Oznaka: Ranko Ostojić

A zašto ne nova stranka?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.

Izbori bez izbora

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Prijevremeni parlamentarni izbori – o kojima se tako mnogo priča, što zbog globalne recesije koja je počela udarati i najskeptičnije stanovnike Hrvatske, što zbog dolaska Josipovića na Pantovčak koji je oduševio salonske ljevičare i liberale – ne izgledaju kao dobra ideja za Jadranku Kosor. Što je ona i sama rekla, iako je svoje dnevnopolitičke razloge sakrila jeftinim “spinom” prema kojoj bi cijeli predizborni cirkus bez potrebe “odgodio pregovore o ulasku u EU“.

Većina – uključujući T-portalove urednike koji su tekst komentirali s nadnaslovom “premijerkina logika” – će najvjerojatnije odbaciti Kosoričine argumente. Međutim, to ne znači da argumenti protiv prijevremenih izbora ne postoje, odnosno da njihovo održavanje, barem na kraći rok, ne bi dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska.

Glavni razlog protiv prijevremenih izbora spominje i Marinko Čulić u svom komentaru, a to je u spoznaji da su dvije glavne opcije koje se nude – HDZ i SDP – tako slične jedna drugoj, odnosno da imaju iste (neoliberalne i antisocijalne) ekonomske programe da birači zapravo neće imati nikakve alternative. A tu je, dakako, i ne baš tako nevjerojatna mogućnost da HDZ – što zbog marljivo njegovanog kulta Spasiteljice Jace u udvoričkim medijima, što zbog SDP-ove opetovano pokazivane sposobnosti da čupa poraze iz ralja sigurne pobjede – jednostavno i ovaj put pobijedi, pa i ti “povijesni” izbori na kraju budu još jedno vječno ponavljanje istog.Veliki broj birača suočenih s izborom između HDZ 1.0 i HDZ 2.0 oličenog u Milanovićevoj stranci će jednostavno odlučiti ostati kod kuće.

Možda najbolji indikator na što bi ti izbori trebali sličiti jest “festival demokracije” odnosno prvi neposredni izbori za predsjednika Graske organizacije SDP-a u Splitu. Na njima je, usprkos žestokog navijanja lokalnih medija (u čemu se posebno istakao novi tjednik Vrime) za mladog, telegeničnog i energičnog “splitskog Batmana” Ranka Ostojića pobijedio “brontosaur”,  “komunistička zvijer” i “splitski Castro” u liku Marina Jurjevića. Točnije, od “epohalne” promjene koji su ti izbori trebali donijeti na kraju nije bilo ništa. Prosječni član splitskog SDP-a, slično kao i prosječni birač 2007. godine e između dvije ne baš previše atraktivne niti previše različite opcije izabrao onu koja je predstavljala bolje oličenje linije manjeg otpora. Za odljepljivanje birača od takvih stavova bi ekonomska kriza trebala postati daleko gora nešto je u ovom trenutku, odnosno jedino bi ih dosada nepoznati šokovi trebali natjerati da se okrenu nekim alternativnim opcijama kojih, pak, u ovom trenutku baš i nema na vidiku. Zbog svega toga se čini da bi prijevremeni izbori ne bi imali bitno različite efekte od onih redovnih.

Hrvatski medijski standardi opet na djelu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Možda je u pitanju, kao i u većini slučajeva, banalna pogreška, ali je nemoguće ne zapaziti očiti nesklad između naslova i teksta ove vijesti na mojsplit.hr. Za one kojima se ne da klikati:

NASLOV: Ranko Ostojić: Jurčić ima razloga biti nezadovoljan što nije kandidiran za predsjednika

TEKST: “…Ljubo Jurčić je ugledan član SDP-a i ne vjerujem da ima razloga za nezadovoljstvo što nije kandidiran za predsjednika – odgovorio je Ostojić na upit postoji li bojazan da će Jurčić istupiti iz stranke jer je ovo drugi put da nije izabran na poziciju za koju se natjecao.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da je anonimni autor vijesti obdaren moćima nalik na junaka TV-serije Mentalist, odnosno da je u stanju shvatiti što propali SDP-ov kandidat uistinu misli o propalom SDP-ovom kandidatu za predsjednika i premijera Hrvatske. Kao i mogućnost da je isti autor imao problema raščlaniti ono što je Ostojić rekao i ono što je od Ostojića htio čuti. Međutim, na objašnjenje ovog fenomena zasad ne postoji odgovor.

