RECENZIJA: Najtraženiji čovjek (A Most Wanted Man, 2014)

Na život i djelo Johna le Carréa su snažan utjecaj imali neočekivani, ali kasnije po tog spisatelja izuzetno sretni, događaji. Tako je njegovu hladnoratovsku karijeru britanskog obavještajca okončao spektakularni bijeg Kim Philbyja koji je Sovjetima “provalio” njegov tajni identitet, ali isto tako poslužio kao inspiracija i besplatna reklama za njegove špijunske romane. Isto tako neočekivane, ali tragične, okolnosti su pola stoljeća kasnije pomogle promociji ekranizaciji njegovog romana Najtraženiji čovjek. Nedugo nakon premijere na Sundanceu glavni glumac Philip Seymour Hoffman je umro od predoziranja heroinom. Kritike koje su slijedile su bile, svjesno ili nesvjesno, pod sjenom pijeteta prema pokojnom umjetniku čija je posljednja uloga dobila brojne pohvale, a koje su se pretočile i u pohvale za sam film.

Iako se Le Carréov opus obično vezuje uz Hladni rat, njegovi romani su se posljednjih godina nastojali baviti suvremenim svijetom i aktualnim temama, pa ni Najtraženiji čovjek, objavljen 2008. godine nije bio izuzetak. Na njegovu radnju i temu su značajno utjecali napadi 11. rujna, kao i njime potaknuti američki i globalni rat protiv terorizma, a posebno njegovi kontroverzni aspekti koji se tiču kršenja ljudskih prava i sloboda. Le Carréu su inspiraciju dijelom pružili stvarni slučaj Murata Kurnaza, mladog turskog državljana rodom iz Njemačke koji je pod lažnim optužbama za terorizam na nekoliko “zaglavio” u Guantanamu, a dijelom autorova sama iskustva kao britanskog obavještajca u Hamburgu. Njemačka luka je, kako gledatelje podsjeća uvodna špica, bila mjesto odakle su Mohammed Atta i njegova ćelija godinama neometano planirali i pripremali svoju spektakularnu akciju, te se zapadne, a posebno njemačke, obavještajne agencije izuzetno trude da se tako nešto više nikada ne dogodi. Taj je zadatak povjeren Güntheru Bachmannu (Hoffman), agentu čiji tim nadzire lokalnu muslimansku zajednicu i čiju pažnju privuće tajanstveni mladić po imenu Isa Karpov (Dobrigin), čečenski izbjeglica koji je ilegalno ušao u zemlju. Dodatno zanimanje izaziva i to što Karpov preko idealističke odvjetnice Annabel Richter (McAdams) namjerava stupiti u kontakt s lokalnim bankarom Tommyjem Brueom (Dafoe) i od njega pokupiti ogromnu svotu novaca. Bachmann u svemu tome, pak, vidi priliku da “namjesti” igru daleko “krupnijoj” ribi u liku lokalnog muslimanskog vođe dr. Faisala Abdullaha (Ershadi) za čiju humanitarnu organizaciju drži kako služi kao krinka za financiranje terorista. Njegov plan, izazove zanimanje i američke obavještajke Marthe Sullivan (Wright).

Najtraženiji čovjek jasno pokazuje kako je njegov režiser Corbijn karijeru započeo, odnosno ugled stekao, kao fotograf. Veliki je trud uložen u stvaranje specifične atmosfere, koja je, po prirodi stvari, prilično sumorna. Hamburg je prikazan kao hladno, depresivno mjesto, prilično nalik na podijeljeni Berlin iz najcrnjih dana Hladnog rata. To možda i ne čudi jer se doima da Le Carré rat protiv terorizma vidi kao njegov svojevrsni nastavak ili reprizu, odnosno dugotrajnu, iscrpljujuću, monotonu i nepredvidljivu borbu koja zahtijeva moralno upitne postupke i čijim sudionicima na kraju postane nejasno tko je tu “dobar”, a tko “loš momak”. To se možda najviše odražava na lik Bachmanna, za koga se odmah vidi kako je, radi svog posla, spreman zažmiriti na jedno oko kada su u pitanju zakoni, ustavi i međunarodne konvencije, ali na koga su moralni i drugi kompromisi ostavili trag kroz primjetnu gojaznost ts sklonost alkoholu i cigaretama. Hoffman taj lik tumači poslovično dobro, a mnogi su kritičari primijetili da se on, s obzirom na okolnosti njegove smrti, može nazvati i glumčevim alter egom. Hoffmanov nastup, a pogotovo na samom  završetku, će ostaviti snažan dojam ukoliko se gleda u kontekstu stvarnog života. Zbog toga je najvećim dijelom zasjenio sve svoje kolege, koji se odlikuju prilično raznovrsnošću (postava uključuje rusku zvijezdu Grigorija Dobrigina i iranskog glumca Homayouna Ershadija), te koji su vrlo dobro obavili svoj posao.

