RECENZIJA: Divljina (Wild, 2014)

Ako se uspjeh nekog filma mjeri prema ostvarenju zacrtanih (ili barem očiglednih) ciljeva, onda se kanadski režiser Jean-Marc Vallée prošle godine mogao pohvaliti da je jedan od najuspješnijih sineasta na svijetu. Njegova drama Dobri dileri iz Dallasa je, naime, na dodjeli “Oscara” pobrala čak dva kipića za glumački nastup –Matthew McConaughey je nagrađen za najbolju glavnu, a Jared Leto za najbolju sporednu ulogu. Teško se, stoga, oduprijeti dojmu da je Valléeev slijedeći projekt – drama Divljina –pokrenut u istu svrhu. Ponovno je riječ o filmu koji se temelji na istinitim događajima, i ponovno je njegov glavni adut u nositelju glavne uloge koji je, kako bi što uvjerljivije prikazao lik, morao prolaziti kroz glumačko sito i rešeto. U slučaju Divljine protagonist je ženskog spola, a njega tumači Reese Witherspoon, koja se već jednom ovjenčala “Oscarom” za ulogu country pjevačice June Carter u filmu Hod po rubu.

Witherspoon u Divljini, pak, tumači lik američke spisateljice Cheryl Strayed, a scenarij, koji je napisao ugledni britanski pisac Nick Hornby, se temelji na njenim memoarima. Radnja započinje u ljeto 1995. kada mlada Cheryl Strayed započinje pustolovinu života odlučivši propješačiti veliku planinarsku stazu od granice s Meksikom do mosta u državi Washington, preko 1800 kilometara na sjeveru. Već na samom početku postaje jasno kako joj pri tome nedostaje elementarno iskustvo, pa tako nosi prenatrpani ruskak, peć za kuhanje je neupotrebljiva zbog pogrešnog goriva, te je često prisiljena oslanjati se na pomoć slučajnih namjernika kako bi uspjela u svom naumu. Kako prolaze dani i tjedni tako se suočava sa glađu, žeđu, vrućinom, hladnoćom, umorom ali i svakojakim neugodnim iznenađenjima u obliku divljih životinja i usamljenih muškaraca sa sumnjivim namjerama. S vremenom se prikazuju razlozi zbog kojih se upustila u svoj opasni i naporni pothvat – prerana smrt voljene majke Bobbi (Dern) zbog koje se raspala ne samo njena obitelj, nego i brak sa mladim suprugom Paulom (Sadoski), a ona sama odala uživanju heroina i destruktivnom promiskuitetu.

Divljina je, kao što je to u Hollywoodu čest slučaj, na papiru izgledala kao savršen materijal za uspješan film. Predložak je izgledao tako dobro da su prava za ekranizaciju otkupljena mjesecima prije njegovog dolaska u knjižare, a izgledao je još bolji nakon što ga je blagoslovila Oprah Winfrey i tako učinila bestselerom. Protagonistica, koja je svoj pohod opisala kao “nastojanje da postane onakvom ženom kakvom je njena majka htjela biti”, je gotovo arhetipski primjer feminističkih ideala na kakvima inzistira današnji Hollywood. Pustolovina kroz koju prolazi je prilika da se, s jedne strane, pokažu impresivni pejzaži netaknute prirode, a s druge strane opasnosti i iskušenja koja tamo prijete učine vrhunsku dramu od stvari koje bi u civilizaciji bile potpuno banalne. Kada se svemu tome doda i obvezni politički, u ovom slučaju ekološki i feministički, kontekst kojim se trebaju “pecati” glasovi salonsko-ljevičarski raspoloženih glasača Akademije, prilično je jasno zašto je Divljina izgledala kao prilično dojmljivi “mamac za Oscare”.

Glavni sastojak formule za hvatanje glumačkog “Oscara”, je, naravno, tu. Witherspoon, već ovjenčana kipićem, zapravo i ne treba dokazivati da posjeduje talent, ali to ne znači da se ne trudi. I u svemu tome, a što je za najveću pohvalu, ide sasvim suprotnom smjerom od svojih kolegica koji se u sličnim pothvatima izgladnjuju, tovare salom ili nabacuju na sebe proteze do neprepoznatljivosti. Witherspoon, naime, nastoji što vjernije dočarati život Cheryl Strayed u divljini koji je, između ostalog, zbog nedostatka društva suvišnim činio nedostatak šminke. Dakle, najveći dio filma imamo priliku vidjeti kako jedna od najuglednijih hollywoodskih glumica izgleda bez pomoći današnjih dostignuća kozmetike, a u par scena i bez odjeće (što je, za one koje vole voditi računa o takvim detaljima, prvi takav slučaj od Bentonovog Sumraka iz 1998. godine). Laura Dern je također prilično dojmljiva u ulozi njene vječno nasmiješene i hipijevski raspoložene majke čija ugodna vanjština krije neke teške obiteljske traume koje će se odraziti na njenu djecu.

