RETRO-RECENZIJA: Gospodar prstenova: Dvije kule (Lord of the Rings: The Two Towers, 2002)

uloge: Elijah Wood, Viggo Mortensen, Orlando Bloom, John Rhys-
 Davis, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Liv Tyler, Sean Astin, Ian
 McKellen, Christopher Lee, Miranda Otto, Andy Serkis, Bernard Hill,
 David Wenham, Brad Dourif, Stephen Ure, Cate Blanchett, Hugo
 Weaving
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens, Stephen Sinclair & Peter
 Jackson (po romanu J.R.R. Tolkiena)
 režija: Peter Jackson
 proizvodnja: New Line /Saul Zaentz/Wingnut, SAD/Njemacka/Novi
 Zeland, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 179 '

Za ekranizaciju Gospodara prstenova – jedan od najambicioznijih projekata u povijesti kinematografije – već sada se može reći da je bila povodom jedne od najhrabrijih, ali i najmudrijih poslovnih odluka koje su holivudski studiji donijeli u posljednje vrijeme. Nastojanje da se istovremeno zadovolje i ljubitelji Tolkienovog teksta i obični gledatelji kojima se ne da sjediti u kinu više od nekoliko sati dovelo je do toga da se film, koji bi u “komadu” trajao devet sati (dvanaest, ako se računaju specijalna izdanja), slično kao i Tolkienov tekst, podijeli u tri cjeline – filmove koji će u kina biti lansirani u razmaku od godinu dana. Sve koji su bili skeptični prema spremnosti današnje publike da jedan te isti film praktički gleda tri godine razuvjerio je kako uspjeh prvog nastavka Prstenove družine, tako i nastavka Dvije kule, filma koji je, između ostalog, razbio sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj. No, ta sjajna poslovna odluka je kritičare stavila pred veliki problem – s obzirom da je radnja filmova međusobno povezana daleko više nego što je to običaj, svaki od tri nastavka je prilično nezahvalno ocjenjivati same po sebi, te je najbolje sačekati godinu dana da dođe posljednji nastavak, Povratak kralja, nakon čijeg gledanja bi se o cijeloj trilogiji i svakom filmu zasebno mogao najispravniji mogući sud. To, dakako, nije spriječilo da OFCS, organizacija kojoj pripada autor ovih redova, filmu Dvije kule udijeli godišnju nagradu za 2002. godinu.

Radnja drugog filma u trilogiji počinje otprilike na istom mjestu gdje je započela Tolkienova druga knjiga. Prstenova druzina – skupina ljudi, hobita, vilenjaka i patuljaka koja je trebala odnijeti Prsten u Mordor, tamo ga uništiti i tako spriječiti zlog čarobnjaka Saurona da zavlada Međuzemljem – raspala se. Nositelj Prstena, mladi hobit Frodo Baggins (Wood) se mora osloniti jedino na svog vjernog slugu Samwisea Gamgeeja (Astin), a kao vodič ce im posluziti nitko drugi do Gollum (Sarkis), negdasnji vlasnik Prstena koji se pretvorio u patetično stvorenje u sluzbi Saurona. U međuvremenu su Frodovi drugovi Merry (Monaghan) i Pipin (Boyd) završili u rukama Orka, da bi odatle pobjegli u šumu Fanghorn i sreli Drvobradog (Rhys- Davies), pripadnika drevne rase Enta. U nastojanju da ih spase iz ruku Orka, Aragorn (Mortensen), vilenjak Legolas (Bloom) i patuljak Gimli (Rhys-Davies) dolaze u zemlju Rohan, koja se našla na meti hordi Orka koje vodi Sauronov poslušnik Saruman (Lee) i kojima je cilj zatrti sve što je ljudsko u Meduzemlju. No, stari kralj Teoden (Hill) je pod utjecajem svog savjetnika Grime (Dourif) nesklon poduzeti mjere za obranu. Kada Teoden konacno shvati da je sudbina njegovog naroda u pitanju, čini se da je prekasno i da se rohanska vojska, čak i uz pomoć vilenjaka, neće uspjeti othrvati Sarumanovim hordama koje ih opsjedaju u Helms Deepu.

