RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Ruthless (Lo spietato, 2019)

Talijanski filmaši stjecajem specifičnih geografskih, ekonomskih i političkih okolnosti mogu uživati u tome da im bliža i dalja povijest daje bogat izvor materijala za ostvarenja gangsterskog žanra. To posebno uključuje razdoblje tzv. Prve republike, kada se pod višedesetljetnom vlašću Demokršćanske stranke često znala izgubiti granica između politike, ekonomije i organiziranog kriminala, a život s onu stranu zakona stvarao niz dramatičnih događaja i živopisnih biografija. Jedan od takvih primjera pruža milanski gangster Saverio Morabito, čija su svjedočenja postala temeljem za knjigu koja će poslužiti kao predložak za The Ruthless (“Beskrupulozni”), biografski film u režiji Renata di Marije, koji je odnedavno dostupan na Netflixu.

Morabitov alter ego, koji služi kao protagonist i narator filma, je milanski gangster Santo Russo (Scamarcio). Radnja započinje kada 15-godišnji Santo odrasta u Milanu gdje je njegova obitelj došla iz siromašne Kalabrije tražiti novi život. Santov otac je, pak, imao dodatnih razloga za dolazak, s obzirom da je neko vrijeme bio član ‘Ndranghete, kalabreške verzije mafije iz koje je bio izbačen. Mladi Santo se ispočetka nema namjeru baviti kriminalom, ali na Novu godinu 1968. bude uhapšen i optužen za krađu koju nije počinio, a njegov otac mu, nastojeći ga naučiti lekciju, odbije pružiti pomoć. Santo završava u popravnom domu gdje će biti izložen zlostavljanju, ali i steći vjernog prijatelja Marija Bambierija (Tedeschi), te nakon nekoliko godina steći dovoljno vještina da po izlasku započne karijeru kao okorjeli kriminalac. Santo i Mario se bave pljačkama, otmicama, iznudama i drugim zločinima, i u tome imaju uspjeha, skrenuvši pažnju vodećih ličnosti milanske ‘Ndranghete koja ih angažira za svoje prljave rabote. Santo se oženi za nekoć neuglednu Kalabrežanku Mariangelu (Serraiacco) s kojom će osnovati tradicionalnu obitelj, ali će nastaviti sa svojim poslom koji mu, pogotovo kada se u priču uključi trgovina heroinom, donosi sve više i više novaca. Potreba da ga troši ga spoji s francuskom umjetnicom Annabelle (Caste) s kojom će, usprkos razlika u obrazovanju, karakteru i svjetonazoru, razviti ljubavnu vezu. Njegov prijatelj Mario se, međutim, ne može nositi s uspjehom, te se odaje heroinu i počini pogrešku koja će 1990. godine po Santa, a na kraju i njegove pokrovitelje, imati kastastrofalne posljedice.

Renato di Maria je autor koji je prilično dobro poznaje materiju, a što uključuje kako talijanski kriminalni milje kojeg je 2015. godine obradio u dokumentarcu Italian Gangsters, tako i klasike gangsterskog žanra. To se najviše odnosi na Scorsesejeve Dobre momke od kojih je velikim dijelom “posudio” narativnu strukturu, opći ugođaj i mješavinu eksplicitnog nasilja, ironičnih komentara, nostalgije za svijetom nestalim prije nekoliko desetljeća, te crnog humora. The Ruthless ne otkriva toplu vodu, te je, slično kao u Scorsejevom ostvarenju, glavni lik prikazan kao nimalo simpatična osoba koja ne prikazuje previše kajanja za sve ono što je počinio. Pokušaj da se sve to začini s nekakvim elementima katoličke krivnje na kraju završi ne baš najspretnije, te se uglavnom svodi na eksploatacijski sadržaj, poput Santovih erotskih maštarija o redovnicama ili Mariangelino duševno rastrojstvo koje se trasnformria u vjerski fanatizam. Pojedine scene, pogotovo pred kraj, su razvučene i predvidljive, a neke od njih, pogotovo one u kojima di Maira inzistira na humoru su toliko nadrealne da se doimaju kao da su ovaj gangstersko-biografski film zalutale iz Monty Pythonovih skečeva.

Jedan od nedostataka filma je neujednačenost kvalitete kod glumačke postave. Scamarcio, hollywoodskoj publici poznat po ulozi mafijaškog bosa u Johnu Wicku 2, kao i po tome što je prvi zapaženi nastup imao u tematski i stiolski srodnom gangsterskom filmu Krimi roman iz 2005. godine, je vrlo dobar te kombinacijom karizme i “mangupskog” humora uvjerljivo portretira tipa koji bi u većini drugih filmova bio negativac. Serraioco je daleko manje uspješna kao njegova supruga, a još je žalosnija stvar s Caste, koju muči nedostatak “kemije” s Scamarciom. S druge strane, The Ruthless, iako većini fanova gangstersko-biografskog žanra neće donijeti ništa naročito novo, predstavlja uglavnom zadovoljavajući način da se nepuna dva sata slobodnog vremena provedu pred ekranom.

THE RUTHLESS

(LO SPIETATO)

uloge: Riccardo Scamarcio, Sara Seraiocco, Marie-Ange Casta, Alessandro Tedeschi

scenarij: Renato di Maria, Valentina Strada, Federico Gnesini

režija: Renato di Maria

proizvodnja: Bibi Film/Rai Cinema/Indi Prod, Italija/Francuska, 2019.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10