Vallée, međutim, ima ozbiljnih problema kako da tako dobre glumačke nastupe upakira u neku suvislu priču i zaokruženu narativnu cjelinu. Kod Dilera ga je spasilo to što je ispred sebe imao kvalitetan scenarij. U Divljini, međutim, to nije slučaj. Hornby se odlučio za nekonvencionalni pristup, odnosno Cherylin prethodni život se prikazuje kroz seriju instant-flashbackova na njenom planinarenju. Te su scene režirane prilično loše i konfuzno, a nimalo ne pomaže ni nedostatak linearnog pristupa. Za vjerovati da je takav postupak mogao funkcionirati na stranicama knjige, ali na velikom ekranu izgleda ne samo zbunjujuće nego i prilično pretenciozno. Upravo zbog te pretencioznosti Divljina izgleda upravo onako kao što danas izgledaju filmovi za “pecanje Oscara”. Witherspoon možda i zasluži svoj novi zlatni kipić, ali publika definitivno zaslužuje nešto bolje.

DIVLJINA

(WILD)

uloge: Reese Witherspoon, Laura Dern, Thomas Sadoski, Michiel Huisman, Gaby Hoffmann

scenarij: Nick Hornby

režija: Jean-Marc Vallée

proizvodnja: Fox Searchlights., SAD, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Šminkerica sa sela (Sweet Home Alabama, 2002)

uloge: Reese Witherspoon, Josh Lucas, Patrick Dempsey, Candice
 Bergen, Mary Kay Place, Fred Ward, Jean Smart, Ethan Embry,
 Melanie Lynskey, Courtney Gains, Mary Lynn Rayskub, Rhona
 Mitra, Nathan Lee Graham
 glazba: George Fenton
 scenarij: C. Jay Cox (sinopsis: Douglas J. Eboch)
 režija: Andy Tennant
 proizvodnja: Touchstone, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 108 '

Sve donedavno su mladi Hrvati u SAD vidjeli oličenje svih najpozitivnijih ideala – zemlju temeljenu na demokraciji, nezamislivom blagostanju, odnosno toleriranju različitosti, koje se najčešće manifestiralo u hedonističkim slobodama dovedenih do krajnjih granica. Najjasnije oličenje tih sloboda bio je svjetonazor propovijedan u holivudskim filmovima, odreda smještenim u velike metropole i odreda s mladim, lijepim, liberalnim i slobodoumnim protagonistima čija su suprotnost bili negativci u obliku starih, konzervativnih, bigotnih seljačina i republikanaca. No, stvari su se promijenile, prvo nakon izbora Georgea W. Busha za predsjednika, a zatim nakon napada na WTC i u američkoj kolektivnoj psihi je došlo do velikog obrata. I Hollywood je postao svjestan toga da mu publika ima nove prioritete pa je počeo servirati filmove u kojima se slave vrijednosti “malog” Amerikanca – obitelj, rad, red, disciplina, služenje Bogu i domovini. Jedan od prvih filmova koji pokazuje naznaku takvih kretanja jest romantična komedija Šminkerica sa sela.

Protagonistica filma je Melanie Carmichael (Witherspoon), mlada, sofisticirana i nevjerojatno uspješna modna kreatorica s Manhattana. Slavu i bogatstvo će joj upotpuniti veza s Andrewom Henningsom (Dempsey), najpoželjnijim američkim neženjom – zgodnim sinom Kate Hennings (Bergen), bogate i utjecajne gradonačelnice New Yorka s predsjedničkim ambicijama. No, kada joj Andrew ponudi zarucnički prsten i mediji o tome počnu spekulirati, Melanie je odjednom svjesna problema za kojeg je smatrala da je dio njene prošlosti. Naime, prije nego što je postala bogata i uspješna Njujorčanka, Melanie je život provela u malom alabamskom gradiću Pigeon Creeku i bila udana za zgodnog, ali siromašnog i nerafiniranog lokalnog ljepotana Jakea Perryja (Lucas). Zgađena nedostatkom perspektiva života na tom mjestu, napustila je muža, stvorila novi život i identitet, ali isto tako zaboravila na formalnosti poput razvoda. Stoga je nakon dugo vremena prisiljena vratiti se svojim korijenima, ali kratki boravak radi razvoda braka će se malo produziti – Jakeu ne pada na pamet dati joj razvod, barem ne prije nego što mu se supruga sjeti svojih korijena i toga da ga je smatrala muškarcem svog života. Melanie se s vremenom počinje prisjecati sretnih dana djetinjstva i shvaća da život u malom gradu ipak ima nekih svojih čari. U međuvremenu Andrew se daje u potragu za svojom zaručnicom, nesvjestan problema koje će joj stvoriti.

Najzanimljivija stvar kod Šminkerice sa sela jest u tome što daje prikaz modernog američkog društva koji je samo prije par godina bio nezamisliv. Mali, provincijski gradovi su umjesto oličenja rasizma, bigotnosti, nedostatka perspektive odjednom postali ne samo ugodna mjesta za život, nego i moralno superiorna hladnim i licemjernim metropolama. Čak je i postavljanje zastava Konfederacije i evociranje svijetlih robovlasničkih i buntovničkih tradicija (u obliku rekonstrukcije bitaka iz građanskog rata) pokazano s nesmiljenim simpatijama. No, najveći šok dolazi kada gledatelji spoznaju da je najveći negativac u filmu – licemjerna gradonačelnica, svojevrsni klon Jackie Kennedy i Hillary Clinton – izrijekom potvrđena kao članica Demokratske stranke, organizacije koju su holivudski filmaši tretirali poput lickog medvjeda.

