RECENZIJA: Sedmorica veličanstvenih (The Magnificent Seven, 2016)

Kada su u pitanju suvremeni hollywoodski remakeovi, vestern se kao žanr pokazao nešto otpornijim na bolesti koje se obično vezuju uz taj trend. To se može objasniti time da zbog svoje prirode daje nešto manje povoda za iživljavanje CGI-efektima, odnosno tjera filmaše da se malo više usredotoče na zaplet i likove.  Vestern također nije previše dobra podloga ni za “političko korektna” ostvarenja koja bi nastojala ispraviti krive Drine američke povijesti, a taj je zadatak, uostalom, još 1970-ih ispunio revizionistički vestern. Suvremeni vesterni su, dakle, onakva vrst hollywoodskih filmova gdje se najmanje otkriva topla voda, odnosno publika ima razloga vjerovati da će joj se na ekranu dostaviti ono što uistinu očekuje. To važi čak i za remake filma koji se često naziva najpoznatijim remakeom svih vremena – klasičnog vesterna Sedmorica veličanstvenih 1960. godine, koji je, pak, svoj temelj pronašao u Kurosawinom remek-djelu Sedam samuraja iz daleke 1954. godine. Film Johna Sturgesa, koji se ističe glazbenom temom Elmera Bernsteina, jednom od naprepoznatljivijih u povijesti vestern-žanra (i svojedobno “posuđenom” za špicu TV-serije Smogovci), bio je u međuvremenu predmetom još nekoliko nastavaka, te službenih i neslužbenih remakeova (uključujući TV-seriju 1990-ih). Sedmorica veličanstvenih koju je 2016. godine režirao Antoine Fuqua predstavlja njegov “pravi” remake u obliku cjelovečernjeg filma.

Radnja počinje 1879. godine u Rose Creeku, mirnom i pitomom kalifornijskom gradiću čiji su žitelji imali nesreću da se u neposrednoj blizini pronađu naslage zlata oko kojih će beskrupulozni poduzetnik Bartholomew Bogue (Saarsgard) sagraditi rudnik. Nakon što je zaključio da mu gradić predstavlja smetnju, odlučuje ga ukloniti tako što zapali crkvu i ubije nekoliko njegovih žitelja, a potom njihovim preživjelim sugrađanima ponudi da se za “pristojnu” svotu isele. S obzirom da su, po vlastitim riječima, “farmeri, a ne vojnici”,  a Bogue slabašne vlasti drže u svom džepu, čini se da nemaju izbora, sve dok mlada udovica Emma Cullen (Bennett) ne ponudi alternativu u obliku angažmana nekoliko profesionalnih revolveraša koji bi ih trebali zaštititi ili im barem pružiti kakve-takve šanse u oružanom obračunu. Ona pronalazi lovca na ucjene Sama Chisolma (Washington) koji je pristaje pomoći te okuplja tim koji čine prilično različite, ali živopisne ličnosti kojima je zajedničko to da su vrhunski znalci u korištenju raznih vrsta smrtonosnog oružja.

Mnogima koji su postavljali pitanje da li je još jedan remake Sedam veličanstvenih/samuraja uistinu potreban će utjehu pružiti to da je takav remake barem napravljen solidno. Režija je povjerena Antoineu Fuqui, režiseru čiji raniji opus – prije svega Suze boga sunca i Kralj Arthur – sugeriraju sklonost zapletima o usamljenim borcima koji raznorazni zlosretni živalj spašavaju  od brojčano nadmoćnog ološa. Fuqua je, a što je još važnije, režiser koji se smatra tipičnim hollywoodskim zanatlijom, odnosno iza kamere vjerno prati scenarij i ne otkriva autorsku toplu vodu. Za ovakav remake to nije bilo potrebno, a srećom, ni scenarij, iza koga stoji i Nic Pizzolato, autor zlosretnog Pravog detektiva, također ne uvodi previše intervencija. Jedini ustupak suvremenim političkim sentimentima jest taj da se radnja premjestila iz Meksika u Kaliforniju, pa tako glavni negativac umjesto meksičkog bandita postaje domaći bijeli kapitalist, koji u filmu čak i eksplicitno slavi  kapitalizam. Fuqua i ekipa, međutim, nisu previše zagazili u te vode, pa, iako je moćna sedmorka po pitanju rase i etničkog podrijetla raznovrsnija – vodi ih crnac, a tu su se našli i Meksikanac, Indijanac i Azijat – zaplet i replike gotovo u potpunosti ignoriraju tu činjenicu, a što se može opravdati i time da je živalj na Divljem zapadu po pitanju rasne tolerancije bio mnogo pragmatičniji nego njegovi civilizirani potomci, odnosno institucionalno segregirana publika u 20. stoljeću. U filmu se mnogo eksplicitnije koriste kršćanski motivi, a to možda i ne bi iznenadilo, s obzirom da je glavna zvijezda Denzel Washington jedan od rijetkih gorljivih kršćana u današnjem Hollywoodu te da je na setu imao običaj svako snimanje počinjati molitvom.

