanja ovog filma napustila snimanje popularne TV-serije “Glee”. Njen lik Belle je najlošije napisan – ispočetka izgleda kao inteligentna i iskusna djevojka koja bez problema rješava sve muške probleme, da bi se pred kraj pretvorila u patetičnu suicidalnu šiparicu. Nepoznati John D’Leo ostavlja najbolji dojam, ali školski podzaplet vezan uz njegov lik, nije pravilno iskorišten. Kao ni skoro sve drugo u “Malaviti”.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: U dobru i u zlu (2012)

U DOBRU I U ZLU
(SILVER LININGS PLAYBOOK)
uloge: Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Jackie Weaver, Anupam Kehr
scenarij: David O.Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 122 '

Kada je u pitanju Hollywood, teško je zamisliti riječi “romantična komedija” i “nominacija za Oscar” u istoj rečenici. Još je teže zamisliti da bi ostvarenje tog žanra moglo po pitanju nominacija dobiti “veliku petorku” (najbolji film, režija, scenarij, glumac i glumica) odnosno “veliku četvorku” glumačkih nominacija (glavne i sporedne uloge). Romantična komedija koja želi takvo dostignuće mora se barem po nečemu značajno razlikovati od drugih romantičnih komedija, a “U dobru i u zlu” Davida O. Russella ispunjava taj uvjet.

Protagonist je, naime, atipičan za žanr. Pat Solitano (Cooper) je duševni bolesnik, i to ne obični nego prilično nasilni i opasni duševni bolesnik,  pa su mu i ljudskim pravima duševnih bolesnika inače sklone američke vlasti uredile višemjesečni boravak iza gumenih zidova. Radnja započinje u trenutku kada su Patovi roditelji – majka Dolores (Weaver) i otac Pat Senior (De Niro) – ishodili njegovo puštanje na kućnu njegu. Pat na slobodu dolazi uvjeren kako se izliječio, odnosno da je barem na putu da se izliječi kroz kombinaciju samopomoći, kulturnog uzdizanja kroz čitanje književnih klasika i intenzivne tjelovježbe, te da će uz malo truda uspjeti vratiti izgubljenu kuću, posao i, najviše od svega, suprugu koja je u međuvremenu protiv njega ishodila sudsku zabranu prilaska. Jedinu ozbiljnu promjenu u njegov život unosi Tiffany Maxwell (Lawrence), sestra supruge njegovog najboljeg prijatelja, koja je, kao i on, iako u manjoj mjeri, “oštećena roba” te je nakon tragične smrti muža razvila ovisnost o seksu. Pat ispočetka odbija njene pokušaje da ga dovede u krevet, ali na kraju ipak pristane postati njen partner na plesnom natjecanju.

Davidu O. Russell, kome je osim režije bio povjeren i scenarij, nije imao previše lagan zadatak kada je trebalo adaptirati istoimeni roman Matthewa Quicka. U filmu je trebalo pronaći prilično delikatnu ravnotežu između humora i prilično mračnih tonova; u tome je još veću poteškoću činilo to da najveći dio humora izvire iz protagonistove nesposobnosti da se suoči sa stvarnošću, odnosno sudaru svijeta sa njegovim iluzijama. Neke od tih scena su smiješne, ali ne onda kada taj sudar koincidira s Patovim neuzimanjem lijekova, pa su gledatelji njegovo “otkačenjaštvo” prisiljeni promatrati iz vizure umornih, ispaćenih i ne tako rijetko zlostavljanih roditelja. Zbog njih je “U dobru i u zlu”, zapravo, teško promatrati kao komediju, iako će oni koji žele takav sadržaj barem dobiti završnicu koja odgovara parametrima žanra. A film nije ni previše romantičan, barem ako je suditi po protagonistici koja koristi jezik “peškaruše” i ne krije sklonost promiskuitetu. Publici u ovom dijelu svijeta će, pak, dodatni problem biti i često korištenje referenci na američki nogomet, odnosno momčad “Philadelphia Eaglesa”, pa će i mnogi inače efektni “štosevi” biti izgubljeni u prijevodu, uključujući i sam naslov.

Russell je film režirao prilično nenametljivo prepustivši lavovski dio posla prilično raznovrsnoj, ali i raspoloženoj glumačkoj ekipi. Bradley Cooper se, odabravši “oskarolovačku” i prilično zahtjevnu ulogu čovjeka s ozbiljnim duševnim problemom, trudio sa sebe izbrisati imidž ispraznog hollywoodskog ljepotana. U tome uglavnom uspijeva te će kod publike izazvati simpatije za svoj ponekad iritantan lik. Na kraju se ipak mora priznati da ga je zasjenila Jeniffer Lawrence čiji je “zdravoseljački” izgled savršen za uloge fatalnih žena iz susjedstva, ali i koja uživa u prilici da glumi nešto složeniji, zagonetniji i zahtjevniji lik nego što joj inače nudi Hollywood. Ugodno je, pak, iznenadio i Robert De Niro, čiji izleti u vode komedije obično nisu znali završiti dobro, a još više i Australka Jackie Weaver s likom ispaćene majke bitno drukčijim od demonske negativke u hvaljenom “Životinjskom carstvu”. Iako je u pitanju uobičajeno precijenjen lovac na Oscare, “U dobru i u zlu” gledateljima uglavnom pruža više onog prvog nego drugog.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Elitne ubojice (2011)