Glas za Keruma je glas za demokraciju

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Preostalo je vrlo malo vremena do početka izborne šutnje pred drugi krug lokalnih izbora. Na njih imam namjeru izaći, isto kao što ću na njima iskoristiti istu onu opciju ka0 i prije 14 dana. Ništa što sam vidio ili čuo u prethodna dva tjedna nije me natjeralo da pretjerano zažalim zbog svoje odluke u prvom krugu. A to znači da ću biti dosljedan i podržati Željka Keruma za gradonačelnika Splita.

I sada, kao i prije četrnaest dana, držim da suprotan ishod od onog koji bi se temeljio na mom izboru (kao i, ako je suditi po anketama, izboru većine građana Splita) ne bi predstavljao tragediju za Split. Naprotiv, Ranko Ostojić je vrlo dobar kandidat koji bi mogao učiniti dosta dobrih stvari ako postane gradonačelnik. Stvar koja me je priječila da mu dam glas jest moja procjena da bi Kerum – zbog cijelog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti – mogao učiniti daleko više.

Glavna prednost koju Kerum ima u odnosu na Ostojića jest to što će kao gradonačelnik imati daleko veći legitimitet. Nijedan gradonačelnik u povijesti Splita nije bio neposredno izabran na slobodnim, tajnim, višestranačkim izborima na kojima je postojalo opće pravo glasa za sve građane obaju splove.  Kerum će, za razliku od Ostojića, biti izabran zato što se zove Željko Kerum, odnosno to će biti glavni razlog zbog koga će dobiti glasove. Ostojić, nasuprot tome, većinu svojih glasova može prikupiti isključivo na temelju tri slova koja se nalaze iza njegovog imena na glasačkom listiću. Njegovi glasači će se opredijeljivati isključivo po stranačkom, odnosno ideološkom kriteriju. Ostojić bi tako – bez obzira na svoju biografiju ili karakter – mogao dobiti isti onakav broj glasova kao Ivan Kuret da je kojim slučajem iza njegovog imena stajala slova “HDZ”, isto kao što je Kuret vjerojatno mogao računati na drugi krug da je bio kandidat SDP-a.

I ta tri slova su, zapravo, jedini razlog zbog kojih će mnogi glasati protiv Keruma u nedjelju. Splitski tajkun nije im ne diže živce zbog toga što je “bahati primitivac” i  “seljačina”, odnosno bezdušni i pohlepni kapitalist,  koliko zbog prozaične činjenice da drugoj najvećoj stranci u Hrvatskoj oduzima vlast nad drugim najvećim gradom u Hrvatskoj. I to se dešava upravo u trenutku kada je od prošlih parlamentarnih izbora još uvijek grogiranom SDP-u potreban nekakav opipljiv lokalno-regionalni “skalp” . I zbog toga se na Keruma krenulo izuzetno žestoko, pa i prljavo, potežući, implicitno ili eksplicitno, njegovo “vlaško” porijeklo kao glavni argument kojim bi mu birači “urbanog”, “građanskog”, “normalnog” Splita trebali zapriječiti Banovinu. A takvi argumenti, koji su u svojoj biti rasistički, u najmanju ruku izgledaju licemjerno kada dolaze iz jedne navodno prilično napredne i prosvijećene stranke kao kao što je SDP.

Ostojić bi vjerojatno bio dobar gradonačelnik, ali se – u najmanju ruku – nije pokazao najspretnijim političarem kada je u pitanju kampanja. Umjesto da birače osvaja svojim neospornim kvalitetama, dozvolio je sebi da se upusti u negativnu kampanju, pa se tako od svih njegovih manje pamte parole i programi o budućem Splitu, a više nesretna fraza “poglavica Bijeli prah”. Kerum, koji je, pak, i ranije pokazivao da posjeduje prirodni politički talent, je tu frazu iskoristio kao savršen izgovor da se ne upušta u sučeljavanja i debate te tako stavlja na uvid svoju intelektualnu inferiornost u odnosu na svog protivnika. Iskoristivši grešku svog protivnika, Kerum je pokazao kako postoje slučajevi kada vrhunsko obrazovanje, elokventnost, privlačan fizički izgled i druge kvalitete koje se za obično vezuju za uspjeh u suvremenoj politici ponekad nisu ni potrebne.