Ciljanoj publici, prije svega onima koji žele solidnu hollywoodsku zabavu, takvi detalji vjerojatno previše neće upasti u oči. Što je prije svega Fuquina zasluga, jer on priču i zaplet vodi izuzetno vješto, prije svega se brinući da gledateljima ni u jednom trenutku ne bude dosadno. Glavni likovi su opisani ekonomično – dovoljno da se istaknu i budu koliko-toliko prepoznatljivi te da se publika počne brinuti za njih, ali ne toliko da film čine dužim nego što jest. U tome nije bilo ujednačenosti – lik meksičkog odmetnika koji tumači Manuel Garcia-Rulfo je, recimo, manje upečatljiv od živopisnog trapera koji tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’onofrio. Scene borbi su, pak, prilično dobro napravljene, uključujući spektakularni završni obračun koji, međutim, još uvijek blijedi u usporedbi sa završnom bitkom u Kurosawinom originalu. Da je na kraju balade ipak riječ o hollywoodskom filmu možda najviše svjedoči ženski lik, koji tumači Haley Bennett, dosada relativno nepoznata glumica koju krasi prilična sličnost s Jennifer Lawrence, a koji se cijeli film pojavljuje s napadno dubokim dekolteom. Nova Sedmorica veličanstvenih nije film koji će ući u filmske antologije, a to je, s obzirom na letvicu koju su postavili njegovi prethodnici teško bilo i očekivati. S druge strane, znajući što Hollywood zna raditi sa svojim remakeovima, u velikoj mjeri predstavlja i ugodno iznenađenje.

SEDMORICA VELIČANSTVENIH
(THE MAGNIFICENT SEVEN)
uloge: Denzel Washington, Chris Pratt, Ethan Hawke, Vincent D’onofrio, Byung-hun Lee, Manuel Garcia-Rulfo, Martin Sensemeier, Haley Bennet, Peter Saarsgard
scenarij: Nic Pizzolato & Richard Wenk
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 133 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Crna misa (The Black Mass, 2015)