Već na samom početku Dvije kule je jasno kako Peter Jackson neće imati nikakvog obzira prema onima koji su zalutali u kino, a prije toga nisu bili gledali Prstenovu družinu. Likovi, svijet kojeg nastanjuju i osnovni motivi su već bili ustanovljeni u prethodnom filmu, pa se Dvije kule orijentiraju isključivo na radnju. Stoga ponavljanje nekih kadrova, odnosno pojavljivanje nekih sporednih likova, poput Galadrijele, Elronda i Arwen, predstavlja bespotrebno trošenje filmske vrpce i možda najveći nedostatak ovog filma. Srećom, te scene zauzimaju gotovo neprimjetni dio Dvije kule, dok se ostatak orijentira isključivo na akciju. Zbog toga Jackson, za razliku od Tolkiena, paralelno prati pustolovine tri grupe likova i tako održava tempo, ne dopuštajući gledateljima da skrenu pogled sa zbivanja na ekranu. Zbog toga su Dvije kule mnogo direktnije, pa i mračnije od svog prethodnika – scene razaranja i krvoprolića jasno pokazuju što čeka Međuzemlje u slučaju da pobijede sile zla, pa će gledateljima biti daleko lakše da se identificiraju s protagonistima i njihovom borbom.

U Dvije kule, čak više nego u prethodnom filmu, Jackson odstupa od dosljedne ekranizacije Tolkienovog teksta te svom scenarističkom timu dopusta slobodu da interveniraju u predložak mijenjanjem likova i situacija kako bi film bio što atraktivniji za gledatelje. Neki od dijelova romana su izbačeni, a neki su namjerno ostavljeni za trei film. Najveći je naglasak dan na bitku kod Helms Deepa, relativno minoran događaj u knjizi, koji u filmu dobija epske dimenzije dostojne Staljingrada te Jacksonu daje izvrsnu priliku da demonstrira moć kako CGI tehnologije, tako i upravljanja desetinama tisuća statista. Još vise se išlo u smjeru natuknutom u Prstenovoj družini time što je dosta vremena i prostora dano liku Teodenove kćeri Eowyn, pa se otklanja jedan od najvećih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak zenskih likova. Ne samo što za Eowyn otvoreno sline neki od likova u filmu, nego i sama Eowyn žudi za Aragornom, dajući potencijala za pravi pravcati ljubavni trokut u trećem dijelu. Ti motivi predstavljaju svojevrsnu heteroseksualnu protutežu homoerotskim konotacijama koje su dominirale Prstenovom družinom i prijetile da jedan od najpopularnijih fantasy klasika pretvore u samoparodiju.

Sve u svemu, Dvije kule predstavljaju vrlo dobar film i visoka očekivanja stvorena Prstenovom družinom nisu iznevjerena, ali se svejedno mora ponoviti da ce opci dojam ipak najvise ovisiti o tome kakav bude treći film.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Gospodar prstenova: Prstenova družina (The Lord of the Rings: The Fellowship of the Ring, 2001)

uloge: Elijah Wood, Ian McKellen, Viggo Mortensen, Sean Astin, Liv Tyler,
 Cate Blanchett, John Rhys-Davies, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Orlando
 Bloom, Hugo Weaving, Sean Bean, Ian Holm, Andy Serkis, Sala Baker,
 Christopher Lee
 glazba: Howard Shore & Enya
 scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens & Peter Jackson (po romanu J.R.R.
 Tolkiena)
 režija: Peter Jackson
 proizvodnja: New Line Cinema/WingNut Films, SAD/Novi Zeland, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 178 '

