Ni najbolje i najdetalnjije osmišljeni ratni planovi nikada ne prežive sudar sa svojom izvedbom. U to su se 1914. godine uvjerili mnogi najbriljantniji vojnički umovi, a nešto slično danas pružaju Afganistan, i odnedavno Libija. Stara izreka od tome da je svaki rat popularan prvih mjesec dana se više ne može smatrati aktualnom, jer kaotična i nepredvidljiva priroda oružanog sukoba pokazuje svoje lice čak i u slučajevima kada bi ratovi trebali biti moralno ispravni, jednostavni, jeftini i laki za vođenje. “Posljednji trzaji” Gadafijevog režima su tako potrajali malo duže nego što je to itko očekivao, a veliko hepi-end finale koje su zapadni i njima skloni mediji tjednima postaje sve udaljenije, odnosno sve manje važno publici kojoj Libija, usprkos višedesetljetnoj satanizaciji njenog čelnika, postaje zadnja rupa na svirali u usporedbi s nekim daleko aktualnijim ekonomskim i socijalnim brigama. Stvari se po tom pitanju nisu bitno popravile čak ni kada su scenaristi velike ratne drame kao deus ex machina adut iskoristili zrakoplovnu intervenciju.

Krivnja zbog čega “slučaj Gadafi” još uvijek nije stavljen ad acta bi se, barem iz daleka, mogla pripisati igračima na terenu, odnosno libijskoj opoziciji i pobunjenicima, koji usprkos enormnog entuzijazma koji pokazuju na Facebooku i Twitteru, i još većeg entuzijazma koji za njih pokazuju svjetski mediji, nikako da ispune postavljeni zadatak, čak ni kada su im navijači ispunili muzičku želju u obliku zrakoplovne podrške. Tako se trijumfalna napredovanje na Tripoli pretvorilo u još jednu sveopću bježaniju na istok, i nije isključeno da će sve opet završiti u predgrađima Bengazija i molbama za spas od reprize Srebrenice. Ono što ovaj rat čini još frustrirajućim jest mogućnost da se cijeli scenarij ponovi ne jednom, nego nekoliko puta.

Oni koji zbivanja na obalnoj cesti Bengazi-Tripoli prate iz hrvatske perspektive, pak, ona ostavljaju još neugodniji “deja vu” dojam, odnosno usporedbe s još jednom velikom narodnom revolucijom i “posljednjim trzajima” režima koji su se pretvorili u dosadnu i deprimirajuću rutinu. Naime, gledajući kako se veliki prosvjedni pokret, koji je ispočetka dobrano uzdrmao hrvatski politički, medijski i kulturni establishment, pretvara u dosadni, nemaštoviti i ponavljajući ritual u kojima nema ničega novog, a još manje ikakvih opipljivih rezultata, nije teško zaključiti kako nedostatak koherentne strategije, “linija manjeg otpora” i nespremnost na rizike uvijek proizvode iste rezultate. I to bez obzira da li iza sebe imate vojni arsenal najmoćnijih država svijeta ili ne.