To se, međutim, ne može reći za scenarista Andrewa Bovella, koji, kao i mnogi njegovi prethodnici, nije znao kako Le Carréov književni predložak pretočiti u nekakav suvisao špijunski triler (a za što je, sudeći po hvaljenoj BBC-jevoj seriji Dečko, dama, kralj, špijun, medij mini-serije daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma). Dok je u prethodnoj Le Carréovoj ekranizaciji, filmskoj verziji Dečka, problem bio u prekompliciranim hladnoratovskim intrigama koje gledatelj nije mogao shvatiti, ovdje je problem u tome što se događa premalo toga, odnosno ne događa se gotovo ništa. Radnja se svodi na to da likovi sjede i pričaju, objašnjavaju što se dogodilo i što će se dogoditi, tako da završnica, koja bi inače bila šokantna, publici i ne dolazi kao nekakvo posebno iznenađenje. Osjećaj razočaranja koji dolazi na kraju je utoliko veći pri spoznaji da Hoffman svoj neosporni talent mogao uložiti u nešto mnogo bolje, a da za to više neće biti prilike.

NAJTRAŽENIJI ČOVJEK

(A MOST WANTED MAN)

uloge: Philip Seymour Hoffman, Rachel McAdams, Willem Dafoe, Daniel Brühl, Nina Hoss, Robin Wright, Grigorij Dobrigin, Homayoun Ershadi

scenarij: Andrew Bovell

režija: Anton Corbijn

proizvodnja: Demarest Films, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Igre gladi: Plamen (2013)

The Hunger Games : Catching Fire
The Hunger Games : Catching Fire (izvor: chooyutshing)

IGRE GLADI: PLAMEN
(THE HUNGER GAMES: CATCHING FIRE)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Jena Malone, Sam Claflin, Philip Seymour Hoffman, Donald Sutherland
scenarij: Simon Beaufoy & Michael deBruyn
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 146 '

Hollywood je nedavno u ciklusima omladinskih fantasy i SF-romana pronašao novu “zlatnu koku”, ali i inspiraciju za novu metodu uzimanja što veće količine novca od strane što većeg broja gledatelja. Književnici i izdavači su odavno shvatili da se takav sadržaj daleko bolje prodaje i više čita ako se razlomi u nekoliko knjiga od koje najmanje dvije trebaju završiti “cliffhangerom” i tako tjerati publiku da vapi za novim nastavkom. Stara tehnika, koja su koristile nijeme filmske serije se nakon sto godina vratila kući na izuzetno spektakularan i često vrlo uspješan način. Jedan od najboljih primjera su Igre gladi Suzanne Collins, čijoj je filmskoj ekranizaciji pripala čast da bude “Sumrak poslije Sumraka“. Prošle godine je prvi nastavak sage garantirao novi nastavak ne toliko svojim komercijalnim uspjehom (koji je malo koga iznenadio), koliko time da je završetak (u skladu s književnim predloškom) namjerno ostavljen otvorenim.

Novi nastavak, koji je u hrvatska kina došao pod naslovom Plamen, od publike pretpostavlja da je gledala prethodne Igre gladi, te se scenarij nimalo ne trudi objasniti gdje i kada se događa radnja, odnosno tko su likovi. Katniss Everdeen (Lawrence) tako na samom početku naizgled uživa u trijumfu nakon što je uspjela preživjeti okrutno gladijatorsko natjecanje adolescenata u futurističkoj Americi. U stvarnosti je ona duboko traumatizirana krvoprolićem, ali i frustrirana time da radi javnosti mora glumiti da je zaljubljena u svog suborca Peetu Mellarka (Hudgerton), iako joj srce, zapravo, žudi za Galeom Hawthorneom (Hemsworth), mladićem iz njenog distrikta koji ne krije neprijateljstvo prema okrutnom režimu Panema koji ju je poslao na natjecanje. Isti režim, na čelu sa predsjednikom Snowom (Sutherland), nastoji koristiti Katniss i Peetu u propagandne svrhe, ali ubrzo shvaća da je njen neočekivan trijumf postao simbolom otpora i pobune. Zbog toga pronalazi “elegantni” način da je ukloni kroz još jedno spektakularno natjecanje u kome će sudjelovati raniji pobjednici. Za Katniss je to novi, još opasniji izazov, jer umjesto neiskusnih adolescenata protiv sebe ima odrasle, iskusnije i daleko opasnije protivnike.

