Oznaka: Rebecca Hall

RECENZIJA: Dar (The Gift, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Američki kritičari se posljednjih godina žale kako je na velikim i malim ekranima sve manje domaćih glumaca koji se mogu zvati zvijezdama. Hollywoodu, međutim, to nije neki problem, s obzirom da ga riješio uvozom iz drugih zemalja, pri čemu se posebno ističe Australija. Među glumačkim kontingentom s petog kontinenta se Joel Edgerton zasad ne može istaći glavnim ulogama, ali se, s druge strane, može pohvaliti upečatljivim epizodama, a još više i talentom koga pokazuje i s druge strane kamere. Edgerton je tako napisao nekoliko scenarija i sinopsisa (od kojih je najpoznatiji onaj za postapokaliptičnu dramu The Rover), a odnedavno domaći gledatelji imaju prilike vidjeti i njegov režijski debi – niskobudžetni triler Dar.

Radnja započinje nakon što poslovni čovjek Simon Callen (Bateman) sa suprugom Robyn (Hall) doseli u Los Angeles kako bi započelo novi život. Prilikom useljavanja Simon, koji je odrastao u gradu, slučajno sretne Gordona “Gordoa” Moseleya (Edgerton), čovjeka koji je četvrt stoljeća ranije s njim pohađao školu. Iako ga se Simon jedva sjeća, Gordon nastoji po svaku cijenu obnoviti davno prijateljstvo, te u tu svrhu odlučuje Callenovima pomoći sitnim uslugama, te se svako malo pojavljuje u njihovoj novoj kući i šalje darove. Ti postupci, s vremenom, počnu sve više uznemiravati bračni par, prije svega Robyn, koja postaje uvjerena da je Gordon prema njoj razvio bolesnu opsesiju. Nakon što Callenovi pokušaju s Gordonom prekinuti veze, počinju im se događati neobični i zastrašujući događaji, a ubrzo se ispostavi kako im je Gordon zatajio neke uznemirujuće detalje o svom životu.

Dar je snimljen za današnje hollywoodske standarde smiješno niskim budžetom od 4,5 milijuna dolara, a Edgerton se to, iako se radnja najvećim dijelom odvija u elitnoj četvrti Hollywood Hillsa (gdje je jedna od tamošnjih vila “posuđena” umjesto studija), to previše ne trudi sakriti. Zapravo, jednostavnost je prigrlio kao glavnu vrlinu svog filma, bilo da je riječ o osnovnom konceptu, bilo da je riječ o ograničenom broju likova. Na prvi pogled se Dar čini kao jedan od trilera koji su bili tipični za Hollywood 1980-ih i 1990-ih, odnosno u kojima su arhetipske obitelji i bračne parove iz srednje klase progonili ispočetka ljubazni i naizgled normalni dostavljači novina, dadilje, majstori za kablovsku televiziju ili policajci, a za koje bi se kasnije ispostavilo da su poremećeni i nasilni psihopati. Edgerton se vješto naslanja na tu tradiciju, odnosno računa da će gledatelji odrasli na ostvarenjima kao što su Ruka koja njiše kolijevku lako prepoznati isti obrazac i u njegovom filmu. Tako mali incidenti i slučajnosti postupno eskaliraju prema onome što bi trebao biti spektakularno nasilni završni obračun, a ono što je trebao biti ostvarenje američkog sna se pretvara u noćnu moru – u slučaju jednog od likova i doslovnu, kada se ispostavi da je zastrašujući napad u stvari dio lošeg sna koji predskazuje nelagodu koja se tek treba dogoditi na javi.

Edgerton se takvim trikovima koristi negdje do polovice filma, a potom pokazuje da je gledateljima zapravo pripremio nešto sasvim drukčije. Dar tada prestaje biti “čisti” ili konvencionalni triler, i umjesto toga počinje skretati u vode psihološke drame. Naime, pokazuje se da su “savršeni” brak i karijera Callenovih bili krinka za neke ozbiljne probleme, a zbog kojih gledatelji imaju razloga vjerovati da odnos sa Gordonomn nije jedina, a možda i uopće nije stvar kojoj bi trebalo brinuti. Za Robyn, iz čije se perspektive prati najveći dio filma od samog početka, se ispostavi da je opterećena psihološkim traumama i uz njih vezanim farmakološkim navikama, pa možda kampanja terora kojoj je bračni par izložen nije ništa drugo do proizvod paranoje i bolesne mašte. A i za Simona se pokazuje da nije potpuno iskren prema svojoj supuzi, kao i da bogatstvo možda nije stekao najmoralnijim mogućimna potezima, pa u cijeloj priči i ne mora biti pozitivac.

Ovakav obrat vrlo dobro funkcionira prije svega zahvaljujući sjajnom radu s glumcima. Jason Bateman, koji je reputaciju izgradio prije svega na komedijama, vrlo dobro tumači lik koji može biti brižni suprug i otac, ali isto tako ništa manje zastrašujući zlikovac od Gordona. Rebecca Hall, britanska glumica koja je napravila prilično dojmljivu karijeru tumačeći likove ranjivih i ugroženih žena, ovdje nadmašuje sebe, izgradivši od Robyn oličenje suvremenih neuroza i posljedica koje čak i kod pripadnika bolje stojećih slojeva izaziva sustizanje nemogućih kriterija današnjeg društvenog statusa. Edgerton je kao glumac, pak, najmanje dojmljiv, možda i zato što se, zapravo, vrlo malo pojavljuje u filmu. Možda bi film bolje funkcionirao da je Edgerton ostao iza kamere i posao tumača Gordonovog lika prepustio nekom drugom. To, kao i to da inače impresivni i za ovu vrstu filmova neočekivana i nekonvencionalna završnica pomalo kompromitirana jednim malim i možda suvošnim detaljem, međutim, neće pokvariti opći dojam o Daru. Riječ je o ostvarenju koje funkcionira ne samo kao solidni trilerčić napravljen s više vještine nego većina današnjih hollywoodskih žanrovskih proizvoda, nego i kao prilika da se uživa u nečijim talentima kojih publika dosad nije bila svjesna.

DAR

(THE GIFT)

uloge: Jason Bateman, Rebecca Hall, Joel Edgerton

scenarij: Joel Edgerton

režija: Joel Edgerton

proizvodnja: Blumhouse Productions, SAD, 2015.

trajanje: 108 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Uzvišenost (Transcedence, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Iako se Hollywood, pogotovo u posljednje vrijeme, voli predstavljati kao oličenje naprednosti i otvorenosti za nove zamisli, poslovna praksa vodećih hollywoodskih studija odaje nešto sasvim drugo. Ne samo da su se njegove kreativne odluke svele na reciklažu kroz beskrajne nastavke i besmislene remakeove, nego se i filmaši koji pokušaju ponuditi nešto novo ili drukčije dočekuju s neprijateljstvom ili, u najboljem slučaju, otvorenom skepsom. Ovo posljednje je prije nekoliko godina dočekalo Christophera Nolana kada je “Warner Brosu” ponudio scenarij za SF-triler Početak (Inception). Britanski filmaš je jedino zahvaljujući hrpi novaca zarađenoj filmovima o Batmanu izbjegao izbacivanje iz ureda, a kada je projekt dobio zeleno svjetlo i odgovarajući budžet, stalno mu je stavljano do znanja da je u pitanju isključivo izraz zahvalnosti i dobre volje i da nitko od velikih “igrača” ne očekuje da će Nolanov nestašluk studiju donijeti ikakav uspjeh. Na njihovo veliko iznenađenje, Početak je završio ne samo kao apsolutni mezimac kritike, nego i jedan od komercijalno najuspješnijih filmova godine. Četiri godine kasnije, Nolan je, ovaj put kao jedan od producenata, u kino-dvorane doveo žanrovski i tematski sličan film pod naslovom Uzvišenost, u kome je režija povjerena njegovom pouzdanom, iskusnom i hvaljenom direktoru fotografije Wallyju Pfisteru. Čarolija je ove godine izostala, i Uzvišenost je na naslovnice došla ne samo kao potpuni komercijalni fijasko, nego i temeljito popljuvana od strane prema Nolanu inače idolopoklonički raspoloženih kritičara.

Radnja je smještena u blisku budućnost, kada briljantni i ambiciozni znanstvenik dr. Will Caster (Depp), radi u istraživačkom timu čiji je cilj stvoriti računalo koje će imati vlastitu svijest i inteligenciju, a što bi trebalo predstavljati novi korak u evoluciji ljudske vrste. Caster i njegova supruga i suradnica Evelyn (Hall) uživaju ugled i status zvijezda, ali svi ne dijele oduševljenje tim planovima. To postaje očigledno kada članovi Casterovog tima postanu metama koordiniranog terorističkog napada iza koga stoji radikalna neo-luditska organizacija čiji članovi vjeruju da umjetna inteligencija predstavlja opasnost po čovječanstvo. U njemu strada i Will, a što njegovu suprugu natjera na očajnički korak pri čemu resurse kontroverznog projekta koristi kako bi sadržaj Willove svijesti učitala u računalo. Tako stvoreni entitet se preko Interneta spaja na sva druga računala na svijetu, prvo kako bi i Evelyn zaštitio od atentatora, a potom kako bi pokrenuo i vlastiti projekt u zapuštenom pustinjskom gradiću, gdje brzo niče istraživački centar. Virtualni Will koristi financijske, tehničke i druge resurse koje mu je omogućila njegova umreženost kako bi pomoću nano-tehnologije liječio ljude i stvarao ekološki održivu zajednicu. Evelyn, koja je s dotada bila skeptična prema upozorenjima svog prijatelja Maxa Watersa (Bettany), s vremenom počinje sumnjati u “Willove” dobre namjere, pogotovo nakon što se počne spajati sa drugim ljudskim bićima i priključivati ih svojem umu. 

Najkraći način na koji se može opisati Uzvišenost jest da je riječ o ostvarenju “stare škole”. Razlog za to je, između ostalog, u tome što je Pfister jedan od posljednjih “analognih” filmaša, odnosno koji uporno koristi filmsku vrpcu 35 mm umjesto moderne digitalne tehnike. Rezultat njegovih napora jest film koji je u vizualnom smislu izuzetno atraktivan, ali također odaje i snažan utjecaj pred-digitalnih SF-filmova. To se prije svega odnosi na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, kao i cijeli niz distopijskih ostvarenja iz tzv. zlatnog doba SF-filma s početka 1970-ih, kada se često postavljalo pitanje neće li buduće generacije razvoj tehnologije platiti sa svojom ljudskošću. Scenarij Jacka Paglena se tim ozbiljnim temama nastoji baviti na prilično ozbiljan način. Tako se u filmu postavljaju pitanja poput onih o tome što predstavlja srž nečijeg identiteta, što čovjeka dijeli od stroja, odnosno pojedinca od bezličnog kolektiva. Još je zanimljivije što u filmu nema ni klasičnih negativaca, odnosno što svi likovi, pa čak i beskrupulozni teroristi, imaju priliku gledateljima izložiti argumente za svoje postupke.

Uzvišenost se, međutim, danas manje spominje kao posebno inteligentno ili intrigantno ostvarenje, a više kao flop, uz neizostavno podsjećanje kako je to treći po redu u nedavnoj karijeri Johnnyja Deppa, a koji je svejedno sebi u džep strpao 20 milijuna dolara. Prilično se lako složiti kako je taj novac nezaslužen, odnosno kako Depp, zapravo, predstavlja najlošije iskorišteni element filma. Njegov lik, za koga bi se moglo reći kako je inspiriran Steveom Jobsom, se relativno kratko pojavljuje na početku filma, a potom kao virtualni entitet bez ikakve karizme i imalo emocija. Scarlett Johansson, koja je sličnom liku u filmu Ona tek posudila glas, bila je mnogo upečatljivija. Deppova slabost postaje još očitija kada se usporedi s velikim trudom njegove partnerice Rebecce Hall, koja je isto tako uvjerljiva i kao znanstvenica i kao beznadno zaljubljena žena. Ostatak glumačke ekipe je, pak, prilično pouzdan, bilo da je riječ o Morganu Freemanu u još jednoj ulozi dobronamjernog čovjeka s autoritetom, Paula Bettanyja kao naratora, ali se također moraju izdvojiti epizodisti kao Clifton Collins Jr. u ulozi “Willovog” glavnog pomagača. Sve to filmu daje dojam daleko bolji od njegove “flopovske” reputacije, ali je on, s druge strane, dobrim dijelom upropašten prilično nespretnim scenarijem koji je završnicu nepotrebno zbrzao i u nju natrpao prilično iritantne klišeje. Najveća mana scenarija je, pak, vidljiva na samom početku gdje je naracija publici praktički telegrafirala kraj Uzvišenosti. Dok on dođe, publika, barem ona koja nije očekivala neupitni klasik, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo, jer Uzvišenost u usporedbi s drugim hollywoodskim blockbusterima samo zbog svoje ozbiljnosti predstavlja prilično osvježenje.

UZVIŠENOST

(TRANSCEDENCE)

uloge: Johnny Depp, Rebecca Hall, Paul Bethany, Kate Mara, Morgan Freeman, Cillian Murphy, Cole Hauser

scenarij: Jack Paglen

režija: Wally Pfister

proizvodnja: Warner Bros./Alcon/DMG Entertainment, SAD/UK/Kina, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Teen Spirit (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Nepotizam je duboko raširen u Hollywoodu, te mnoge velike zvijezde i zvjezdice svoje karijere duguju isključivo tome da su osvojile dobitnu kombinaciju na genetskoj lutriji i imali bogate, utjecajne i slavne roditelje i rodbinu. S druge strane, nepotizam sam po sebi ne mora biti loš ukoliko dobitna kombinacija na genetskoj lutriji uključuje i talent, pa tako slavna imena publici osim slavnih prezimena ponude kvalitetni sadržaj. Kao jedan takav primjer bi mogao poslužiti Teen Spirit, glazbena drama koja predstavlja režijski debi Maxa Minghelle, mladog britanskog glumca široj publici poznatog po ulozi Nicka Blaina u Sluškinjinoj priči, a koji je sin Anthonyja Minghelle, “Oscarom” nagrađenog režisera Engleskog pacijenta. U glavnoj ulozi filma se, pak, pojavljuje Elle Fanning, mlađa sestra daleko poznatije i uspješnije Dakote Fanning.

U filmu Fanning tumači lik Violet Valenske, 17-godišnje kćeri poljskih imigranata u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na samom početku ona živi zajedno sa samohranom majkom (Grochowska) na farmi na engleskom otoku Isle of Wight, te joj uz pohađanje škole pomaže u radu, istovremeno pokušavajući spojiti kraj s krajem kao konobarica. Jedinu utjehu u njenom monotonom i besperspektivnom životu predstavlja pjevanje, te kada se na Isle u Wight dođe ekipa popularnog pjevačkog reality showa “Teen Spirit”, Violet odluči iskušati sreću i prijaviti se. U svom putu do uspjeha i slave joj pomoć pruža neobični lik Vladimira Brajkovića (Burić), nekoć slavnog hrvatskog opernog pjevača koji sada živi kao alkoholičarska propalica ali koji je, prepoznavši njen talent, odluči podučiti svojim vještinama i služiti kao njen menadžer. Usprkos protivljenja majke i niza prepreka koje joj stoje na putu, Violet se uspije plasirati u spektakularno finale showa u Londonu, ali se tamo suočava s prvim naznakama da slava i pjevačka karijera sa sobom donose financijske i druge manipulacije, kao i svakojaka iskušenja koja su u stanju uništiti i mnogo zrelije likove od jednostavne 17-godišnje djevojke.

Scenarij za Teen Spirit, koji je također napisao Minghella, se ne može pohvaliti zbog neke naročite originalnosti. Naprotiv, riječ je o priči o tome kako se zahvaljujući show businessu može doći od trnja do zvijezda, a koja je obrađena mali milijun puta, i to od daleko talentiranijih autora nego što je Minghella. Srećom, mladi britanski autor se daleko manje brinuo o pitanju “što” nego “kako”, te je u svoj prvi film unio izuzetnu brigu za stil, kao i trud da se bude dostojan svojeg oca. Teen Spirit predstavlja više nego dobro izrežirani film, koji na prilično jednostavan način i uz dosta discipline i ekonomičnosti nastoji svoju priču ispričati kroz za današnje hollywoodske filmove rijetkih sat i pol vremena. U tome mu dosta pomaže kako vješto korištenje pažljivo odabranog soundtracka, tako i vrlo dobra montaža, scenografija i kostimografija.

Najveći je adut filma, dakako, Fanning, koja je u projekt ušla odlučna da, slično ako i njena daleko poznatija sestra u rock biografskom filmu The Runaways, pokaže da zna pjevati. Njena je uloga još bolja kad se u obzir uzme da je za potrebe uloge morala naučiti replike na poljskom, kao i govoriti engleski sa uvjerljivim britanskim naglaskom. Ostatak glumačke ekipe je njome sasvim opravdano zasjenjen, a to uključuje Burića, glumca koji je zahvaljujući nastupima u danskoj gangsterskoj trilogiji Diler postao jednom od ikona europske kinematografije, a čiji je lik ovdje prilično nedorađen. Slično se može reći i za Rebeccu Hall, koja u liku prefrigane agentice diskografske kuće tumači nešto najbliže negativcu, ali se zapravo vrlo malo pojavljuje u filmu. Te uloge, kao i lik Violetine majke, samo ukazuju na najveći problem ovog filma – nedorađenost scenarija, koji je dotakao neke od motiva, kao što su nevjera Violetine majke ili Vladimirov problematični odnos s kćeri, ali sam film nije našao za shodno da ih adekvatno obradi u odgovarajućim podzapletima. Možda Minghella još uvijek nije bio dovoljno iskusan ili hrabar da riješi taj problem, pa se Teen Spirit u određenim trenucima čini nedovršenim. No, čak i uz takve nedostatke publici željnoj suvremenim bajkama iz svijeta show businessa nudi više nego solidan sadržaj te se može preporučiti kao osvježenje u ove vruće ljetne dane.

TEEN SPIRIT

uloge: Elle Fanning, Rebecca Hall, Zlatko Burić, Agnisezka Grochowska

scenarij: Max Minghella

režija: Max Minghella

proizvodnja: Automatik/Intescope Films/Lionsgate, SAD/UK, 2018.

trajanje: 93 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Iron Man 3 (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
IRON MAN 3
uloge: Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Guy Pearce, Ben Kingsley, Rebecca Hall
scenarij: Drew Pearce & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: Marvel Studios/Disney, SAD, 2013. 
trajanje: 130 '

Dok se ostatak flore i faune na sjevernoj hemisferi veseli dolasku toplijih dana, to obično nije slučaj s filmskim kritičarima. Proljeće je, naime, već duže vremena od strane Hollywooda proglašeno početkom ljeta – sezone prilikom koje se publici nastoji maksimalno isprazniti novčanici, ali i taj zadatak što manje kompromitirati s nekakvim skretanjem od unaprijed ustaljenih formula. Stoga i publiku i kritičare čeka nekoliko mjeseca bombardiranja “megaatraktivnim” blockbusterima koji su gotovo uvijek nastavci, remakeovi ili “rebootovi” ranijih – u pravilu boljih – ostvarenja, koji traju oko 130 minuta, zbog kojih se mora koristiti 3D, gdje su specijalni efekti važniji od priče i likova i, gdje, dakako, cenzorski rejting PG-13 priječi bilo kakve “problematičnije” sadržaje. U cijeloj toj priči, doduše, su neki blockbusteri bolji, ili barem podnošljiviji od ostalih, a to se dijelom može reći za ciklus ekranizacija Marvelovih stripova o superjunacima. Među njima se nalazi i “Iron Man 3”, čiji se treći film – radnjom povezan za prošlogodišnje “Osvetnike” – upravo pojavio u hrvatskim kinima.

Na samom početku filma naslovni protagonist, tajkun-superheroj  Tony Stark (Downey) nastoji sebe i publiku uvjeriti da se skrasio i da su pustolovni dani iza njega, odnosno da se može posvetiti svojoj djevojci Pepper Potts (Paltrow). Međutim, prošlost ga ne prekida progoniti – bilo da je riječ o traumama stvorenim kada je sa svojim kolegama spašavao New York od uništenja, bilo o nekim neodgovornim postupcima iz mladosti koji će imati ozbiljne posljedice. S njima se prisiljen suočiti kada tajanstveni teroristički vođa po imenu Mandarin (Kingsley) započne bombašku kampanju čijom će žrtvom biti njegovi suradnici, a uskoro meta postati i on sam. Stark je ponovno prisiljen obući svoj oklop kako bi razotkrio i zaustavio zlikovce.

Iron Man, koji je jedan od manje poznatih ali i manje tipičnih Marvelovih superheroja, se pokazao zahvalnim materijalom za filmaše. Prvi “Iron Man” iz 2008. se iskazao kao neočekivani komercijalni uspjeh, a drugi dio iz 2010. prilično dobar u odnosu na prosječne hollywoodske nastavke. Da bi treća bila sreća, pobrinuo se studio Disney s angažmanom Shanea Blacka kao režisera i koscenarista. Black je najpoznatiji kao tvorac scenarija za neke od najpopularnijih akcijskih filmova 1980-ih i 1990-ih, ali je u prethodnom desetljeću bio relativno neaktivan. Izuzetak je predstavljala noir komedija “Kiss Kiss Bang Bang”, njegov redateljski debi u kome je surađivao s Robertom Downeyem Jr. Ta se kombinacija pokazala dobitnom za “Iron Man 3” u kome se Black pobrinuo da CGI orgijanje najvećim dijelom bude u drugom planu, a da gledatelja daleko više za ekran privuku priča i likovi. Blackov scenarij je stoga stvorio nekoliko neočekivanih obrata – uključujući i neke koji su izazvali nezadovoljstvo kod puristički raspoloženih fanova originalnog stripa – te film napunio s dosta humora.  On se uglavnom može pronaći u nizu sarkastičnih “onelinera” koje prilično raspoloženi Downey izgovara čak i kada se njegov lik nalazi u najneugodnijim i najopasnijim situacijama. Black je u “Iron Manu 3” pronašao prilike čak i za ovaj žanr atipične “buddy buddy” situacije, pa tako naslovni junak dobija atipičnog i neočekivanog pomagača koga tumači mladi Ty Simpkins.

Black, međutim, pokazuje mnogo manje vještine kada je u pitanju režija akcijskih scena. Završni obračun na brodu se stoga doima kao svojevrsni kliše iz 1980-ih koji je zalutao u moderni film o superherojima, i koga čak pokušaj da se glavni junak multiplicira neće učiniti previše atraktivnim. Kraj filma stoga predstavlja svojevrsno razočaranje, a isto bi se moglo reći i za marvelovske ekranizacije danas obaveznu “post scriptum” scenu na kraju odjavne špice. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, treći film o Iron Manu se svojom kvalitetom zadržao u parametrima svoja dva prethodnika. Ovogodišnje filmsko ljeto je moglo početi daleko gore.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)