RETRO-RECENZIJA: Brzi i žestoki (The Fast and the Furious, 2001)

uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez,
 Rick Yune, Chuck Lindberg, Johnny Strong, Matt Schulze, Ted Levine,
 Ja Rule, Vito Yurginis, Thom Barry, Stanton Rutledge, Noel Gugliemi
 glazba: BT
 scenarij: Gary Scott Thompson, Erik Bergquist & David Ayer (po članku
 Kena Lija)
 rezija: Rob Cohen
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Brzi i žestoki će, slično kao i Legenda o Baggeru Vanceu, imati problema doprijeti do srca hrvatske publike jer govore o sportu koji je van financijskih, pa dakle i spoznajnih moći prosječnog hrvatskog gledatelja. Riječ je o ilegalnim utrkama automobila u kojima razmažena američka derišta kupuju nižerazredni azijski otpad da bi poslije njihovu deseterostruku cijenu uložila u nabavku novih motora i sličnih tehničkih detalja kako bi isti postale neuhvatljive cestovne zvijeri i poslužile za epske obračune u kojima se četvrt milje mora prijeći za desetak sekundi, te u isto vrijeme dobiti ili izgubiti tisuće dolara na okladama.  U Los Angelesu je najbolji takav trkač Dominic Torreto (Diesel), vozač koji noćima zajedno sa skupinom vjernih prijatelja-mehaničara kraljuje ulicama, a danju radi kao skromni vlasnik zalogajnice, gdje kao konobarica radi njegova lijepa sestra Mia (Brewster). U dotičnu se zagledao mladi mehaničar Brian O’Connor (Walker), ali to nije jedini razlog zbog kojeg dolazi u zalogajnicu – cilj mu je osvojiti Dominicovo poštovanje i postati članom te ekipe. To će biti teže nego sto je pretpostavljao, ali stjecajem okolnosti će Brian spasiti Dominica od policije i tako postupno steci njegovo povjerenje. No, ironijom sudbine, i sam Brian je policajac, u svijet ilegalnih utrka ubačen ne bi li pronašao dokaze koji Dominica povezuju s bandom automobilista koji pljačkaju kamione u vožnji. Brianu istragu ne kompliciraju samo Dominicovi problemi s vijetnamskom bandom kojoj je na čelu Johnny Tran (Yune) ili to što se zaljubio u Miu, nego to što se iskreno sprijateljio s Dominicom te će uskoro biti prisiljen birati izmedju prijateljstva i policijske karijere.

Brzi i žestoki predstavljaju jedan od boljih radova o ne baš blistavoj karijeri režisera Roba Cohena (Tajno društvo). Razlog za to se najviše može naći u nekoliko sretnih okolnosti koji su ovo ostvarenje izdigli iznad prosjeka ostalih holivudskih ljetnih uzdanica. Scenarij, iako ne baš previse originalan (i koji će mnoge previše podsjetiti na Point Break, iako bi se tu našlo utjecaja i takvih opskurnih naslova kao sto su Kradljivci Porschea), posjedovao je vrlo dobar omjer akcije i drame te ostavio priliku Cohenu da razvije likove i dozvoli glumačkoj ekipi da se razmaše. Od glumaca je, naravno, najbolji Vin Diesel (Planet tame), koji bi svojom karizmatskom pojavom oplemenio i materijal daleko gori od ovog, a uloga kralja ilegalnih utrka – tipa za kojeg do posljednjeg trenutka nismo sigurni je li pozitivac ili monstrum – mu savršeno paše. To se, pak, ne može reci za Paula Walkera i Jordanu Brewster, koji su malo previše ljepuškasti za film u kojem bi glavna atrakcija trebali biti čelični ljepotani. Dojam spašava mlada Michelle Rodriguez (Girlfight) kao Dominicova posesivna i muškobanjasta cura, a tu je i cijeli niz epizodista, od kojih valja istaknuti vječnog negativca Teda Levinea (Kad jaganjci utihnu) koji ovdje za njega tumači nekarakterističnu ulogu Brianovog policijskog mentora. Ipak, najveća atrakcija su automobili – i to automobili u akciji, te se Cohen ovdje pokazuje kao pravi majstor. Akcijske scene su vrlo domišljato postavljene, a njihova izvedba predstavlja trijumf kombinacije vratolomnih kaskaderskih trikova i specijalnih efekata, što se osobito vidi u jednoj u kojoj ce Cohen naci priliku da oda počast svojim uzorima – Spielbergovom Dvoboju i Millerovom Drumskom ratniku. Najugodnije iznenađenje dolazi na kraju – iako scenarij, po običaju, ima dosta logičkih rupa i neuvjerljivosti (iako spektakularne, pljačke kamiona na način demonstriran u filmu su krajnje neefikasne i previše rizične u usporedbi s nekim prozaičnijim metodama), scenaristički trojac se uspijeva othrvati holivudskim klišejima i čak iznenaditi gledatelje u završnim scenama. Zbog svega, Brzi i žestoki zaslužuju više nego prolaznu ocjenu, iako će gorak okus u ustima ostaviti najava da se već sada sprema nastavak.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 15. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RECENZIJA: Alex Cross (2012)