Killer Elite (film)
(izvor: Wikipedia)

ELITNE UBOJICE
(KILLER ELITE)
uloge: Jason Statham, Clive Owen, Robert de Niro, Yvonne Strachovsky, Dominic Purcell
scenarij: Matt Shering
režija: Garry McKendry
proizvodnja: Ambience Entertainment/Omnilab Media, SAD/Australija, 2011.
trajanje:  116'

Hollywood danas pravi remakeove od svega i svačega, pa na prvi pogled nije izgledalo kao neko iznenađenje kada se u kinima pojavio film s originalnim naslovom Killer Elite. Taj je naslov gotovo identičan The Killer Elite (na ovim prostorima prevođenom kao “Elita ubojica”), akcijskom trileru Sama Peckinpaha iz 1975. godine. Riječ “The”, međutim, predstavlja važnu razliku, pa će filmofili na kraju biti iznenađeni kada shvate da nije riječ o remakeu nego o ekranizaciji The Feather Men (“Pernati ljudi”), kontroverzne knjige Sir Ranulfa Fiennesa, britanskog pustolova i bivšeg specijalca, navodno temeljene na stvarnim događajima vezanim uz njegovu karijeru u SAS-u za vrijeme hladnog rata.

Radnja se odvija početkom 1980-ih, a glavni protagonist je Danny Bryce (Statham), britanski plaćeni ubojica koji kao član elitne grupe najamnika obavlja prljave poslove sve do trenutka kada mu se probudi savjest i odluči da je s ubijanjem gotovo. Idiličan život na australskoj farmi s prelijepom djevojkom Anne (Strachovsky) je prekinut kada dozna kako je njegov mentor i najbolji prijatelj Hunter (De Niro) zatočen od strane prognanog omanskog šeika. Hunteru će život biti pošteđen jedino ako Danny za šeika obavi posao “sređivanja računa” iz doba građanskog rata u kome su britanski “savjetnici” iz SAS-a pobili šeikove sinove. Dannyjev je zadatak pronaći i ubiti trojicu odgovornih specijalaca. Danny i njegova mala grupa suradnika se pri toj misiji suočiti ne samo sa nizom tehničkih poteškoća, nego i s “Pernatim ljudima”, tajnom organizacijom bivših pripadnika SAS, čiji je član Spike Logan (Owen) odlučan u namjeri da zaštiti ili barem osveti svoje kolege.

S obzirom na to koliko je često Jason Statham tumačio glavne uloge “opakih” profesionalaca i na to da su se sve one s vremenom počele stapati u jedan veliki iritantni klišej, glavni zadatak tvoraca Elitnih ubojica je bio taj da u film ubace neki detalj koji će ga učiniti posebnim. Jedan od tih trikova je bio da Stathamu na ekranu i na plakatu društvo prave velike zvijezde. To što je jedna od njih Clive Owen se ispostavilo kao dobar potez; s obzirom da je i taj glumac tumačio “stathamovske” likove, protagonist je dobio više nego dostojnog suparnika, pa se gledatelje do samog kraja može držati u neizvjesnosti po pitanju ishoda njihovog sukoba. Robert De Niro, pak, nije bio tako sretno rješenje; njegov je lik potrošen i, zapravo se malo pojavljuje na ekranu, a i lik mu je maksimalno klišejiziran. Veliki glumac se sada nalazi otprilike u istoj poziciji gdje je bio Sean Connery prije dvadesetak godina; nakon što je osigurao status filmskog besmrtnika, ostatak karijere može snimati “šrot” filmove i tako financirati svoj voljeni festival u Tribeci.  Bolje nije prošla ni Yvonne Strachovsky u rutinskoj ulozi protagonistove djevojke. Dominic Purcell je, s druge strane, mnogo zanimljiviji u ulozi Dannyjevog pomoćnika kome je scenarij udijelio i vjerojatno najbolju repliku u cijelom filmu.

Scenarij Matta Sheringa je, s druge strane, napravio dobru stvar smještanjem radnje na početak 1980-ih. Ne samo što je time u prologu na poluironičan način stvorene paralele između tadašnjeg i sadašnjeg kriznog doba, nego je i stvorena prilika da sjevernoirski režiser Gary McKendry demonstrira domišljatost u svom cjelovečernjem debiju. Elitne ubojice, snimane uglavnom u Australiji (koja je “glumila” europske metropole), krasi mračni “retro” izgled, a iz današnje perspektive je prilično zanimljivo gledati protagoniste koji u džekbauerovskom stilu operiraju po različitim kontinentima bez pomoći mobitela i računala. Pozitivan dojam koja je stvorila briga o takvim detaljima je, s druge strane, kompromitiran inzistiranjem na kao lopatom nabacanim akcijskim scenama u kojima je od kvalitete važnija kvantiteta. Iako će vjerojatno ljubitelje filmske akcije koji ne traže previše, Elitne ubojice ostavljaju dojam rutinerskog ostvarenja koje je uz samo malo truda moglo biti mnogo bolje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)