Hollywoodske epske sage u nastavcima imaju jednu veliku prednost u odnosu na dosadašnje blockbustere. To je prilika koje pružaju producentima da vide što valja, a što ne valja. Slično kao što su producenti Sumraka nakon prvog filma bez previše sentimentalnosti pokazali vrata Cathrine Hardwicke i za nove nastavke angažirali nova imena, tako su i tvorci sage o Igrama gladi uzeli novog režisera za Plamen. Ta je odluka u mnogo čemu bila opravdana, jer iako je Gary Ross bio najslabija karika prethodnog filma, s obzirom na njegov kvazidokumentaristički stil koji je akciju u filmu učinio zbunjujućom, kao i previlikom inzistiranju na ikonografiji Velike depresije 1930-ih. Na njegovo je mjesto došao Francis Lawrence, koji ne uživa reputaciju filmskog autora, a, s obzirom na Ja sam legenda i Constantine, ni ostatak reputaciju mu nije nešto. S druge strane se njegova bezličnost pokazala kao prednost, jer nije mogao pogoršati ono što su mu dostavili scenaristi Simon Beaufoy i Michael deBruyn. U mnogo čemu  Plamen predstavlja svojevrsnu inverziju prethodnog filma, gdje je upoznavanje svijeta u kojem žive protagonisti bilo zanimljivije od same akcije na kraju. U Plamenu su, što se zapleta i likova tiče, sve karte unaprijed poznate, i prilično je dosadno gledati kako Panem iskazuje svoju tlačiteljsku i okrutnu prirodu, a propagandne i druge manipulacije predsjednika Snowa su gotovo karikaturalno prozirne. Još manje uvjerljivo izgleda ljubavna priča između Katniss i Gaylea, s obzirom da Jennifer Lawrence i Liam Hemsworth gotovo uopće nemaju nekakve zajedničke “kemije”.

Plamen dobija dašak života tek kada Katniss i Peeta upoznaju svoje buduće protivnike, a što je prilika za angažman ne samo starijih, nego i daleko nadarenijih glumaca, koji imaju priliku tumačiti daleko upečatljivije i živopisnije likove. To se u manjoj mjeri odnosi na Amandu Plummer i Jeffreya Wrighta kao par sredovječnih, ali ubitačno domišljatih techno-geekova, kao i Jenu Malone kao ikonoklastičku buntovnicu. Kada krvavo natjecanje, smješteno u umjetnu džunglu, započne,  Lawrence pokazuje kako daleko bolje barata sa CGI-jevskim efektima i akcijskim scenama. Film još bolje barata s moralnim dilemama i napetošću koju stvaraju privremeni savezi između sudionika natjecanja. Završetak filma će, pak, za sve one koji vole da filmovi predstavljaju nekakvu zaokruženu cjelinu, predstavljati razočarenje, i to ne malo razočarenje, s obzirom da Katniss iz nevolje u kojoj se našla izvlači golemi deus ex machina, kao i obrat koji jest i nije neko naročito iznenađenje. Njime su, s druge strane, postavljena brojna pitanja na koje će, poput publike  u nickelodeonima prije sto godina, dobiti odgovor tek ako se strpe i iskesaju novca za još jednu ili dvije karte. Gledateljima koji su se unaprijed pomirili s ovim pravilima igre će Plamen, s druge strane, neće moći reći da nisu dobili ono što su tražili. Iako se teško složiti s nekim ekstatičnim recenzijama s druge strane Atlantika, koji za Plamen tvrde da je Imperija uzvraća udarac našeg doba, odnosno jedan od najboljih filmskih nastavaka u povijesti, ni producenti se ne trebaju previše sramiti onoga što su stavili na ekran. A nekada je i to sasvim dovoljno.

OCJENA: 6/10