Povijest nas uči kako su najveće svjetske nesreće izazivali oni koji bi ljude čvrsto dijelili na apsolutno dobre i apsolutno zle, i to obično onda kada bi se tako jednostavna podjela sudarala s mnogo složenijom stvarnošću. Oni koji bi priznali kako postoji međuprostor između dvije krajnosti, odnosno bili spremni na kompromis, čak i ako im se nimalo ne sviđa, su u pravilu oni koji svijet čine boljim nego što bi inače bio. Takav svjetonazor su, službeno ili neslužbeno, prihvatile i policija i pravosuđe mnogih država svjesne da će u borbi s kriminalom, pogotovo onim organiziranim, dalje stići onaj tko raspolaže s represivnim aparatom i doušnicima nego onaj tko raspolaže samo s represivnim aparatom. Korištenje doušnika, s druge strane, može izazvati probleme s obzirom da je u pitanju dvosmjerni odnos, pa tako isto onako kao što policija koristi doušnike, tako i doušnici mogu, uz malo manipulacije, koristiti policiju za vlastite nečasne rabote. Neki od takvih slučajeva iz stvarnog života su svoj put našli i do hollywoodskog scenarista, za što kao primjer može poslužiti relativno nepoznata (na žalost, s pravom) Soderberghova komedija Doušnik!. Najpoznatiji od njih, vezan uz irsko-američkog gangsterskog bosa Jamesa “Whiteya” Bulgera, je, pak, postao predmetom biografskog filma Crna misa, koji se nedavno našao u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1975. godine i prikazuje kako Bulger (Depp), sitni gangster, usprkos toga što se “zakačio” s mnogo većim i potkoženijim “igračima” iz italoameričke mafije, prilično brzo uspije postati neosporni gospodar ulica Južnog Bostona. Tajna njegovog uspjeha nije samo u tome što je oko sebe okupio tim odanih, ali nasilnih suradnika spremnih bez pogovora obavljati brutalne likvidacije, niti u tome da mu je brat William (Cumberbatch) jedan od najutjecajnih političara u državi Massachusetts. Ključnim se pokazuje John Conolly (Edgerton), agent FBI koji je odrastao na bostonskim ulicama i braću Bulger pozna od najranijeg djetinjstva. Nakon što je premješten u rodni grad, gdje njegovi kolege nemaju uspjeha u borbi s mafijom, Conolly dolazi na ideju da se za pomoć obrati Bulgeru, koji, usprkos dubokog prijezira prema “drukerima” i početne skepse, pristaje postati FBI-jev doušnik, pogotovo kada mu je sugerirano da se na njegove vlastite kriminalne aktivnosti neće obraćati neka posebna pažnja. Takav sporazum se pokaže korisnim po obje strane – Bulger se rješava glavne poslovne konkurencije, a Conolly, zahvaljujući uspješnim hapšenjima mafijaša napreduje u službi. Međutim, kako vrijeme prolazi, Bulgerova evidentna nedodirljivost i sklonost doušnika drugih federalnih agencija da nestaju ili umiru na spektakularno nasilne načine počinje izazivati niz neugodnih pitanja od strane Conollyjevih kolega i medija.

Ako se treba pronaći glavni razlog zbog kojeg bi se pogledao ovaj film, onda je to Johnny Depp. Čak i oni gledatelji koji nisu njegovi veliki poklonici će biti impresionirani trudom koji je uložio kako bi što efektnije dočarao lik koji predstavlja antitezu većine likova koje je tumačio u karijeri. Ne samo da veliki holivudski ljepotan tumači lika koji je proćelav, prilikom osmjeha prikazuje trule zube i sugovornika strijelja demonsko plavim očima, nego mora inkarnikrati nešto najbliže čistom Zlu što se moglo vidjeti u suvremenom gangsterskom filmu. Bulger u Crnoj misi pokazuje organizacijske sposobnosti, inteligenciju i nešto nalik na karizmu. a svojim blagim glasom je sposoban nepažljivim učiniti manje oprezne žrtve, a potom ih u trenutku mučki likvidirati ili se nad njima poslije sadistički iživljavati. Iako je riječ o prilično dojmljivom nastupu, on, pak, nije među najboljima u Deppovoj karijeri, a za što je najviše zaslužni scenaristi koji, kao i kod mnogih biografskih filmova, nisu u stanju životnu priču koja je trajala desetljećima sažeti u dva sata radnje.

Kada je u pitanju Bulgerov slučaj, tu je bilo dovoljno materijala za barem nekoliko sezona Žice. Jez Butterworth i Mark Mallouk su pri tome odabrali one detalje koji se čine “najfilmičnijima”, a zbog čega mnoge scene izgledaju kao hollywoodska izmišljotina, iako se temelje na stvarnim činjenicama. Pri tome se zanemaruje njihova pozadina koja bi ih učinila uvjerljivima publici. To se posebno odnosi na Bulgerovu obitelj, pa je tako prilično površno prikazan odnos s politički “potkoženim” bratom. Još lošijim izborom se čine rane scene koje prikazuju kako je Bulger u na početku karijere bio dobar suprug i otac prije nego što mu je, kako se to prilično nespretno pokušava sugerirati, neočekivana obiteljska tragedija oduzela posljednje tragove humanosti. Još veći propust je potpuno ignoriranje njegovo gotovo dvodesetljetnog života u bijegu, kada je FBI uspješno izvrgavao ruglu, čineći društvo Osami Bin Ladenu na posterima najtraženijih bjegunaca. Površnost pristupa se odražava i na druge likove, pa se tako glumačka ekipa, koja je, inače, prilično impresivna, doima potrošenom. Rory Cochrane (zlosretni Speedle iz prvih sezona CSI: Miami, ovdje gotovo neprepoznatljiv pod teretom kilograma i godina) se, usprkos toga što u filmu gotovo ne izgovori nijednu riječ, je mnogo efektniji od “teškaša” kao što su Cumberbatch i Edgerton.