No, ako se zanemare ideoloska svrstavanja, Šminkerica se sela ne predstavlja ništa što gledatelji nisu vidjeli već prije. Scenarist C. Jay Cox i režiser Andy Tennant (Brak na brzaka) nam serviraju uobičajene klišeje američke romantične komedije, uključujući cak i obvezni lik homoseksualca (Ethan Embry) kao najboljeg mogućeg prijatelja ženske protagonistice. Dotični je poslužio ne samo kao ustupak još uvijek moćnom holivudskom gay lobiju, nego i kao prilika da se pokaže kako je i nova Bushova Amerika ipak tolerantna prema manjinama – kada glavna protagonistica prokaže njegovu seksualnu orijentaciju usred zadimljene seoske krčme, jedina reakcija od strane pivom napumpanih lokalnih macho đikana će biti blagonaklono tapšanje po ramenu. No, to je jedan od uvjerljivijih elemenata scenarija, barem u usporedbi s glavnom postavkom filma prema kojoj je uspješna i bogata protagonistica spremna žrtvovati sve radi nastavka života s gubitnikom u besperspektivnoj provinciji. Tome svemu treba dodati i uobičajenu boljku americkih romanticnih komedija – nedostatak humora. Reese Witherspoon je sa svojim sjajnim komičarskim talentom uspijevala spasiti i naizgled beznadežne zaplete i likove (Plavuša s Harvarda), ali je Šminkerica sa sela čak i za nju predstavljala preveliki izazov. Jedino što je Witherspoonova uspjela jest da film učini gledljivim i ništa vise od toga. Riječ je o filmu koji će biti zanimljiv jedino povjesničarima kulturnih trendova, dok će ga publika početi zaboravljati čim izađe iz kina.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Plavuša s Harvarda (Legally Blonde, 2001)

uloge: Reese Witherspoon, Luke Wilson, Selma Blair, Victor Garber, Ali
 Larter, Matthew Davis, Jennifer Coolidge, Holland Taylor, Jessica Cauffiel
 glazba: Rolfe Kent
 scenarij: Karen McCullah Lutz & Kirsten Smith (po romanu Amande Brown)
 režija: Robert Luketic
 proizvodnja: MGM, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 96'

Elle Woods (Witherspoon) je kalifornijska djevojka koja ima sve sto se može poželjeti u životu – najpopularnija je studentica na koledžu, predsjednica prestižnog sestrinstva i nitko osim nje nema tako dobar smisao za modu, odnosno izbor pravilne šminke i frizure. No, njen se svijet sruši kada joj dugogodišnji momak Warren Huntington III (Davis) umjesto zaruka saopći kako je ostavlja zbog svojih političkih ambicija kojima bi daleko bolje koristio brak s “ispravnom” aristokratskom brinetom Vivian Kensington (Blair) nego s praznoglavom kalifornijskom plavušom. Elle odlučuje Warrenu pokazati kako ona možda jest plavusa, ali nije praznoglava te se upisuje na pravni fakultet u Harvardu. No njen uspješni upis je samo početak iskusenja, jer je nitko ne shvaća ozbiljno. S vremenom se ipak pokazuje da se ispod krinke praznoglave plavuše krije ozbiljan pravni talent pa je ugledni profesor Callahan (Garber) upiše u prestizni pripravnički program u svojoj odvjetničkoj tvrtci. Plavuša s Harvarda nam u sadržajnom smislu ne donosi ništa naročito novo i gotovo sve vrijeme odaje “high concept” porijeklo (iako je, temeljen na romanu autobiografskog sadržaja). Gotovo svi događaji u filmu su predvidljivi, od toga da će Elle pronaći pravog muškarca svog života ili da će se finale odigrati u sudnici. No, Plavuši s Harvarda se, s druge strane, ne može zanijekati šarm. Razlog je tome samo djelomično u scenariju koji, s vremena na vrijeme, dozvoli malo satire na opsjednutost fizičkim izgledom kod suvremenih američkih tinejdžera. Film daleko više duguje izvrsnoj glumačkoj ekipi gdje mladim i talentiranim snagama (Caufiel, Blair) pomažu veteranke kao sto su Jennifer Coolidge (Stifflerova mama iz Američkih pita) i Holland Taylor (uspaljena sutkinja iz Pravde za sve). No najveći razlog za uspjeh Plavuše s Harvarda jest nevjerojatni talent Reese Witherspoon koja je svojom kombinacijom ranjivosti, odlučnosti, šarma, inteligencije, duha i seksepila od ove perolake komedijice ucinila mnogo zabavnijih i sadržajnijih sat i pol nego sto se to čini na prvi pogled.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.