Izbor Keruma za gradonačelnika bi stoga pokazao da je suvremena Hrvatska, barem u tom jednom – za neke kontroverznom – detalju blizu ideala demokracije prema kojima svatko ima pravo ne samo birati, nego i biti izabran. Kerum, kao osoba bez uobičajenih obrazovnih i ideoloških kvalifikacija, odnosno stranačke infrastrukture koja stoji za hrvatskog političara, time uspostavlja nove demokratske standarde i ruši nevidljive barijere na isti način  na koji je to prije nekoliko mjeseci u SAD učinio Obama.

Da li će se takav neoubičajen izbor građanima Splita obiti o glavu? Na to je pitanje nezahvalno dati odgovor prije nego što Kerum dođe na vlast. Takav izbor predstavlja rizik, ali rizik uvijek predstavlja nerazdvojni sastojak svake demokracije.

Pucati Sanaderom na Keruma – i opet promašiti

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Odluka Gradskog izbornog povjerenstva, a nakon toga i Radio Dalmacije i HRT-a da ne emitiraju spot Ranka Ostojića u kojem se citiraju riječi Ive Sanadera u svrhu mobiliziranja glasača protiv Željka Keruma je ništa drugo do još jedan izraz sluganskog mentaliteta, “ziheraštva” i sklonosti “netalasanju”. Barem isto onako kao što je Ostojićeva odluka da Keruma pokuša tući preko Sanadera izraz očaja i konceptualne nedosljednosti.

Ako su članovi Gradskog izbornog povjerenstva i medijski cenzori mislili da time spriječavaju Ostojića da stekne političke bodove, očito je da žive na nekom planetu koji se ne zove Zemlja. Naime, dotična afera će samo donijeti dodatni publicitet gradonačelničkoj utrci a – s obzirom na Youtube i Internet – malo je vjerojatno da bi ikakve zabrane spriječile da dotični spot ugleda svjetlo dana.

Međutim, teško da bi spot – čak i da je bio emitiran – uspio zaustaviti ono što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledna šetnja Željka Keruma do gradonačelničke fotelje. Naime, njime Ostojić sebi skače u usta i demantira ono što je bilo lajtmotiv njegove kampanje – da je glas za Keruma u stvari glas za HDZ.

Postavlja se pitanje što su Ostojić i njegovi izborni stratezi – koji, po svemu sudeći, rade lošiji posao od Kerumovih – htjeli s ovim dobiti. Na svoju stranu pridobiti HDZ-ove birače? Maksimalno mobilizirati vlastito biračko tijelo koje ionako ne vjeruje ičemu što izlazi iz Sanaderovih usta? Sugerirati desno orijentiranom dijelu Kerumovog glasačkog tijela da u drugom krugu ipak slijede vođu hrvatske desnice?

Niti jedan od tih ciljeva su u ovom trenutku čini ostvarenim ili dostižnim. Po svemu sudeći je u pitanju konceptualni kaos, odnosno improvizacija nalik na priču o “poglavici Bijelom prahu” koja je možda na prvi mah iznervirala Keruma, ali zato SDP-ovu kampanju učinila previše negativnom, pretvorivši je u cirkus u kome se kandidati svađaju koliko su vlasi kose dali na toksikološku analizu.

Svađa oko “bijelog praha” i kose sve više sliči na “briljantnu” ideju, odnosno plakat kojom je HNS pred parlamentarne i predjsedničke izbore 1992. godine izlijepio Hrvatsku i na kojoj je uz sliku psa stajalo “Gladan sam ko pes. Bum glasal za HaEnEs”. HDZ je na taj plakat nimalo suptilno odgovorio sa plakatom na kojem je također stajala slika psa ali i tekst “Hrvat sam. Nisam pes. Ne bum glasal za HaEnEs”. Taj “pseći rat” je završio s predvidljivom pobjedom HDZ-a, a HNS se rastao od pozicije glavne opozicijske stranke te je prepustio HSLS-u.

