Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.
U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.
Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.
Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.
John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.
Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.
JOHN WICK 2
(JOHN WICK: CHAPTER TWO)
uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini
scenarij: Derek Kolstad
režija: Chad Stahelski
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.
trajanje: 122 min.
OCJENA: 6/10