Vjerojatno nijedan filmaš u povijesti nije imao teži zadatak od Petera Jacksona koji se dohvatio ekranizacije Gospodara prestenova – jedne od najpopularnijih knjiga prošlog stoljeća. Jackson je u tri sata filma morao istovremeno a) zadovoljiti hirove jedne od najzagriženijih fanovskih skupina na svijetu i biti vjeran originalnom tekstu više nego ijedan drugi ekranizator proze u povijesti; b) Tolkienov svijet hobita, vilenjaka, patuljaka, orka i drugih stvorenja kondenzirati na taj način da film bude razumljiv običnoj “raji” kojoj čitanje sportske rubrike u dnevnim novinama predstavlja mentalni napor; c) stvoriti scene koje će svojom ljepotom i spektakularnošću ostavljati gledatelje bez daha na isti onaj način na koji je to čitatelje ostavljala Tolkienova proza. Jackson je, naravno, shvatio da se sve to ne može učiniti u tri sata pa je film podijelio na tri dijela od po tri sata (što predstavlja poteškoću za svakog recenzenta, jer se konačni dojam o Gospodaru prestenova može steći tek kada se vidi posljednji dio). Što se prvog dijela trilogije tiče, može se reći da je Jackson, koji je i sam zagriženi Tolkienov fan, ipak obavio zadatak – vrhunski specijalni efekti, egzotične novozelandske lokacije, tisuće statista i “moćna gomilica” sastavljena od vrhunskih britanskih, američkih i australskih glumaca su zaslužni da je Gospodar prstenova: Prstenova družina ispunio sva očekivanja i zaslužio svoje “oskarovske” nominacije. Jacksonu se, s druge strane, mora priznati da je bio vjeran tekstu, a da je istovremeno izbacio nepotrebne dijelove i stavljenjem naglaska na Arwen (Tyler) nadoknadio jedan od glavnih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak ženskih likova i neke suvisle romanse. Taj isti nedostatak je Jacksonu omogucio da u film unese malo svoje subverzivnosti iz ranih dana (Nebeska stvorenja) i prilično eksplicitno špekulira o pravom odnosu Froda i Bilba Baginsa. Akcijske scene su također na visini, čak i za one koji su ih tisuću puta pročitali u Tolkienovim knjigama. Glazba Howarda Shorea, s druge strane, nije tako kvalitetna da bi nam se odmah urezala u sjecanje, kao što je bio slučaj s nekim drugim legendarnim filmovima u prošlosti. Zbog svega toga Gospodar prstenova: Prstenova družina nije neupitno remek-djelo, nego samo kvalitetni uvod u pustolovinu čiji konačni ishod možemo spoznati tek za neke dvije godine.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Hobit: Bitka pet vojski (2014)

HOBIT: BITKA PET VOJSKI
(THE HOBBIT: THE BATTLE OF THE FIVE ARMIES)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Benedict Cumberbatch
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros,  SAD/Novi Zeland, 2014.
trajanje: 144' 
OCJENA: 4/10

Peter Jackson možda nije najuspješniji, najutjecajniji niti najugledniji sineast u današnjem svijetu, ali bi se zato mogao nazvati najsretnijim. Naravno, ako se sreća definira kao ostvarenje nečijih dječačkih snova. Novozelandski režiser je uspio postići ono o čemu su desetljećima sanjali mnogi čitatelji Tolkienovog opusa – pretvoriti popularni klasik fantasy književnosti u gotovo jednako uspješan i dojmljiv film, te sve to ne samo začiniti hrpom novaca od publike, nego i “Oscarom”. Nakon toga je Jackson sebi mogao dozvoliti da se kod svakog sljedećeg projekta hollywoodskim financijskim, tehničkim i drugim resursima odnosi poput dječaka u tvornici igračaka. Hobit, prednastavak trilogije o Gospodaru prstenova, predstavlja upravno jednu takvu veliku dječju igru. Ta je igra bila spektakularna, komercijalno uspješna, ali ne pretjerano dobra. Takav se dojam konačno može izreći kada je filmski Hobit došao do svog konačnog završetka, odnosno kada treći dio trilogije nije uspio otkloniti sve one probleme koji su mučili prethodna dva.

