RECENZIJA: Herkul (Hercules, 2014)

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Hollywoodski filmovi su, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere je izgledao kao još jedan bezlični ljetni “tentpole”, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan “tentpole” da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog “tentpolea” dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za hollywoodska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma se nešto čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate, Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, je tek profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie) čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane, ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge strane na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, s druge strane, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način. 

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svega toga, Dwayne Johnson se solidno snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege  da ostave sjajan dojam u kratkim epizodama. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, ali i njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog koga ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

HERKUL

(HERCULES)

uloge: Dwayne Johnson, Rebecca Ferguson, Ian McShane, Rufus Sewell, Joseph Fiennes, Peter Mullan, John Hurt, Aksel Hennie, Reece Ritchie, Ingrid Bolsø Berdal

scenarij: Ryan J. Condal & Evan Spilitopoulos

režija: Brett Ratner

proizvodnja: Paramount/MGM, SAD, 2014.

trajanje: 98′

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Sasvim pristojni gangsteri (Ordinary Decent Criminal, 2000)

uloge: Kevin Spacey, Linda Fiorentino, Peter Mullan, Stephen Dillane,
Helen Baxendale, David Hayman, Patrick Malahide, Gerard McSorley,Tim
Loane, Gary Lydon, Paul Ronan
scenografija: Tony Burrough
kostimografija: Jane Robinson
fotografija: Andrew Dunn
montaza: William A. Anderson
glazba: Damon Albarn
scenarij: Gerard Stembridge
rezija: Thaddeus O'Sullivan
proizvodnja: Little Bird/Miramax/Tatfilm,
Irska/SAD/Britanija/Njemacka, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 95'

Michael Lynch (Spacey) je legenda irskog podzemlja, šef bande provalnika koja godinama poduzima najsloženije i najdrskije pljačke, a da zbog toga ni Lynch ni nitko od njegovih suradnika nije odležao niti minutu u zatvoru. Lynch, koji pored svjetovnih krši i crkvene zakone tako što zivi s dvije supruge – Christine (Fiorentino) i njenom sestrom Lisom (Baxendale) – već je dugo godina trn u oku irskoj policiji koja vreba na svaki njegov pogrešni korak kako bi ga konačno uspjela smjestiti iza rešetaka. Prilika za to se ukazuje kada Lynch, manje motiviran željom za bogaćenjem a više uzbuđenjem, poduzme svoju najspektakularniju i najdrskiju operaciju -krađu basnoslovno vrijedne Caravaggiove slike. Sama pljačka nije toliki problem koliko pronaći nekoga koji bi bio spreman otkupiti tako “vruću” robu. Kako vrijeme prolazi tako je policijski inspektor Noaha Quigley (Dillane) sve uvjereniji kako je ovaj put Lynch zagrizao više nego što moze progutati. U međuvremenu se u igru ubacuje i IRA čiji je autoritet među irskom sirotinjom slobodoumni Lynch također godinama potkopavao.

Sasvim pristojni gangsteri su film koji će kod gledatelja prvo izazvati neugodni deja vu osjećaj da bi ga potom zamijenila nevjerica. Barem će takav slučaj biti s onima koji su već iskoristili priliku da gledaju Generala, film Johna Boormana koji je prikazao život najslavnijeg irskog kriminalca Martina Cahilla. O’Sullivanova verzija se, barem na početku, toliko vjerno drzi Boormanovog predloška da će prije dati novu definiciju pojma “indigo-kopija” nego “remake”. Jedina važnija razlika izmedju dva filma je u završnici, koja je za razliku od Boormanove verzije (i stvarnih događaja) pretvorena u klasični holivudski hepi end, a i nije baš najuvjerljivija. Ostale razlike su uglavnom u nijansama, kao i glumačkoj ekipi, koja je uvezena iz Amerike iz čisto komercijalnih razloga. Među svima prednjači Kevin Spacey, koji se očigledno dobro zabavljao trenirajući svoj irski naglasak, ali njegov lik je ipak daleko ispod standarda koji je postavio Brendan Gleeson u Boormanovoj verziji. Najtragičniji je slucaj s Lindom Fiorentino, nekoć fatalnom holivudskom zavodnicom koja je potpuno neiskorištena u rutinerskoj ulozi irske domaćice. Režiser O’Sullivan, pak, ne uspijeva učiniti ništa čime bi neumitne usporedbe izmedju Generala i Sasvim pristojnih gangstera preokrenuo u svoju korist. Naprotiv, potonji film, iako na trenutke simpatičan i zabavan, u svojoj suptini izgleda kao ništa drugo nego jeftina kopija mnogo boljeg originala. Zbog toga se Sasvim pristojni gangsteri mogu preporučiti samo onima koji još nisu imali prilike vidjeti superiorniju Boormanovu verziju.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Put rata (2011)