Zapravo, kako stvari stoje, Ostojićeva kampanja u drugom krugu sve više podsjeća na drugi krug Budišine predsjedničke kampanje 2000. godine. Iskustva iz prethodnih okršaja govore da će SDP-ov kandidat morati učiniti nešto drastično želi li izbjeći isti rezultat. A vrlo je moguće da je za takav zaokret danas prekasno.

Sanader (zasad) neće biti spasitelj splitske “civilizacije”

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Danas u Saboru su se – barem nakratko – rasplinule nade mnogih splitskih intelektualaca i ljevičarski raspoloženih komentatora da će premijer Ivo Sanader u iznenadnom napadu državničke mudrosti kao deus ex machina spasiti Split “sudbine gore od smrti” – pobjede Željka Keruma u drugom krugu gradonačelničkih izbora.

Sanader je, odgovarajući pitanje SDP-ovog gradonačelničkog kandidata i saborskog zastupnika Ranka Ostojića o padu prometa u hrvatskim trgovinama, iskoristio priliku da istome “čestita na rezultatima lokalnih izbora”, ali i iznese predviđanje da ti rezultati ipak neće 31. svibnja uroditi pobjedom. Taj je šeretski odgovor dosad najjasniji signal HDZ-ovim glasačima da u drugom krugu neće morati na biralištima začepljivati nos i i po direktivi svog stranačkog vođe uslijed “viših interesa” zaokruživati ime “jugokomunjare” Ostojića.

A taj scenario – ako se u obzir uzmu iskustva sa sklapanjima lokalnih vlasti u Hrvatskoj – i nije bio u domeni znanstvene fantastike. Zapravo, njime se može objasniti vidljiva nervoza koju je Kerum ispoljio shvativši da će ipak morati u drugi krug te se tako izložiti riziku da mu “neprincipijelna koalicija” HDZ i SDP iščupa gradonačelničko mjesto iz ruku.

Zapravo, taj scenario se doimao čak i prilično uvjerljivim ako se u obzir uzme naslov u Slobodnoj Dalmaciji koji je najavljivao konačni obračun u kome “Ostojić s HDZ-om ruši Keruma“. A još je uvjerljivija bila najava sada već bivšeg gradonačelnika Ivana Kureta koji svojim glasačima ostavlja “da po vlastitoj savjesti” odluče hoće li dati glas Kerumu ili Ostojiću.

Koji bi bili motivi Sanaderu da svojoj stranci priredi takvo poniženje? U pitanju je prije svega pragmatična računica. Spit je, što se HDZ-a tiče, isto onako izgubljen kao Zagreb, Rijeka i Osijek. Podržati Keruma bi samo značilo spriječiti da Split preuzme SDP – i ništa više. Već u sljedećem izbornom ciklusu bi malo spretniji esdepeovac mogao učiniti ono što u ovom promiče Ostojiću. A ništa ne garantira da će Kerum kao poslovni čovjek – ako “nanjuši” da će mu to donijeti više koristi – poput svog kolege Jambe skrenuti lijevo i šurovati sa SDP-om. Dakle, Ostojić na čelu Splita i ne bi predstavljao onakvu blamažu za HDZ kao što se čini na prvi pogled.

Tu su, dakako, i dugoročne računice koje se ne tiču direktno Splita. Već sada Nacional špekulira da se Sanader, ohrabren dobrim rezultatima na lokalnim i regionalnim izborima, odlučio natjecati za predsjednika Republike sljedeće godine. Taština mu vjerojatno priječi da se u tu pustolovinu upusti ako nije siguran da će tu formalnost srediti još u prvom kurgu. A za takav pothvat je neophodno odmah osigurati glasove koji u normalnim okolnostima idu centru i ljevici.

Najlakši i najelegantniji način da Sanader sebi osigura Pantovčak – odnosno postane isto onako jedina alternativa za lijevu i lberalnu Hrvatsku kao i za “svoje” desničare – jest gesta zaustavljanja “barbarskog”, “istočnjačkog”, “primitivnog” i “balkanskog” Keruma koja je više nego dostojna jednog “dalekovidnog”, “vizionarskog” i “europskog” državnika kakvim se Sanader voli predstavljati. Pred njenom spektakularnošću bi odavno izblijedili “Hristos se rodi” i skidanje spomen-ploče Francetiću zbog koje je trenutni premijer nakratko sticao simpatije među krugovima koji inače “organski” ne mogu smisliti njegovu stranku.