Crna misa izgleda još veće razočarenje nakon neumitnih usporedbi s drugim ostvarenjima. To važi i za samog Deppa, koji je tumačio mnogo složeniji i zanimljiviji lik u Donnieja Brasca u temom srodnom filmu Donnie Brasco, također temeljenom na istinitim događajima. A za to je, s druge strane, zaslužan i sam Bulger, koji je prethodnih godina služio kao izvor inspiracije daleko talentiranijim autorima nego što je režiser Scott Cooper. To se odnosi i na Scorseseja, kome je lik glavnog negativca u “Oscarom” nagrađenim Pokojnima (a koga glumi Jack Nicholson) bio velikim dijelom temeljen upravo na poznatom bostonskom gangsteru; odnos braće Bulger (koji je u filmu tek naznačen) bio je, pak, temeljem hvaljene TV-serije Bratstvo s Jasonom Isaacsom i Jasonom Clarke kao njihovim fiktivnim ekvivalentima; a, između ostalog, i James Woods je tumačio lik inspiriran Bulgerom u prvoj sezoni Raya Donovana. Kada se svemu tome doda prilično mračan pristup, ali i nedostatak likova za koje bi se trebalo navijati, Crna misa predstavlja razočaranje. Ili barem nešto za što smo svjesni da smo vidjeli već prije, i da ćemo, na žalost, vidjeti ponovno na naslovnicama u stvarnom životu.

CRNA MISA

(THE BLACK MASS)

uloge: Johnny Depp, Joel Edgerton, Benedict Cumberbatch, Corey Stoll, Julianne Nicholson, Dakota Johnson, Rory Cochrane, Jesse Plemons, Kevin Bacon, Peter Sarsgaard

scenarij: Jez Butterworth & Mark Mallouk

režija: Scott Cooper

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Jasmine French (2013)

JASMINE FRENCH
(BLUE JASMINE)
uloge: Cate Blanchett, Sally Hawkins, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Louis C.K., Andrew Dice Clay, Peter Sarsgaard, Michael Stuhlbag
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja:. Gravier Productions/Sony Pictures Classics, SAD, 2013.
trajanje: 98 '

Ono što vrhunske prvake razlikuje od običnih prvaka jest sposobnost procjene pravog trenutka u kome rukavice treba okačiti o klin. Za Woodyja Allena, iako njegov opus posljednjih desetljeća više impresionira kvantitetom nego kvalitetom, se može reći da je bliži vrhunskim prvacima. Iako je debelo zagazio u osmo desetljeće života, nastavlja neumorno štancati filmove ritmom od oko jednog godišnje, i svaki od njih izaziva pažnju ne samo zbog Allenove reputacije i zvjezdanog statusa, koliko njegovih stalnih napora da mu se svaki film, iako čvrsto usidren uz točno određeni milje, likove i teme, razlikuje od drugog. Još jedan primjer, i to onaj uspješniji, jest drama Blue Jasmine, koja se u hrvatskim kinima pojavila pod naslovom Jasmine French.

Naslovna protagonistica, koju tumači Cate Blanchett, na radnje putuje zrakoplovom iz New Yorka u San Francisco, kako bi tamo započela novi život. Za razliku od mnogih kojima je Kalifornija bila zemlja meda i mlijeka i nova prilika, za Jasmine je dolazak  na Zapadnu obalu samo još jedna epizoda vlastite propasti. Tamo nije došla da bi uživala u suncu, nego da bi nošla krov na glavom i hranu za stolom, a što joj bi joj trebala pružiti polusestra Ginger (Hawkins), samohrana majka koja živi u malom stančiću sa dva sina i za život zarađuje radeći u trgovini. Za Jasmine je donedavno takav život bio nezamsiliv, s obzirom da je bila u braku s Halom Francisom, financijskim stručnjakom s Wall Streeta (Baldwin) te uživala u luksuzu koji obični smrtnici sebi ne mogu priuštiti. Sve se to jednom rasplinulo kao oblak od sapunice, kada se otkrilo da su Halovi investicijski fondovi najobičnija prijevara, muž završio u zatvoru, vlada zaplijenila svu njegovu imovinu, a Jasmine završila na ulici. Sada je po prvi put u životu prisiljena zapravo zarađivati za život, i to kao recepcionar u zubarskom uredu. Njeni pokušaji da ponovno započne život su, međutim, stalno zapriječeni njenom nesposobnošću da se mentalno prilagodi novoj situaciji odnosno izliječi od prijezira prema siromašnim i “neprofinjenim” “šljakerima” poput muškaraca koji se vrte oko njene sestre.