War Horse (film)
(izvor: Wikipedia)

PUT RATA
(WAR HORSE)
uloge: Jeremy Irvine, Emily Watson, Peter Mullan, Toby Kebbel, Niels Arestrup
scenarij: Richard Curtis & Lee Hall
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Touchstone, SAD, 2011.
trajanje:  146'

Stevena Spielberga mnogi smatraju velikim majstorom današnjeg Hollywooda, ali je malo njih koji bi mu dali titulu velikog umjetnika. Korijeni takvog stava bi se mogli pronaći još na samom početku njegove karijere, odnosno u 1970-ima kada ga se smatralo svojevrsnim stranim tijelom među tada razvikanim redateljskim zvijezdama Novog Hollywooda. Za razliku od svojih revolucionarno raspoloženih vršnjaka, Spielberg je pokazivao za tadašnje ukuse preveliku oslonjenost na staroholivudsku tradiciju, kao i inzistiranju nad prevladanim obiteljskim i konzervativnim vrijednostima. Četiri desetljeća kasnije Spielberg bi argumente za takav stav mogao dati svojim najnovijim filmskim epom Put rata, ostvarenjem koje izgleda kao da je moglo biti snimljeno 1940-ih ili 1950-ih.

Film se temelji na Ratnom konju, popularnom romanu za djecu britanskog književnika Michaela Morpurga koji je prije nekoliko godina adaptiran u lutkarsku predstavu koja je predstavljala veliki hit na brodvejskim i londonskim pozornicama. Radnja započinje u engleskoj grofoviji Devon prije otprilike sto godina, u vrijeme kada idilični pejzaži kriju ne baš tako idiličan život za siromašne zakupce zemlje kao što je Ted Narracot (Mullan). Njegovim problemima je pridonijelo piće, ali i tvrdoglavost zahvaljujući kojoj je za svoje imanje kupio mladog pastuha umjesto teglećeg konja. Njegov sin Albert (Irvine) se, međutim, odmah zbližava s konjem, daje mu ime “Joey” i uspije ga izdresirati za obavljanje najtežih poljoprivrednih poslova. Albertova sreća je kratkog vijeka jer se financijski problemi, ali i izbijanje Prvog svjetskog rata urote da bi ga razdvojili od Joeya. Konj je otkupljen od britanske vojske i poslan na u Francusku; Albert je, pak, odlučan da će ga vratiti, čak i ako to znači da će i sam prijaviti u vojsku i pokušati ga tražiti na bojištima koje gutaju živote milijuna ljudi i životinja.

Priča o prijateljstvu adolescenta i plemenite životinje koju na kušnju stavlja jedna od najvećih katastrofa svjetske povijesti je, s obzirom na potencijal za manipuliranje osjećajima gledateljima, lako privukla Spielberga. Kao jednog od najvećih anglofila u Hollywoodu ga je privuklo i to što je Put rata velikim dijelom smješten u ruralnu, industrijskom revolucijom netaknutu “staru dobru Englesku”, nalik na onu koja je svoj idealizirani odraz pronašla u Tolkienovom Shireu. Ipak, “staromodnost” Puta rata se najviše može vidjeti u Spielbergovom stilu koji se trudi biti što konvencionalniji u onom staroholivudskom smislu; dok je originalni roman zbivanja opisivao iz perspektive samog Joeya, a kazališna predstava koristila revolucionarne lutkarske trikove da bi ga oživjela, Spielberg se drži oprobanih narativnih tehnika, ali i režije koja odaje utjecaj klasičnih vesterna Johna Forda, pri čemu se posebno ističe završna scena.

Usprkos toga što često pleše na rubu patetike i “ljige”, i usprkos toga što se scenarij Leeja Halla i Richarda Curtisa na trenutke čini nedovoljno kompaktnim, Spielbergu ovo ipak predstavlja jedno od boljih ostvarenja, barem u ovom dijelu karijere. Jedan od razloga bi mogla biti i identifikacija s četveronožnim protagonistom; kao i Joey, i američki režiser je suočen sa novim svijetom u kome je bezlična tehnologija ostavlja sve manje prostora za “staru školu”, a filmsko majstorstvo se u doba CGI i PR kampanja čini isto onako anakronističkim kao nekoć veličanstveni konjički juriši u doba tenkova i mitraljeza. Kada se, pak, u ova cinična vremena snimi ovakav film “iz srca”, to je događaj koji zbilja zaslužuje publiku.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)