Tako je u slučaju da Sanader svojom podrškom Ostojiću osigura gradonačelničko mjesto nije teško pretpostaviti koga bi za nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima javno podržali svi oni intelektualci koji su svoje sugrađane bili preklinjali da daju glas “svakome, samo ne Kerumu”. Uz takvu podršku je vrlo vjerojatno da bi Ivo Josipović, Neven Mimica ili još neki od bezličnih žrtvenih janjaca koje SDP namjerava lansirati kao svoje predsjedničke kandidate mogli računati na barem 10 % manje glasova nego u normalnim okolnostima – što znači ili Sanaderovu pobjedu u prvom krugu, ili po SDP ponižavajuće ispadanje iz drugog kruga u korist nekog kerumolikog populista.

Naravno, ne treba zaboraviti ni mogućnost da je u HDZ-ovom interesu da Ostojić – koji se često smatrao “velikom nadom” SDP-a – ostane zavezan za gradonačelničko mjesto u Splitu, umjesto da u Zagrebu gradi poznanstva i političku infrastrukturu koja bi ga jednog dana dovela na čelo te stranke, a možda i vlade. Ovako bi Ostojić ne samo radio nezahvalni posao gradonačelnika, nego bi i HDZ-ovcima pružao spektakl bratoubilačkog rata između milanovićevski raspoloženog gradonačelnika i bandićevski raspoloženog Marina Jurjevića.

Ipak, iako gore navedeni ima smisla, teško da bi se na njega trebalo kladiti. Prije svega se i najboljim igračima, pa i Sanaderu, preveliko kombiniranje uvijek može odbiti o glavu. Kerum je, osim toga, već sada postao fenomen kojem se bolje – barem na kraći rok – ne suprotstavljati. Protukerumovski savez HDZ i SDP bi Ostojiću donio, ali isto tako i odnio glasove, pa je bolje ništa ne riskirati. Zato je pretpostaviti da će kod Sanadera prevladati zdravoseljačka računica da mu je Kerum u ruci bolji ne samo od Kureta, nego i od Ostojića na grani.

Lokalni izbori 2009: Kerum i Kregar kao hrvatski Obame

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Većina hrvatskih komentatora i medijskih kuća jučer održane lokalne i regionalne izbore drži važnima kao svojevrsni indikator općeg biračkog raspoloženja, odnosno najvjerojatnijih rezultata sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Međutim, kada se slegne prašina, službeni rezultati nastoje odvojiti od stranačkog “spina”, odnosno u obzir uzme “pripetavanje” za gradonačelnike i župane u drugom krugu, teško da je danas slika mnogo jasnija nego u subotu.

HDZ, tako, ima razloga za zadovoljstvo zbog činjenice da je zadržao vlast ili kroz skupštinske većine vodi u većini hrvatskih županija, odnosno uvjerljivoj većini općina. SDP i njemu skloni dio medijskog establishmenta, pak, uporno ponavlja mantru kako je HDZ sramotno izgubio u četiri najveća hrvatska grada koji sadrže najveći dio hrvatskog glasačkog korpusa.

Međutim, kada se rezultati usporede s rezultatima 2005. godine, teško da bi se – za razliku od usporedbe parlamentarnih izbora 2003. i 2007. godine – mogle zamijetiti neki strahoviti pomaci u potpori strankama, odnosno razlozi za posebno zadovoljstvo ili razočaranje kako u izbornim stožerima HDZ-a, tako i SDP-a.

