Quod licet Jennero non licet Dolezalae

Posljednjih dana je bilo prilično zanimljivo vidjeti kako se pitanje identiteta ili, preciznije, pripadnosti određenoj društvenoj grupi u kontekstu tzv. politike identiteta, tretira na, najblaže rečeno, nedosljedan način kada su u pitanju društvene grupe koje se nalaze na različitim razinama hijerarhije političke korektnosti.

Primjer za taj fenomen je dao slučaj Rachel Dolezal, aktivistice za građanska prava Afroamerikanaca, koja je postala svjetski poznata zbog toga što godinama tvrdi da je Afroamerikanka, tj. crnkinja, iako su oboje njenih roditelja bijelci. Reakcije na to otkriće su, kako u američkoj, tako i u svjetskoj javnosti, bile predvidljivo negativne. Dolezal je postala predmet sprdnje, a to je, zapravo, još i blaža reakcija u usporedbi s onima koji su je proglašavali “prevaranticom” koja na osnovu svog lažnog “afroameričkog” statusa dobiva prestižne društvene i javne funkcije, odnosno novac, te licemjerom i parazitom koji iskorištava stvarnu patnju onih koji imaju više razloga da se smatraju crncima, te konačno, onih koji – kao što je to čest slučaj u ovakvim situacijama – ozbiljno sumnjaju u njenu psihičku poremećenost.

Slučaj Rachel Dolezal je zanimljiv ne samo zbog toga što je dao novu i bizarnu perspektivu stanju rasnih odnosa i standardima “političke korektnosti” u SAD, nego i zbog toga što dolazi nedugo nakon što je u jednom sličnom slučaju reakcija na nečiju drastičnu promjenu vlastitog identiteta bila sasvim drukčija.

Naime, Bruce Jenner, bivši američki olimpijski pobjednik, mlađoj javnosti poznat kao nominalni patrijarh Kardashian, se nedavno pojavio na naslovnici časopisa Vanity Fair odjeven i našminkan kao žena, praćen naslovom “Zovite me Caitlyn”. Američka i svjetska javnost ne samo da ga je poslušala i počela zvati “Caitlyn”, nego i slaviti kao simbol borbe za prava LGBT osoba. Uz panegiričke izljeve podrške, kojima se pridružio i predsjednik Obama, a zajedno sa njim i gotovo svaki relevatni celebrity iz svijeta showbusinessa na cijelom globusu, je isto tako išla i nevjerojatno žustra kampanja gdje su internetski borci za iskorjenjivanje društvene nepravde i ispravljanje krivih Drina svakoga tko bi posumnjao u tvrdnje Caitlyn Jenner o njenom spolu proglašavali transfobičnim gadom čiju herezu, ako je potrebno, treba iskorijeniti i u tu svrhu posebno dizajniranim Twitter-botovima. I pri tome, dakako, nikoga od poklonika kulta Svete Caitlyn ne muči to što se Caitlyn, barem po onome što se dosad zna, u službenim dokumentima još uvijek vodi kao Bruce, te što još uvijek nije (a prema vlastitim riječima nema ni namjeru) kirurškim putem odstraniti izvjesne anatomske detalje koji je identificiraju kao muškarca.

Nitko ne spori da je tretman koji je Bruce/Caitlyn danas dobila jedan od ključnih pokazatelja koliko su se društvene norme i shvaćanja promijenile u zapadnom svijetu, barem u onom dijelu koji se voli smatrati “cool” i prosvijećenim. Da je Bruce sličnu tvrdnju izrekao prije 10 ili 20 godina, reakcije bi bile istovjetne onima koje su se nedavno sručile na Rachel Dolezal. Bruce bi još uvijek bio Bruce, a “Caitlyn” bi ga nazivali u navodnicima; bio bi predmetom poruge, optužbi za prevaru i špekulacija da je u pitanju neki ozbiljan psihički poremećaj.

E, sada se postavlja pitanje zbog čega za Brucea/Caitlyn važi jedan, a za Rachel Dolezal važi drugi standard. Ako se za rod/spol tvrdi da je u pitanju “društvena konstrukcija”, odnosno da ona s nekakvom biologijom i anatomskim detaljima nema niti bi trebala imati veze, zašto se isti standard ne bi mogao primjenjivati i na rasu?

