RECENZIJA: Slaughtera Nicka za predsjednika (2012)

A river restaurant named Тропска врелина (in S...
Restoran “Tropska vrelina” u Srijemskoj Mitrovici, ljeto 2009. (izvor: Wikipedia)
SLOTERA NIKA ZA PREDSEDNIKA
(SLAUGHTERA NICKA ZA PREDSJEDNIKA)
(SLAUGHTER NICK FOR PRESIDENT)
nastupaju: Rob Stewart, Miloš Đuričić, Srđa M. Popović
scenarij: Marc Vespi
režija: Rob Stewart, Liza Vespi & Mark Vespi
proizvodnja: Indiecan Entertainment, Kanada, 2012.
trajanje: 71 '

Posljednje godine su, najblaže rečeno, dovele u pitanje nekoć popularnu, a mnogima i neupitnu tezu o kraju povijesti. Nešto slično se dogodilo i sa pričom o tome kako je nezaustavljivi buldožer globalizacije izravnao ili na putu da izravna sve svjetske kulture, te da će svatko, bilo da živi u Amsterdamu ili Kandaharu, imati iste društvene vrijednosti, nositi istu odjeću, slušati istu glazbu i na zidovima držati postere istih filmskih i televizijskih zvijezda. Koliko je ta tvrdnja daleko od današnje stvarnosti je možda najbolje svjestan Hollywood, odnosno njegovi knigovođe nakon što vide da razna “egzotična” tržišta sa publikom “egzotičnog” ukusa brojne blockbustere spašavaju od propasti. Ipak, daleko bolju ilustraciju pravog stanja stvari pruža neobična priča koja je postala predmetom kanadskog dokumentarnog filma Slaughtera Nicka za predsjednika, jednog od rijetkih primjera žanra koji se nekako uspio prošvercati do redovne kino-distribucije u Hrvatskoj.

Razlog zbog kojeg naši kino-gledatelji imaju prilike vidjeti ovaj film jest u tome što se bavi bliskim susjedstvom i bliskom prošlošću,  iako radnja započinje na sasvim drugom mjestu. Godine 1991. je mladi kanadski glumac Rob Stewart dobio glavnu ulogu u TV-seriji Sweating Bullets (Znojeći metke), koja je na međunarodnim tržištima prikazivana pod naslovom Tropical Heat (odnosno kao Tropska vrućina na programu Mreža u Hrvatskoj u drugoj polovici 1990-ih). Bila je radnjom smještena u egzotično ljetovalište na Floridi, a u njoj je Stewart tumačio lik Nicka Slaughtera, privatnog detektiva sa konjskim repićem i havajskom košuljom. Usprkos  tome što se snimala na nekoliko atraktivnih svjetskih lokacija, krasio ju je, zapravo, relativno nizak budžet, kao i prilično loše kritike, koje su je često opisivale kao “jeftinu kopiju Baywatcha“. Na programu se, međutim, održala solidne tri sezone i predstavljala je odskočnu dasku za nastavak Stewartove karijere. Ili je barem tako Stewart mislio sve do trenutka kada se, pogođen besparicom, zajedno s obitelju morao preseliti iz toplog Los Angelesa natrag u roditeljski dom u Kanadi. Mnogo godina kasnije je Stewart, već pomiren sa svojim padom u zaborav, pretražujući Facebook, doznao da  je, zapravo, velika zvijezda i ikona popularne kulture. Naime, ispostavilo se da je njegova serija (distribuirana pod naslovima Detektiv u raju i Tropska vrelina) uživala neopisivu popularnost u Srbiji početkom 1990-ih, odnosno da su se o njemu pjevale pjesme, crtali stripovi, kao i da se rutava prsa po njemu nazivaju (fonetski) “Nik Sloter”.