Tako se HDZ može hvastati time što je ostvario dobre, pa na prvi pogled i dojmljive, rezultate po županijama i seoskim općinama, pogotovo kada se u obzir uzmu prethodni izbori na kojima je morao kupovati vijećnike ili sklapati frankenštajnske postizborne koalicije. Međutim, iza svega toga stoji prozaična činjenica da su dvije stranke – HSS i HSLS – koji s vladajućom strankom surađuju na nacionalnoj, isto učinili i na lokalnoj i regionalnoj razini, za razliku od ranijih godina kada su surađivali sa SDP-om. Dvojac kojemu su mnogi nakon dramatičnog pada parlamentarne zastupljenost 2007. godine predviđali izumiranje, ipak se dobro prilagodio socijaldarvinističkim okolnostima hrvatskog dvostranačja. HSLS i HSS su se pomirili s time da nikada više neće biti relevantne nacionalne stranke, ali su zato svu svoju energiju – i to, po svemu sudeći, uspješno – uložili u to da budu jak regionalni igrači u sjevernim dijelovima Hrvatske, odnosno svojevrsni ekvivalent bavarske CSU koja je, kada potrebno, na razini Njemačke održava na životu veću i “sestrinsku” CDU.

Što se SDP-ovih uspjeha u Zagrebu i Rijeci, odnosno HDZ-ovog debakla u velikim gradovima tiče, ni za njih se ne može reći da predstavljaju neko veliko iznenađenje. Sanaderova stranka tako u tradicionalno “crvenoj” Rijeci nije imala što tražiti, Zagreb je izgubila još za vrijeme Tuđmana, a Osijek joj je iz ruku otišao zajedno s Glavašem. U nešto manjoj mjeri je ista stvar u Splitu, koji je za HDZ izgubljen još 1993. godine, a gdje Sanaderova stranka na vlast isključivo kokošarenjem i potkupljivanjem vijećnika stranaka izabranih od strane antihadezeovski raspoloženih birača  (1995-1997, 2005-2009).

Zapravo, Split i njegova uža okolica se može smatrati jedinim mjestom gdje je došlo do velikih promjena, odnosno gdje je duboko nezadovoljstvo birača općim stanjem stvari našlo svoj odraz u izbornim rezultatima. Željko Kerum, za mnoge neočekivan i dugo vremena nipodaštavan sudionik izborne utrke, iskazao se kao najbolji i jedini relevantni simbol pobune protiv hrvatskog političkog establihmenta oličenom u nesposobnom HDZ-u i još nesposobnijem SDP-u. Split je jedina sredina koja je imala dramatični porast odaziva birača, a u skladu s time i najdramatičniji raskorak između rezultata 2005. i 2009. godine. (Uz Split bi se dramatična promjena mogla dogoditi i u Dubrovniku sa smjenom Dubravke Šuice, ali još treba čekati drugi krug.)

Ono što još više fascinira kod fenomena Kerum jest da ga već duže vrijeme pro-SDP-ovski mediji i komentatori razapinju kao Sanaderovog i pro-HDZ-ovskog “igrača”, ali je njegov ulazak u trku – ako se gleda kroz prizmu glasačke aritmetike – više naškodio Sanaderovoj nego Milanovićevoj stranci. Da Kerum nije sudjelovao u utrci rezultati bi dosta sličili na one 2005. godine. Ante Sanader bi tako glatko bio izabran za župana u prvom krugu, a HDZ imao apsolutnu većinu u županijskoj skupštini; na gradskoj razini bi Kuret išao u drugi krug ili u prednosti ili u dohvatljivom zaostatku za Ostojićem, dok bi u Gradskom vijeću, kao i 2005. godine, relativnu pobjedu SDP-a lako kompenziralo HDZ-ovo “kokošarenje” kod desničarskih strančica i nezavisnih lista.

U drugim dijelovima Hrvatske je najbliži ekvivalent fenomenu Kerum nitko drugi do nezavisni kandidat Josip Kregar, čiji – po mnogim neočekivan – upad u drugi krug izbora predstavlja veliki uspjeh, ali i izraz dubokog nezadovoljstva “druge” Hrvatske svojim političkim establishmentom, odnosno istom onakvom željom za promjenama koje je svojevremeno u SAD simbolizirao Barack Obama. Zbog toga će izborni stratezi HDZ-a i SDP-a pred predsjedničke izbore morati daleko više pažnje posvećivati nezavisnim građanskim intelektualcima i populističkim tajkunima nego što je to bio slučaj prije 17. svibnja 2009. godine.