Jacksonova odluka da Tolkienov Hobit, koji je daleko kraći od trilogije Gospodara prstenova, ekranizira kao još jednu trilogiju, dovela je ne samo do razvlačenja glavnog zapleta, nego i do toga da drugi film završava s prilično iritantnim cliffhangerom. Družina patuljaka kojoj se bio priključio hobit Biblo Baggins (Freeman), je uspjela prodrijeti u planinu Erebor, ali i probudila zlog zmaja Smauga (Cumberbatch) koji u znak odmazde napada obližnji jezerski grad Ezgarot. Njega tamo ubije strijela koju odapinje Bard (Evans), ali ne prije nego što grad teško strada. Izbjeglice dolaze pred Erebor tražiti dio tamo skrivenog blaga kako bi nadoknadili štetu, ali ga Thorin Hrastoštit (Armitage), vođa patuljaka, nije voljan predati te dolazi do napete situacije koju će dodatno zakomplicirati dolazak viljenačke vojske. Na kraju, ljudi, patuljci i vilenjaci se na kraju ipak udružuju protiv zajedničkog neprijatelja u obliku goblina i wargova.

Kada se na Gospodar prstenova kao filmsku franšizu podvuče crta, bit će teško izbjeći usporedbe s Ratovima zvijezda. I Lucasova saga je započela kao impresivan blockbuster, nastavila se kao iznenađujuće dobar nastavak koji dobro funkcionira usprkos cliffhangera, te kao pomalo razočaravajući, ali ipak više nego solidni treći dio trilogije; Lucas je, međutim, svoje životno djelo velikim dijelom kompromitirao iznenađujuće lošim i nedovoljno promišljenim prednastavkom, odnosno razvučenom trilogijom koja je kod fanova originala ostavila gorak okus u ustima. Teško i da će novi Hobit izbjeći istu sudbinu; Hobit se u odnosu na prequel Ratova zvijezda doima još razvučeniji, a nedostaje mu i originalnost. Jackson je, naime, Hobit nije napravio kao ekranizaciju knjige, a više kao izgovor da u njega ubaci sve ono što nije moglo stati ili nije dovoljno dobro napravljeno u Gospodaru prstenova. Zbog toga su likovi i događaji “napuhani”, ili, kao u slučaju vilenjakinje Tauriel, ništa drugo do reciklaža materijala iz originalne trilogije. Tu su, dakako, i likovi koji se ne pojavljuju u originalnom romanu, ali su zato “posuđeni” iz Gospodara prstenova, a što uključuje spektakularne scene koje “evociraju” najvažnije trenutke događaja koji se tek kasnije trebaju dogoditi. CGI i šminka su, srećom, dovoljno napredovali, pa tako publika neće biti previše mučena time da desetljeće stariji glumci tumače likove mlađe nekoliko desetljeća (uzimajući, dakako, u obzir da je riječ o vilenjacima i čarobnjacima koji ne stare poput običnih smrtnika). Što se samih scena bitaka tiče, one ponovno demonstriraju Jacksonovu vještinu u kreiranju spektakla, ali je ovdje kvantiteta potpuno “pojela” kvalitetu, pa one traju jednostavno predugo i pojedini prizori previše sliče jedan na drugi; pokušaji da se izbjegne ponavljanje ponekad dovode do gotovo samoparodijskih efekata, pri čemu se najviše ističe prizor divovskih crva koji kao da su zalutali iz Herbetove Dine.

S druge strane, Jacksonu se ne može osporiti veliki trud i entuzijazam da ostvari svoj dječački san, a slično se može reći i za glumačku ekipu. A to se posebno vidi u završnoj sceni, koja zatvara narativni okvir i predstavlja uvod u događaje iz Gospodara prstenova. Tada Hobit izgleda najbolje, ali ne zato što je ostvario dobar dojam, nego zato što je jedno ipak predugo iskustvo konačno završilo, ali i zbog podsjećanja da je Jackson sve to itekako mogao napraviti itekako kvalitetnije.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Hobit: Smaugova pustoš (2013)

2013_12_130028

2013_12_130028 (izvor: Gwydion M. Williams)