Moguće je zamisliti da Rachel Dolezal, čak i ako je svjesna toga da nije crnkinja niti nema afroameričko podrijetlo, duboko u sebi vjeruje da je Afroamerikanka, da se osjeća kao Afroamerikanka i identificira s Afroamerikancima i njihovom kulturom. I to sve osjeća s istim onim intenzitetom koji mnoge muškarce “zarobljene u tijelu pogrešnog spola” tjera da se šminkaju, nose perike i žensku odjeću, uzimaju hormone i na kraju stavljaju svoju “opremu” pod kiruški nož.

Ili, da spomenem neki primjer s ovih prostora, svi oni koji su zbog jednog telegrama spremni Nikolu Teslu proglasiti Hrvatom bi barem trebali uzeti u obzir da je Rachel Dolezal, koja je to izrazila daleko eksplicitnije i u to uložila daleko više napora, na kraju balade ipak crnkinja.

Međutim, to se najvjerojatnije neće dogoditi. Barem ne u bliskoj budućnosti i barem ne dok takva nedosljednost u razdvajanju osobne fikcije i objektivne stvarnosti nema podlogu u nečijim političkim i ekonomskim interesima. Inzistiranje na pravima trans-osoba se treba prvenstveno gledati iz unutarnjopolitičkog konteksta SAD, odnosno shvatiti kao sredstvo kojim Demokratska stranka ili tzv. progresivna “cool” ekipa salonskih ljevičara diže živce i trolira sada sve izoliraniju i demoraliziraniju konzervativnu desnicu. A i izlaženje transrodnim osobama u susret je – s izuzetkom inzistiranja na posebnim javnim zahodima – prilično jeftino i u praksi se odnosi na ne baš previše značajnu manjinu unutar LGBT manjine. Crnaca, odnosno Afroamerikanaca ima daleko više i, kao što pokazuju rezultati nedavnih izbora, o njihovom izlasku ili neizlasku na birališta ovisi o mnogo toga; njihove reakcije na bjelačko podrijetlo Rachel Dolezal sugeriraju, u najmanju ruku, nedostatak oduševljenja prema dobrovoljnom pridošlici u geto. I time se da objasniti nedostatak oduševljenja američkog establishmenta za samozvanu crnkinju i zašto njoj nikada neće biti dozvoljeno ono što je bilo dozvoljeno samozvanoj ženi.

“Oceanija je uvijek bila u ratu s Eurazijom”

Iako bi povijest u pravilu opisuje kao niz notornih činjenica koje ništa ne može promijeniti, iskustva s ovih prostora jasno pokazuju kako je riječ o idealu koji se još dugo, a možda nikada neće dostići. Problem, doduše, nije toliko u činjenicama koje eonima mogu ostati iste, koliko njihovom tumačenju koje se nevjerojatno brzo zna mijenjati na osnovu dnevnopolitičkih potreba. Bliska prošlost, ali i sadašnjost ima brojne primjere “napredno orijentisanih jugoslovenskih” drugova koja su postajali “domoljubna državotvorna” gospoda, heroja koji su postajali zlikovci, okupacija koje su postajale oslobođenja, bratskih saveznika koji su postajali pogani izdajnici ili jamstvenih kartica o smanjivanju PDV-a.

Možemo se tješiti, pak, da taj fenomen nije isključivo vezan uz nove nesretne prostore, odnosno da politika i njeno preoblikovanje povijesti zna pogađati i naizgled prosvijećenije zemlje. Možda je najbolji primjer SAD gdje je “politička korektnost” uzela toliko maha da se nastoje retuširati i neke ličnosti i događaji koji baš i ne spadaju ono što se obično podrazumijeva pod izrazom “daleka prošlost”. Dva primjera, pak, pokazuju kako predmet takvih orvelovskih intervencija ne mora uvijek biti “ideološki neprijateljska” tumačenja povijesti koja se vezuju uz konzervativizam i tlačenje neke manjine,  nego i “istine” koje su znale dolaziti s lijeve obale rijeke.

Prvi primjer je J. Edgar Hoover, jedna od najmoćnijih, najpoznatijih, ali i najkontroverznijih i najomraženijih ličnosti u SAD 20. stoljeća. Na mjestu direktora FBI je bio od 1924. do smrti 1972. godine, pretvorivši tu federalnu agenciju u jednu od najefikasnijih tajnih policija na svijetu, ali i stvorivši od nje stroj za prikupljanje “prljavština” o svakom relevantnom američkom političaru i javnoj ličnosti. Za američku ljevicu Hoover je bio monstrum, i stoga ne čudi što su se još za njegovog života u ljevičarskim krugovima počela širiti glasine o tome da svemoćni direktor tajne policije ima vlastitu mračnu tajnu, odnosno da je homoseksualac.