Zašto ću dati glas Željku Kerumu

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Na ovaj post me je dijelom nagnao vlastiti presedan od prije četiri godine, kada sam na svom engleskom blogu prvi put javno podržao nečiju političku kandidaturu te tako nastojao na svoj način u hrvatsku blogosferu uvesti običaje najpoznatijih svjetskih blogera koji se također ne ustručavaju svojim čitateljima sugerirati za koga se opredijeliti na izborima.

Dodatni razlog je i nastojanje da prestignem izbornu šutnju, koju ću poštovati, iako mislim da predstavlja jednu od zastarjelih, neefikasnih i iritirajućih odredbi hrvatskih izbornih zakona čije bi kršenje ionako bilo beznačajno u usporedbi s daleko ozbiljnijijim trpanjem stotina i tisuća nepostojećih glasača u nepostojeće kolibe na hrvatsko-bosanskoj granici. Dakle, prije nego što me zakoni prisile da zašutim, smatram kako bih svima onima koji nekim slučajem zalutaju na ovaj blog, a imaju biračko pravo u Splitu, trebao sugerirati da na izborima za gradonačelnika glas daju Željku Kerumu, a za koga sam zaključio da u trenutnim okolnostima predstavlja najbolju izbornu alternativu za ovaj grad.

Odmah moram reći kako donijeti tu odluku nije bilo lako. Razlog za to, pak, nije u prethodnim razočaravajućim iskustvima s Listom Velog mista koliko u spoznaji da i Kerum i njegov glavni protukandidat – Ranko Ostojić – predstavljaju dobre opcije za ovaj grad.

Ako bi Ostojić uspio prkositi anketama i iščupati pobjedu iz onoga što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledan poraz u drugom krugu, to bi se teško moglo nazvati tragedijom za Split. Naprotiv, Ostojić, iza sebe, uz političko, ima i ratno i policijsko iskustvo koje ga čini više nego kvalificiranim ne samo za izvršne funkcije poput gradonačelnike, nego i daleko sposobnijim za ulazak u terru incognitu novog sustava lokalne samouprave koji donosi neposredno biranje gradonačelnika. S obzirom na svoj ratni put, kada se na bojištu nametnuo kao prirodni vođa, kao i druge zasluge u svom javnom životu, Ostojić zaslužuje mjesto splitskog gradonačelnika barem onoliko koliko je senator John McCain zaslužio mjesto predsjednika SAD. Da se ovi izbori u nekim drugim okolnostima, nalik na one prije pet ili deset godina, kod mene ne bi bilo ni zrnca dvojbe da Ostojiću dam svoj glas, i to još u prvom krugu.

Međutim, okolnostima u kojima su se ovog trenutka našli Split i Hrvatska su takve da postoji vrlo dobar razlog zbog čega ću ipak prednost dati Kerumu. Taj razlog je, vjerujem, isti onaj zbog kojeg će Ostojić skupiti najveći broj glasova, a koji, na žalost, ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama, a više sa zlosretna tri slova koja će stajati iza njegovog imena. Ostojić je kandidat SDP-a, i ako bude izabran, bit će izabran ne zato što se zove Ranko Ostojić, nego zato što je kandidat najjače opozicijske stranke u Hrvatskoj.

I upravo je to osnovna razlika između Ostojića i Keruma. Iza SDP-ovog konkretni programi, ideje, pa čak i lik i djelo koliko stranački dres koji simbolizira novi, uznemirujući dvostranački Gleichschaltung koji bi trebao ne samo ograničiti “prihvatljive” opcije na hrvatskoj političkoj sceni na izbor “Kurte i Murte”, nego permanentnim učiniti nepotrebne i potencijalno štetne ustaško-partizanske priče koje, s obzirom na identične političke platforme, predstavljaju jedini razlog zbog kojih se netko opredjeljuje između HDZ-a i SDP-a.

Željko Kerum je kandidat koji, bez obzira kakvi mu bili osobni motivi, svojom pojavom, programom te kandidaturom predstavlja alternativu tom zlosretnom i kontraproduktivnom dvostranačju. Kao gradonačelnik Splita, dakle kao lokalni dužnosnik, Kerum je daleko manje ranjiv u odnosu na vječno jasenovačko-blajburško mahanje krvavim košuljama, te će za razliku od Ostojića ili Ivana Kureta, od strane svojih sugrađana biti prihvaćen ili odbačen isključivo prema tome koliko je uspio ispuniti svoja konkretna predizborna obećanja, odnosno riješiti probleme koji, za razliku od Haaga, Piranskog zaljeva ili kostiju u nekoj od boga zaboravljenoj jami, Splićane svakodnevno tište.