HOBIT: SMAUGOVA PUSTOŠ
(THE HOBBIT: THE DESOLATION OF SMAUG)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Benedict Cumberbatch, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Ken Stott, James Nesbitt, Orlando Bloom, Manu Bennett
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros., SAD, 2013.
trajanje: 166 '

Postoje neki poslovi koje je bolje ne započeti, ali jednom kada se započnu, bolje ih je dovršiti. Takvo shvaćanje dominira među dijelom kritike koja je iskazala malo oduševljenja za plan novozelandskog filmaša Petera Jacskona da Hobit, popularnu fantasy knjigu J.R.R. Tolkiena pretvori u filmsku trilogiju. Za razliku od trilogije Gospodar prstenova (čiji je novi Hobit predstanavak), koja se i sama temeljila na romana i kojoj je upravo format ciklusa epskih filmova savršeno odgovarao epskom sadržaju, nova Jacksonova trilogija bi na oko devet sati trebala razvući ono što su svojevremeno na sovjetskoj televiziji prikazali u sat i pol vremena, a spretniji vlasnici ZX Spectruma u istoimenoj video-igri znali rješavati u devet minuta. To, dakako, znači da se radnja romana mora maksimalno razvući, ili napuniti dodatnim sadržajima – likovima i podzapletima, koji s njim imaju prilično upitne veze. Prije godinu dana su neumitne usporedbe Neočekivanog putovanja, prvog dijela trilogije, sa desetljeće starijim ekvivalentom Prstenova družina, išle na štetu novog Jacksonovog projekta. Danas su se stvari promijenile, te će se drugi film – Smaugova pustoš – prije uspoređivati s Putovanjem. To, s obzirom na iskustva s nekim drugim filmskim sagama, kao što su Rat zvijezda i Igre gladi, ne mora biti loše po Pustoš.

Radnja se nastavlja tamo gdje je stala u prethodnom filmu, odnosno prati grupu patuljaka na čelu s Torinom Hrastoštitom (Armitage) kako putuje na planinu Erebor kako bi uz pomoć hobita Bilba Bagginsa (Freeman) pokušala ukrasti dragulj koji čuva zmaj Smaug. Družinu prilikom njihovog putovanja love orkovi na čelu s Azogom (Bennett), dok čarobnjak Gandalf (McKellen) u međuvremenu nastoji otkriti jesu li ti događaji vezani uz buđenje zlog Saurona. Družina patuljaka će se tokom svog putovanja sresti sa vilenjacima koji će im pomoći u borbi protiv orka, a posebno vila po imenu Tauriel (Lilly). Pustolovine će se nastaviti i u jezerskom gradu Ezgarotu prije nego što se konačno uspiju dokopati planine i drevnog grada patuljaka čije neopisivo bogatstvo čuva opasno i naizgled neuništivo čudovište.

Kao i drugi srednji filmovi iz sličnih trilogija, Smaugova pustoš je prvenstveno namijenjena publici koja je unaprijed upoznata s materijalmom, odnosno pretpostavlja da je ona, bilo preko Tolkienove knjige, bilo gledanjem prethodnog filma, upoznata s osnovama zapleta i likova. To sa sobom povlači manje potrebe da se sadržaj opterećuje s naracijom, ekspozicijom ili – a što je možda bio najveći nedostatak Neočekivanog putovanja – povezivanjem s likovima i radnjom Gospodara prstenova. Jackson i njegov scenaristički tim su u ovom slučaju prije svega orijentirani na akciju. Zato, iako u filmu ima dijaloga, na njega scenaristi nisu obratili pažnju, a još manje je vjerojatno da će to učiniti publika. Sve najbolje replike su, manje-više “potrošene” u traileru i one uglavnom imaju malo veze s Tolkienovim tekstom. Jedini novi detalj – a u čemu je Pustoš slična svom pandanu Dva tornja – jest to što kao drugi dio trilogije u gotovo potpunu mušku priču uvodi ženski lik ratnice Tauriel, kao i naznake nekakve ljubavne priče između nje i jednog od patuljaka. Segment koji se događa u Ezgarotu je, pak, pružio prilike da se za lik tamošnjeg pokvarenog gradonačelnika iskoristi komičarska karizma Stephena Fryja, iako se pokušaj da se preko njega “uvali” nekakav komentar na suvremeno stanje demokracije u svijetu doima pomalo anakronim.

