Prije četvrt stoljeća, kada je filmski svijet slavio prvo stoljeće Sedme umjetnosti, brojni ugledni filmaši iz različitih zemalja svijeta su to obilježili snimajući dokumentarce u produkciji Britanskog filmskog instituta posvećene svojim nacionalnim kinematografijama. Čast da predstavlja američku kinematografiju je pripala Martinu Scorseseju, koji je režirao Osobno putovanje kroz američke filmove, epski trodijelni dokumentarac koji je prikazivao povijest Hollywooda. Taj se izbor iz današnje perspektive doima uistinu opravdanim, jer se za Scorsesea može reći kako je danas najugledniji i za ocjenjivanje rada svojih kolega jedan od najmeritornijih hollywoodskih filmaša. Svoj je ugled uspio zadržati čak i u posljednjih par desetljeća, kada je kvalitet njegovih ostvarenja bio znatno inferiorniji u odnosu na klasike koje je bio radio od 1970-ih do 1990-ih. To se prije svega može protumačiti time da je Scorsese ulagao značajan trud da svaki od njegovih filmova bude što različitiji od prethodnih. Usprkos toga mnogi od njegovih najboljih, najpopularnijih ili najrazvikanijih filmova se oslanjaju na njegov raniji opus. To bi se moglo reći i za njegovo posljednje ostvarenje, epski biografski film The Irishman, koji tematski i stilski predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu Dobrih momaka, i to na sličan način na koji su to činili Kazino i Vuk s Wall Streeta.
Radnja filma se temelji na knjizi Charlesa Brandta, koja se temeljila na kazivanjima Franka Sheerana, sindikalnog aktivista koji je pred smrt tvrdio da je bio služio kao mafijaški egzekutor i da je jedna od njegovih žrtava bio nestali sindikalni vođa Jimmy Hoffa. Film okvirno započinje u staračkom domu gdje Sheeran (de Niro) počinje pričati o svojoj dugoj i živopisnoj karijeri kriminalca koja je svoje korijene imala u Drugom svjetskom ratu kada je kao mladi vojnik bespogovorno slušao zapovijedi pretpostavljenih o pogubljenju njemačkih zarobljenika. Tada je shvatio kako može ubijati ljude bez ikakvih moralnih dvojbi, ali prilika da tu sposobnost se počela ukazivati tek desetljeće kasnije, kada je kao vozač kamiona slučajno upoznao Russella Buffalina (Pesci), mafijaškog vođu u usponu. Buffalino će, pak, prije iskoristiti Sheeranovo članstvo u Sindikatu vozača kamiona, koja u SAD 1950-ih predstavlja jednu od politički najmoćnijih organizacija, i koja je uz to, kao i njen karizmatski vođa Jimmy Hoffa (Pacino), simbiotski povezana s mafijom. Sheeran se s njim upozna i postane njegov blizak prijatelj i tjelohranitelj, istovremeno obavljajući likvidacije, sabotaže i druge “mokre poslove” za Buffalina. Prijateljstvo trojice muškaraca će, međutim, 1960-ih na kušnju staviti nastojanja Kennedyjeve administracije da se “problematični” i prema klanu Kennedyjevih neprijateljski nastrojeni Hoffa strpa u zatvor, a što na kraju neće zaustaviti čak ni atentat na presjednika. Hoffa početkom 1970-ih uspije isposlovati pomilovanje od predsjednika Nixona, ali po dolasku na slobodu nastoji ponovno preuzeti kontrolu nad sindikatom, iako se njegovi mafijaški saveznici i pokrovitelji tome izričito protive. Kada jednog dana Sheeran zajedno s Buffalinom ode na naizgled rutinsko putovanje u Detroit, nije svjestan da će od svoga prijatelja dobiti najneugodniji zadatak u životu.
The Irishman će mnoge kritičare potaknuti da Scorsesea optuže da podgrijava sarmu, odnosno da gledateljima po pitanju sadržaja i stila ne nudi ništa što, na ovaj ili onaj način, nisu mogli vidjeti u njegovim starijim i mnogo boljim filmovima. Argumenti za tako nešto se mogu pronaći u tome što se film kao svojom temom bavi organiziranim kriminalom u Americi, ili točnije, njegovom isprepletenošću s političkim i ekonomskim establishmentom, te u tome da se epska priča događa nekoliko desetljeća i da je praćena ironičnom naracijom moralno dvojbenog glavnog lika. Scorsese svemu tome dodaje svojevrsnu stilsku varijaciju time što koristi tehniku “flashbacka u flashbacku”, odnosno što se ostarjeli Sheeran iz invalidskih kolica u staračkom domu sjeća svojih zlatnih dana 1970-ih, a onda iz te perspektive prikazuje kako je postao to što je postao 1940-ih i 1950-ih. “Deja vu” efekt, međutim, možda najviše izaziva pojavljivanje De Nira i Pescija koji predstavljaju svojevrsne varijacije likova koji su bili tumačili u Dobrim momcima i Kazinu. Taj dvojac, kojem se, pak, pridružio Al Pacino, u ovom filmu obavlja impresivan posao, a pri čemu posebno valja pohvaliti Pescija, koji se za potrebe ovog filma nakratko vratio iz više nego zaslužene mirovine, a čiji je lik mirnog, staloženog i šutljivog mafijaškog bosa toliko različit od nasilnih psihopata koji su mu bili donijeli slavu. Zahvaljujući tom liku i sjajnom Pescijevom nastupu Scorsese je ponovno pokazao svoju vrhunsku vještinu režije, stvarajući dramsku napetost u scenama u kojima se ništa ne govori, odnosno ono što je neizrečeno predstavlja daleko veću i zlokobniju prijetnju od bilo kakvih povišenih tonova.