Zdravorazumski je pretpostaviti da će Kerum kao uspješan poduzetnik, imati barem neke kvalifikacije da uspješno vođenje grada, pogotovo s obzirom da za to postoje presedani i van hrvatskih granica, uključujući i onaj najspektakularniji. Ipak, od svega je najvažnije to da Kerumova kandidatura – lišena ideoloških utega – predstavlja pravu alternativu za Hrvatsku našeg vremena, odnosno nastojanje da se konačno prevladaju nepotrebne podjele koje ovaj grad i ovu zemlju predugo drže usidrene u 20. stoljeću. Stoga Kerumovo nastojanje da sebe prikaže kao splitskog Obamu baš i nije bez osnove. Isto onako kao što je trenutni američki predsjednik svoj izbor prikazao kao konačno istjerivanje aveti rasizma iz najveće splitske supersile, tako i Kerum može očekivati da će njegov izbor također označiti dolazak jedne nove ere.

Možda Kerum na prvi pogled i ne izgleda najpogodnija ličnost za taj povijesni zadatak, i možda će istjerivanje ideoloških demona preko njegove vladavine nad Splitom biti bolno i neugodno, ali se taj egzorcizam jednom mora obaviti. Prva prilika za to je na biralištima 17. svibnja, te će ju autor ovog bloga nastojati iskoristiti.

Moderna vremena – Severina pjeva za Ostojića

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Pristaše Ranka Ostojića, moglo bi se reći i s određenom dozom trijumfalizma, navode kako će njegov završni predizborni skup na splitskoj Rivi 15. svibnja uveličati nitko drugi do Severina Vučković, bez svake sumnje najpoznatije estradno ime ovog imena. To će mnogi protumačiti kao Ostojićevu prvu veliku pobjedu u ovoj kampanji, s obzirom da se nitko koga na svoje skupove dovede njegov konkurent Željko Kerum ne može mjeriti sa Severininim zvjezdanim statusom.

Međutim, koliko će Severinin angažman na Rivi donijeti glasova? Da li je realno očekivati da će Ostojić s njom nadoknaditi Kerumovu prednost u anketama, nedostižnu ako se pretpostavi da će splitski tajkun eventualni kiks u prvom krugu u drugom nadoknaditi s HDZ-ovim glasovima za Kureta?

Moje je skromno mišljenje da Severina ipak neće imati nekih dramatičnih efekata na izbornu utrku. Što je možda i najbolje što Ostojić u ovakvim okolnostima može očekivati. Daleko je bitnije da njen nastup na Ostojićevom skupu neće štetiti.

Jer, nije zgoreg podsjetiti se i na ne tako daleku 2003. godinu kada je tadašnji Ostojićev stranački šef Ivica Račan izazvao zgražanje mnogih svojih pristaša – pogotovo onih u snobovsko-komentatorskim krugovima – angažmanom te iste Severine u izbornoj kampanji. U to vrijeme je, pak, to bila velika stvar, s obzirom da su Severinine video-pustolovine tada bile tek njena privatna stvar, odnosno popularna pjevačica je još uvijek u javnosti mogla gurati imidž smjerne, tradicionalne  i bogobojazne hrvatske katolkinje. Taj imidž je, pak, obično vezan uz hrvatsku desnicu (a Severina se 1990-ih eksplicitno izjašnjavala kao pristaša HDZ-a), pa su mnogi – kasnije se ispostavilo s pravom – takav Račanov potez tumačili kao očajnički pokušaj da očuva vlast kradući sebi nesklono biračko tijelo.

Ostojić, pak, sada ne mora brinuti da će ga zbog toga kritizirati isto onako kao što su kritizirali Račana. Vremena su se promijenila – na birališta prvi put izlaze generacije koje su odrasle uz Kozjak i Severinin video, te njima trogloditski komentari na račun Severine – poput onih na članak u Slobodnoj Dalmaciji – neće značiti skoro ništa.