Zahvaljujući Hollywoodu, koji je politički uvijek stajao na ljevici, ali i bio i sklon promicati urbane legende, Hooverova homoseksualnost je prvo postala dio američke popularne kulture, a potom i svojevrsna činjenica koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tako je pred kraj 20. stoljeća bilo teško zamisliti ijedan holivudski film u kome se pojavljuje Hoover a da se na ovaj ili onaj način ne spominje njegov navodni “brak” s pomoćnikom Clydeom Tolsonom ili njegove slike orgijanja u ženskim haljinama s kojima ga je ucjenjivala mafija. Hoover je tako postao simbol sve izopačenosti i licemjerja s kojom su šezdesetosmaši opisivali konzervativni poredak koga je direktor FBI nastojao zaštiti.

Danas se, pak, prilikom govora o Hooveru daleko više spominju njegovi “gafovi”, sklonost klađenju i novcem motivirane veze s mafijom nego njegove “slobodne aktivnosti”. O homoseksualnosti se sve manje govori, ona se ignorira pa sve češće odbacuje kao lijepa priča koja nema veze sa stvarnošću, odnosno isto toliko, ako ne i manje kao dugogodišnja ljubavna veza s holivudskom starletom Dorothy Lamour.

Koji je razlog za takvu promjenu? Prilično jednostavan, odnosno isti onaj zbog koga se američki predsjednik Lincoln, po mnogima najveći predsjednik SAD i pobjednik građanskog rata, nastoji na osnovu par špekulacija proglasiti homoseksualcem, dok se daleko brojnije reference na seksualnu orijentaciju njegovog prethodnika Jamesa Buchanana, pobornika ropstva i uvjerljivo najgoreg predsjednika SAD, elegantno ignoriraju.

Naime, homoseksualnost je danas jednostavno previše “cool” i previše “in” da bi se moglo vezivati za “problematične” ličnosti. Štoviše, svaki takav pokušaj bi se danas proglasio homofobijom.  I tako je Hoover, ni kriv ni dužan, prvo postao “tetkica” da bi ga se proglasilo licemjernim razvratnikom i monstrumom, a potom postao “hetrić” zato da ga “braća” više ne bi imala kao crnu ovcu u svojim redovima.

Nešto noviji primjer, pak, predstavlja tzv. Noć razbijanja diska (Disco Demolition Night), događaj koji se zbio 12. srpnja 1979. na čikaškom bejzbol-igralištu Comiskey Park, kada je u pauzi između dvije utakmice promocija lokalnog disk-džokeja Stevea Dahla, poznatog po antipatiji prema disko-glazbi, dovela do sveopćeg uništavanja disko-ploča, ali i nereda na terenu zbog kojih je druga utakmica trebala biti otkazana. Taj se događaj smatrao početkom kraja disko-ere u u SAD, a desetljećima je bio slavljen kao svojevrsna pobuna protiv establishmenta, odnosno nastojanje da se rock glazba vrati svojim buntovničkim korijenima, a nasuprot kvarenju od diska i njegove supkulture vezane uz materijalizam, konzumerizam i druge vrijednosti srednje klase i konzervativni poredak.

Tri desetljeća kasnije je, pak, taj romantični rokerski juriš na disko-Bastilju dobio daleko negativnija tumačenja zahvaljujući “političkoj korektnosti”. Naime, iako je disko-era tada završila što se tiče većine stanovništva, supkultura je preživjela u gay zajednici, odnosno disko se otada smatrao gay glazbom. Isto tako su današnji “politički korektni” povjesničari pažljivo prebrojali naslage melanina na koži disko-izvođaća i došli do zaključka da je među njima bila daleko više crnaca nego bijelaca, pogotovo kada se disko-glazba usporedi s “običnim” rockom. I tako je Noć razbijanja diska odjednom postala ne revolucija nego kontrarevolucija, odnosno rasizmom i homofobijom izazvan zločin iz mržnje koga svaki “pošteni intelektualac” mora najoštrije osuditi.

Gledajući takve primjere prilično je teško ne složiti se s Zhou Enlaijem, kineskim premijerom koji je prilikom posjeta Francuskoj početkom 1970-ih rekao da je “još uvijek prerano” da bi se išta suvislo moglo reći o francuskoj revoluciji 1789.