ALEX CROSS
uloge: Tyler Perry, Matthew Fox, Edward Burns, Rachel Nichols, Jean Reno
scenarij: Marc Moss & Kerry Williamson
režija: Rob Cohen
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Znameniti vestern Sedmorica veličanstvenih sadrži scenu u kojoj se priča o kauboju koji se skinuo gol i skočio među kaktuse. Nesretnik je kasnije na pitanje zašto odgovorio sa “Činilo mi se kao dobra ideja u tom trenutku”. Danas se, pak, čini da bi nešto slično mogli izjaviti producenti filma Alex Cross.

Riječ je o ekranizaciji romana Cross Jamesa Pattersona, dvanaestog iz serije o washingtonskom psihologu i detektivu Alexu Crossu. Taj je lik već ranije došao na velike ekrane u obliku Morgana Freemana, koji je prije desetak i više godina nastupio u filmovima Kolekcionar i Paukova zavjera. S obzirom da se danas u Hollywoodu reciklira sve i svašta, došao je red i na Pattersonovog junaka, čija je saga dobila “reboot”, temeljen na romanu čija radnja daje priliku da se opiše njegovo porijeklo i početak karijere. Freeman je, dakako, danas za tu ulogu prestar, pa njegov mladi alter ego tumači Tyler Perry. Usprkos doktorske titule i reputacije intelektualca, Alex Cross na početku filma ureduje na ulicama Detroita kao član elitnog policijskog tima zaduženog za hvatanje najopasnijih kriminalaca. Među njih spada i profesionalni ubojica s nadimkom Picasso (Fox), čiju profesionalnost kompromitira preveliko uživanje u poslu, posebno kada on uključuje mučenje bespomoćnih žrtava. Cross kao vrhunski detektiv zaključi da su mete zločinca direktori multinacionalne korporacije, te uspije spriječiti jedno smaknuće. Picasso je, međutim, uspio pobjeći, ali je odlučan ne samo da dovrši svoj zadatak, nego da se na okrutan način osveti Crossu koji ga je ponizio.

Odluka o angažmanu Tylera Perryja je jedna od bizarnijih u današnjem Hollywoodu, s obzirom da je riječ o komičaru koji je, usprkos prvog mjesta na Forbesovoj listi najbolje plaćenih američkih zabavljača, uglavnom nepoznat izvan američkih granica. Perry svoj uspjeh prije svega duguje seriji obiteljskih komedija o Afroamerikancima koje najviše vole gledati upravo Afroamerikanci, a sve usprkos optužbi da promoviraju rasne stereotipove. Možda je Perryju motiv za ovu sve samo ne zahvalnu ulogu bilo nastojanje da pokaže da može raditi i nešto drugo. Teško da je u tome uspio, jer njegov lik u Alexu Crossu najbolje funkcionira u obiteljskim scenama; čim se radnja makne iz doma Crossovih, pa Perry mora dočarati vrhunskog detektiva ili pomahntitalog osvetnika, nedostatak talenta, čak i bez neumitnih usporedbi s Freemanom, se pretvara u mučenje. Ništa bolji slučaj nije ni s gotovo neprepoznatljivim Matthewom Foxom, čiji trud u nastojanju da dočara poremećenog ubojicu izgleda dostojan “Oscara”, ali je isto tako kompromitiran njegovom klišejiziranošću i neuvjerljivošću.

Rob Cohen se na prvi pogled činio dobrim izborom za režisera, s obzirom da je njegov rad na Brzi i žestoki pokrenuo prilično uspješnu franšizu. S druge strane, u njegovoj filmografiji je bilo više promašaja nego uspjeha, pa ne čudi da je i Alex Cross, barem kada su u pitanju prve kritike, završio kao “ćorak”. Velikim dijelom je za to zaslužna njegova režija, pogotovo u konfuznoj sceni završnog obračuna, ali se isto tako moraju navesti i ograničenja nimalo nadahnutog scenarija Marca Mossa i Kerryja Williamsona, gdje se klišeji – od naizgled nezaustavljivog ubojice do “iznenadnog” obrata na samom kraju – redaju intenzitetom primjerenijim parodiji nego ozbiljnom trileru. Alex Cross je, s obzirom na prirodu i količinu nasilja, prilično neugodan film za osjetljivije gledatelje, ali se Cohen pobrinuo da ono bude prikazano u skladu s licemjernim cenzorskim standardima današnjeg Hollywooda. Ono što će gledatelje možda najviše iziritirati jesu kratke scene, poput one s Giancarlom Espositom u epizodnoj ulozi, koje sugeriraju da Alex Cross mogao biti daleko bolji. Na pitanje koliko odgovor bi mogao dati novi nastavak, ali se on s Perryjem u glavnoj ulozi ne čini baš vjerojatnim.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)