Godine 2009. je Stewart prihvatio poziv članova novosadskog punk-benda “Atheist Rap” da nastupi na njihovom koncertu, na kome se, između ostalog, izvodila pjesma “Sloteru Niče, Srbija ti kiiče”. To je putovanje Stewartu postala prilika da, zajedno sa dvoje svojih prijatelja – Nickom i Laurom Vespi – snimi dokumentarni film u kome bi bilježio svoje doživljaje. On je četiri godine kasnije premijerno prikazan u Kanadi, kao i u Hrvatskoj. Kamera prati Stewarta na putovanju od Kanade do Beograda, kao i nekoliko dana koje je proveo susrećući se sa raznim celebrityjima, ali i običnim ljudima, i s nevjericom, ali i nimalo skrivanim oduševljenjem, shvaćajući kako gotovo dva desetljeća mnogo znači milijunima ljudi o kojima nije imao pojma.

Film, dakako, nastoji toj bizarnoj situaciji dati određeno objašnjenje, a koje je, dakako, vezano uz mračna poglavlja povijesti ovih prostora. Početak 1990-ih  i raspad Jugoslavije su Srbiju teško pogodili, prije svega zbog ekonomskih sankcija koje su dovele do sveopćeg siromaštva. Stewartova serija je, zbog sankcija, predstavljala jednu od rijetkih stranih serija koja se našla na programu, ali je masama osiromašenih i frustriranih gledatelja, kroz “opuštene” likove i situacije u tropskom raju predstavljala svojevrsni prozor u onaj “pravi” i “normalni” svijet koji im je zbog rata i sankcija ostao bez domašaja. Stewart to prikazuje kroz niz intervjua sa srpskim javnim ličnostima, koji nastoje ukratko objasniti političku i ekonomsku situaciju tog vremena, kao i način na koji se serija pojavila, odnosno godinama ostala na malim ekranima. Poseban je naglasak, pak, stavljen na velike prosvjede protiv Miloševićevog režima 1996/97. godine, kada je upravo lik Nicka Slaughtera postao svojevrsna ikona mladih studentskih prosvjednika. Protagonist šašave detektivske serije, odnosno parola “Nicka Slaughtera za predsjednika” su tada služili kao naizgled neozbiljna, ali duboko subverzivna poruka kojom se tražila alternativa postojećem poretku te izražavala želja u jednu drukčiju i bolju budućnost.

U filmu se te scene “dubokog” sadržaja miješaju sa onima kojima koje sadrže naizgled banalni prikaz Stewartovog boravka u Srbiji. Uz uobičajeni medijski cirkus na aerodromu, davanje autograma, prigodne svečanosti i gostovanja u popularnim talk show emisijama se ističe ona u kojoj Stewart pristaje nastupiti u televizijskoj reklami. Pokušaj da se situaciji u kojoj kanadski glumac nema pojma što i kako reklamirati da nekakva humoristička nota je na trenutke zabavan, ali previše razvučen, odnosno previše sliči na sličnu scenu iz Izgubljenih u prijevodu. Film je mnogo bolji kada prikazuje susret sa novosadskim pankerima, odnosno pripreme za koncert koji će predstavljati vrhunac filma. Razlog je vjerojatno u tome što interakcija višegodišnjih poklonika i njihovog idola daje prilike za iskaz više nepatvorenih emocija, te je u tom trenutku Nicka Slaughtera za predsjednika najiskreniji i najefektniji. Pozitivne vibracije filma nimalo ne spriječava ni sklonost Stewarta i njegovih kolega da ponekad previše ponavljaju neke stvari; na kraju se ispostavilo da su dovoljno iskusni da svoje ostvarenje prekinu taman kad treba, odnosno prije nego što bi gledateljima sve to moglo dosaditi. Iako se teško može mjeriti s nekim tematski sličnim ostvarenjima, poput Anvila, i iako mu Stewartova subjektivnost i naracija prilično ograničavaju percepciju publike, Slaughtera Nicka za presjednika je zanimljivo ostvarenje koje će intrigirati i zabaviti čak i one gledatelje, koji, srećom, nisu mogli biti svjesni neposrednog povijesnog konteksta njegove priče.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta