RECENZIJA: Transporter: Nasljedstvo (2015)

TRANSPORTER: NASLJEDSTVO
(THE TRANSPORTER REFUELED)
uloge: Ed Skrein, Ray Stevenson, Loan Chabanol, Gabriella Wright, Tatjana Pajković, Wenxia Yu, Radivoje Bukvić
scenarij: Luc Besson, Bill Collage, Adam Cooper
režija: Camille Dellamare
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska/Kina, 2015.
trajanje: 96 min.

Riječ “reboot”, barem kada su u pitanju kritičari, predstavlja najomraženiji novitet u filmskoj terminologiji. Ona, kao nijedna druga, ne označava sve ono najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatak bilo kakve originalnosti spojen s pohlepom, odnosno nastojanje da se nešto izmuze do krajnjih granica, čak i kada se gledateljima nudi jedno te isto. Istini za volju, nije riječ o nekom naročito novom fenomenu, kao što se takva praksa ne može ograničiti na Hollywood. Međutim, u posljednje vrijeme rebootanje filmskih serija i franšiza je dobilo zastrašujuće razmjere, prije svega zbog učestalosti, odnosno spremnosti vodećih studija da se popularne serije rebootaju niti jedno desetljeće nakon originalnog naslova. Toj hollywoodskoj praksi se pridružio i francuski producent Luc Besson s Transporterom, akcijskom filmu o bivšem britanskom specijalcu koji relativno luksuzni život na Azurnoj obali financira obavljajući diskretne, ali opasne prijevozničke poslove za razne više ili manje mutne tipove. Serija od tri filma je postigla veliki uspjeh i od Jasona Stathama, tumača naslovne uloge, napravila jednu od najvećih akcijskih zvijezda našeg vremena. I TV-serija, u kojoj je naslovni lik glumio Chris Vance, je imala solidan uspjeh i dogurala do dvije sezone. Sada je, pak, došao red na novu kino-verziju Transportera koja se u našim kino-dvoranama našla pod naslovom Transporter: Nasljedstvo, a u kojoj naslovnu ulogu tumači Ed Skrein.

Protagonist Frank Martin i u novoj verziji operira na osnovu tri jednostavna pravila – klijente se ne pita niti se daje vlastito ime, nikada se ne otvara “paket” koji treba prevesti i nikada se ne mijenja prethodni dogovor. Kao i u brojnim prethodnim slučajevima, pravila će biti prekršena nakon što Frank sklopi dogovor o poslu za koji se ispostavi da je dio nečijeg daleko složenijeg plana. Njegova šarmantna klijentica Anna (Chabanol) je, u stvari, elitna prostitutka koja je godinama radila za okrutnog ruskog gangstera Arkadija Karasova (Bukvić), a naizgled rutinska vožnja za koju ga je angažirala je zapravo bijeg nakon pljačke banke u kojoj je bio deponiran Karasovljev novac. Frank s vremenom otkrije kako je to samo dio plana koga je Anna smislila sa svojim kolegicama koje žele ne samo pobjeći, nego se i osvetiti svom zlostavljaču, a što uključuje i provociranje sukoba Karasova sa njegovim gangsterskim partnerima. Njegovo dalje sudjelovanje u toj raboti je osigurano otmicom njegovog oca Franka Seniora (Stevenson), umirovljenog obavještajca kojemu, s druge strane, zarobljeništvo ne pada tako teško s obzirom da ga čuvaju privlačne žene. Mnogo veći problem za Franka predstavlja to što je s Karasovom ranije imao posla, i što bezobzirni kriminalac upravo njega vidi kao odgovor na pitanje tko mu i zašto želi smjestiti.

Novi Transporter će brzo “pokopati” neumitne usporedbe s ranijim, ali još uvijek u sjećanju svježim verzijama. Radnja je tako iz Nice premještena u Monako, što znači da više nema inspektora Tarconija, čiji je lik vrlo dobro tumačio François Berléand. Još veće razočarenje predstavlja Ed Skrein, čiji je dosad najpoznatiji nastup bio u TV-seriji Igra prijestolja, i gdje je ulogu Daenerysinog plaćenika koju tumači nakon jedne sezone preuzeo drugi glumac. Skreinu u ovom filmu nedostaje Stathamova razbijačka njuška, ali isto tako i bonvivanska lepršavost koju je iskazivao Vance u televizijskoj verziji. Što se akcijskih scena tiče, one su prilično dobre, a u nekim slučajevima se mogu pohvaliti i određenom inventivnošću, a što je posebno slučaj prilikom pljačke noćnog kluba. Stevenson, najpoznatiji po ulozi Tita Pulona u TV-seriji Rim, je također prilično dobar u inače nezahvalnoj ulozi koja pokazuje kako je tek nekoliko godina dovoljno da se netko od velikog akcijskog razbijača degradira u ostarjelu drugu violinu. Za manekenku Loan Chabanol, koja tumači glavnu žensku ulogu, je jasno da je angažman dobila zbog izgleda nego nekih naročitih glumačkih sposobnosti mada je ono što je od njih pokazala više nego adekvatno za ovakvu vrstu filma.

Najveći nedostatak Nasljedstva je u scenariju, koji ne zadovoljava čak ni inače niske standarde koji bi se mogli očekivati od filma čija je glavna atrakcija u akciji. Iako se u njemu mogu pronaći neki tragovi originalnosti – često citiranje znamenitog Dumasovog romana Tri mušketira, odnosno ideja da su se Karasov i Frank upoznali kao vojnici tokom mirovnih operacija u BiH – sve je to anulirano sveopćom aljkavošću, odnosno nebrigom za kontituitet radnje i njenu uvjerljivost. To se, između ostalog, može vidjeti u sceni prologa, u kojoj Karasov preuzima kontrolu nad prostitucijom na Azurnoj obali na parodijsko brutalan način. Još više bode oči scena u kojoj jedan od likova bude teško ranjen, te postane predmetom improvizirane kirurške operacije koja će mu na jedvite jade spasiti život, a da bi se nedugo potom živahno zabavljao i sudjelovao u akciji kao da se ništa nije dogodilo. Time je prijeđena granica koja film koji se inače ne bi trebao shvaćati previše ozbiljno dijeli od vrijeđanja gledateljske inteligencije. Zbog toga bi se na kraju moglo reći da je u slučaju Nasljedstva Transporter završio na stranputici.

OCJENA: 4/10

<iframe width=”560″ height=”315″ src=”https://www.youtube.com/embed/_81XlhBZytw&#8221; frameborder=”0″ allow=”accelerometer; autoplay; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture” allowfullscreen></iframe>

RECENZIJA: Tri mušketira (2011)

Ladies
(izvor: Schneewante)
TRI MUŠKETIRA
(THE THREE MUSKETEERS)
uloge: Logan Lerman, Milla Jovovich, Matthew Macfadyen, Ray Stevenson, Luke Evans, Christoph Waltz, Orlando Bloom
scenarij: Andrew Davies & Alex Litvak
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja:  Impact Pictures/New Legacy/Constantine Film, SAD/UK/Njemačka/Francuska, 2011.
trajanje:  110'

Malo koje književno djelo uživa takvu popularnost kao predložak za filmove kao što je to slučaj s Tri mušketira. Roman Alexandrea Dumasa je filmašima pružio dobitnu kombinaciju melodrame, akcije i egzotičnih kostima, i to duže od jednog stoljeća. Među brojnim ekranizacijama se kao najuspjelija ističe dvodijelni britanski spektakl Richarda Lestera iz 1970-ih. Njega je, između ostalog, kao svoj uzor naveo i Paul W. Andreson čija su se Tri mušketira upravo pojavila u našim kinima.

Već na samom početku novog filma, pak, postaje jasno da Andersonu uzor nije predstavljalo Lesterovo inzistiranje na povijesnoj autentičnosti. Nakon uvoda s prilično “kreativnom” političkom kartom Europe s početka 17. stoljeća slijedi uvodna sekvenca u kojoj su naslovni junaci – francuski kraljevski mušketiri Athos (Macfadyen), Aramis (Evans) i Porthos (Stevenson) – prikazani kao elitni tim obavještajaca koji u Veneciji krade Da Vincijeve planove za izradu zračnih brodova. Akcija, međutim, propada zbog izdaje Milady De Winter (Jovovich), koja je iste planove predala beskrupuloznom engleskom vojvodi od Buckinghama (Bloom). Godinu dana kasnije iz Gaskonje u Pariz putuje mladi d’Artagnan (Lerman) kako bi se priključio mušketirima. Tamo će biti upetljan u sukob mušketira s vlastohlepnim kardinalom Richelieuom (Waltz) i dvorske spletke koje prijete bacanjem Europe u apokaliptički rat.

S obzirom da se holivudske ekranizacije Tri mušketira u prosjeku snimaju svako desetljeće-dva, Andersonu je glavni zadatak trebao biti da stari predložak obradi na novi način. Već na temelju trailera su mnogi zaključili da se Anderson malo previše potrudio, natrpavši svoj film akcijskim scenama u kojima umjesto mačevanja i akrobacija glavnu atrakciju čine eksplozije, CGI i “slow motion”. Oni još zlobniji su u letećim brodovima pronašli “proziran” pokušaj da se pokuša izmusti koji dodatni dolar od publike koja je megahitom bila učinila Pirate s Kariba. Još “prozirnijim” se čini i korištenje 3D tehnologije – danas jednog od glavnih komercijalnih aduta u Hollywoodu – iako je, doduše, Anderson sa njom već imao iskustva u posljednjem nastavku Resident Evila. Ono što je “najprozirnije” je, pak, “neočekivani” obrat u epilogu filma, ubačen zato da stvori manevarski prostor za eventualni nastavak, a kojeg je malo iskusniji i ciničniji gledatelj mogao prepoznati “na kilometar”.

Usprkos silovanju europske povijesti i anakronističkom trpanju tehnologije, pa i pojedinih ličnosti, par stoljeća prije svog vremena, scenarij Andrewa Daviesa i Alexa Litvaka se, barem u sredini filma, doima prilično vjernim predlošku, a ponekad sebi dozvoli i koji lucidni trenutak u pauzama frenetične akcije. Prije svega se to odnosi na karakterizaciju, iako je jasno da su, na primjer, Logan Lerman i Gabriel Wilde (u ulozi d’Artagnanove ljubavi Constance) angažirani zbog izgleda, pa i nemaju prilike za glumački talent, a Andersonova supruga Milla Jovovich reciklira ulogu Alice iz Resident Evila. Trojka koja tumači mušketire je, pak, obavila solidan posao, isto kao i Waltz kao spletkarski kardinal. Osvježenje predstavlja Orlando Bloom koji očigledno uživa u rijetkoj prilici da tumači negativca, kao i gotovo neprepoznatljivi Mads Mikkelsen. Najprijatnije iznenađenje predstavljaju Freddie Fox – još jedan izdanak ugledne britanske glumačke obitelji – koji glumi frustriranog kralja-tinejdžera i Juno Temple kao njegova supruga. S druge strane, pokušaj da se humor u filmu maksimira korištenjem lika sluge Plancheta se čini isforsiranim.

Dodatnu atrakciju filma čine njemačke lokacije koje uspješno “glume” baroknu Francusku, dojmljivi interijeri tadašnjih palača, kao i prilično zanimljivi kostimi, na što će gledateljima pažnju skrenuti česti dijalozi na temu mode. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi općio dojam o Tri mušketira – filmu koji publiku može zadovoljiti samo ako od njega malo što prethodno očekuje.

OCJENA:4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)