Gledateljima će, međutim, od Scorsejevog poslovičnog majstorstva daleko više u oči upasti njegovo korištenje modernih čuda filmske tehnologije, prije svega CGI-ja koji je, barem djelomično, riješio problem koje je postavila odluka da se za glavne uloge u filmu čija radnja opisuje više od pola stoljeća angažiraju glumci koji se, kao i sam Scorsese, nalaze u osmom desetljeću života. Nastojanje da se Pesci i De Niro digitalno pomlade je uglavnom uspjelo, i gledateljima taj sitan detalj neće uopće upadati u oči, barem sve dok ne se ne pojave u scenama u kojima se od njih zahtijeva fizička akcija koja zahtijeva mlade ljude i ne izgleda toliko uvjerljiva kada je obavljaju starci.
Scorsese je, s druge strane, daleko veće kontroverze izazvao odlukom da svoj film napravi u produkciji Netflixa, a što je izazvalo lavine bijesa kod svih art-snobovskih puritanaca koji smatraju da je film samo ono u čemu se može uživati u svetosti kino-dvorane. Za The Irishman je jasno da će ga većina gledatelja vidjeti samo preko streaminga, odnosno mnogo prozaičnijoj atmosferi vlastitog doma, a što u ovom konkretnom slučaju možda i nije tako loše. The Irishman je, naime, sa svojih nepunih tri i pol sata primjer filma zbog kojih su nekada na kino-projekcijama pravili pauze za gledatelje, te od svojih gledatelja zahtijeva prilično strpljenja i izdržljivosti. Također se može sa sigurnošću pretpostaviti da je The Irishman Scorsejev prvi film koji većina gledatelja nije uspjela odgledati “u komadu”, a zbog velike količine sadržaja, likova i podzapleta mnogi kritičari su ga proglasili primjerenijim mediju mini-serije. Mnogo ozbiljnija zamjerka Scorseju bi bila ta da je u svoj film utrpao previše sadržaja, od kojih su mnogi nerazumljivi gledateljima koji nisu dobro upoznati s američkom poviješću 20. stoljeća, a neki od detalja, uključujući Sheeranove tvrdnje da je bio posredno povezan s mafijaškim atentatom na Kennedyja, pa i ključna tvrdnja da je ubio Hoffu, izazivaju ozbiljne zamjerke od strane ozbiljnih povjesničara.
Ipak, najveći problem kod The Irishmana je ipak njegova prevelika dužina, a što bi se moglo protumačiti za Scorsesea neuobičajenim konceptualnim nedoumicama. Naime, nije riječ o Scorsesejevom nego o dva filma ponekad nasilno ubačenih u jedan – jedan je uistinu Scorsejev, odnosno predstavlja klasičnu priču o usponu i padu gangstera, a drugi je de Nirov koji zapravo predstavlja mnogo intimniju, prizemniju, ali i daleko depresivniju dramu o starosti, odlasku prijatelja i suočavanju sa smrtnosti. Scenarij Stevena Zailliana nije uspio čvrsto spojiti to dvoje, pa je rezultat oko četrdestak minuta mračne, depresivne i prilično predvidljive završnice iza koje gledateljima ne dolazi nikakva katarza. Možda su tim završetkom i Scorsese i De Niro namjerno gledateljima htjeli poručiti da su svjesni da su njihovi najbolji dani iza njih, odnosno The Irishman shvatili kao priliku za svojevrsni simbolički testament. U tome nisu najbolje uspjeli, ali majstor poput Scorseseja, čak i kada promaši, gledateljima dostavlja kvalitet desetinama kategorijama viši od svega što njegovi kolege dostavljaju u kino-dvorane.
THE IRISHMAN
uloge: Robert de Niro, Al Pacino, Joe Pesci
scenarij: Steven Zailian
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.
trajanje: 209 min.
OCJENA: 7/10