Ono što Jasmine French čini različitim od većine Allenovih filmova je detalj koji mnogim kritičarima nije upao u oko. Dok se opus njujorškog autora u pravilu smješta u žanr komedije, njegov najnoviji film, usprkos par scena i replika koje bi mogle izazvati smijeh je drama. I u pitanju je prilično ozbiljna drama koja također govori o nekim prilično ozbiljnim problemima koji tište daleko veći broj ljudi od njujorških intelektualaca, i koje se ne može riješiti odlaskom analitičaru. Jasmine French, naime, kroz sudbinu svoje protagonistice, ali i ljudi oko nje, progovara o današnjoj ekonomskoj krizi i za to, poput idealista koji su svojevremeno logorovali na Wall Streetu, kao njene glavne uzročnike vidi “1%” oličenih u Halu i ljudima poput njih. Allen u filmu prikazuje oštar kontrast između Halovog svijeta, kojim dominiraju snoberaj, licemjerje i prijetvornost, te Gingerinog svijeta gdje su ljudi možda “siroviji” i nasilniji, ali su zato daleko iskreniji i sposobniji uživati u malim stvarima.

Jedna od najvećih ironija Jasmine French jest da će taj film biti najmanje gledan od onih koji bi se najviše mogao ticati. Najsiromašniji, odnosno oni koje su opljačkali i osiromašili ekvivalenti Hala u stvarnom životu, vjerojatno nemaju previše novaca za odlazak u kino, a kada ga imaju, vjerojatnije je da će ga potrošiti na neki crtić za djecu, komediju ili CGI spektakl, nego na film koji ih podsjeća na svakodnevne muke. A Jasmine French to čini, i to vrlo dobro, kroz glavnu junakinju čiji pokušaji da se tijelom prilagodi svojoj nezavidnoj situaciji, a koja je u svom umu još uvijek “profinjena” otmjena dama s Manhattana rezultiraju predvidljivim psihološkim rastrojstvom. Taj raspad, koji ilustriraju vješto umontirani flashbackovi koji prikazuju njen život prije Halovog uhićenja, nije nimalo ugodan, ali glavni lik usprkos svog neugodnog snoberaja i umišljenosti izaziva sažaljenje. Za to je potrebna vrhunska glumica, a ona se našla u liku Cate Blanchett, koja je upravo zahvaljujući ovom filmu postala jedna od glavnih kandidatkinja za novog “Oscara”. Njen nastup će mnoge podsjetiti na lik Blanche Dubois iz znamenite Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja, a neumitne usporedbe s Kazanovim klasičnim filmom će izazvati i to da je Blanchett lik zlosretne Williamsove heroine nedavno tumačila na pozornici.

Osim Blanchett su vrlo dobar posao obavili i njeni kolege, pri čemu treba prije svega istaći teško britansku glumicu Sally Hawkins koja je poslovično dobro odradila ulogu fizičkim izgledom i standardom prosječne Amerikanke. Kao i mnogo puta kod Allena, njegovi filmovi su prilika za sjajne epizodne uloge, pa se tako nakon dugo vremena istakao poznati komičar Andrew Dice Clay u ulozi Gingerinog bivšeg supruga, jedne od žrtava Halovih makinacija. Neke od tih scena, kao Jasmineine pustolovine u zubarskom uredu, kao i gotovo bajkoviti susret i podzaplet s ambicioznim diplomatom (koga glumi Peter Saarsgard) Jasmine French čine malo previše razvučenim. No, bez obzira na to, ovaj film zaslužuje preporuke, te zbog njega možemo biti sretni zato što Allen još uvijek nije okačio svoje rukavice o klin.

OCJENA: 7/10