Ono što će publika upamtiti je, pak, ono i zbog čega će uglavnom i doći u kino, a to je prilika ne samo da se čarobni Tolkienov svijet vidi na velikom ekranu, nego i još demonstracija vrhunaca suvremene hollywoodske tehnologije specijalnih efekata. Jackson i njegova majstorska ekipa je dodatno ovladala ne samo 3D tehnologijom, nego i njenim poboljšanjima sa slikom od 48 fps, odnosno koristi ih upravo tamo gdje im je najviše mjesto – u spektakularnim akcijskim scenama. U ovom filmu je upravo akcija ono što je najatraktivnije i najimpresivnije; scene su ne samo uzbudljive, nego i maštovite, a očito je da je Jackson u njima uživao isto onoliko, a možda i više nego gledatelji. Tu se možda najviše može istaći okršaj s orkovima na rijeci; druge scene su možda malo prerazvučene i ponavljajuće, odnosno žrtvovane potrebi da i drugi nastavak dobije “zasluženu” epsku dužinu. To se može vidjeti na kraju filma, kada Bilbo i družina bježe od Smauga, odnosno scenama koje svejedno impresivnima čini posuđeni glas uvijek zanimljivog Benedicta Cumberbatcha. Ipak, najveći izvor frustracije će biti to što film završava s “cliffhangerom” koji se doima malo previše naglim čak i za današnje standarde hollywoodskih saga. Iako nije isključeno da će njegovo razrješenje 17. prosinca, kada se pred publikom pojavi završni dio trilogije, završiti kao razočarenje, mora se priznati da novi Hobit nije previše skrenuo s utabane staze te da je publici dostavio ono što je od njega tražila. S obzirom na to što sve Hollywood zna raditi s tehnološkim i kreativnim resursima poput onih koji su Jacksonu stajali na raspolaganju, Smaugova pustoš, bez obzira na svoju nedovršenost, izgleda kao dobar posao.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Hobit: Neočekivano putovanje (2012)

At the Movies ~ The Hobbit, An Unexpected Jour...

(izvor: e r j k p r u n c z y k)

HOBIT: NEOČEKIVANO PUTOVANJE
(THE HOBBIT: AN UNEXPECTED JOURNEY)
uloge: Martin Freeman, Richard Armitage, Ian McKellen, Andy Serkis
scenarij: Peter Jackson, Phillippa Boyens, Fran Walsh & Gugliermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM, SAD, 2012.
trajanje: 169 '

Hollywood ponekad kao da želi stvoriti antipatiju prema filmovima prije nego što ih itko uopće pogleda. Takav primjer bi mogao biti “Hobit”, odnosno ekranizacija popularnog Tolkienovog romana i prednastavak trilogije “Gospodara prstena”, jedne od najuspješnijih filmskih serija svih vremena. Projekt koji se pripremao godinama i koga su poklonici Tolkienove proze čekali kao ozebli sunce je, međutim, kod dijela publike unaprijed stvorio gorak okus u ustima. Razlog je u tome što je relativno kratki roman, svojevremeno adaptiran kao dječja kazališna predstava i animirani TV-film od 77 minuta, postao nova trilogija čiju epsku dužinu sugerira i tri sata prvog filma “Neočekivano putovanje”. Takva odluka bi se mogla prije svega protumačiti pohlepom, odnosno nastojanjem da se, po uzoru na “Harryja Pottera” i “Sumrak”,  od publike maksimalno izmuze novac razbijajući narativnu cjelinu romana na dva ili više filmskih dijelova. Kod “Hobita” bi tolkienovski puristi to mogli shvatiti kao svetogrđe, a iskusnim gledateljima predstavlja rizik “razvodnjavanja” originalne priče i ubacivanja materijala kojemu tamo nije mjesto.

Režiser Peter Jackson, te njegovi ko-scenaristi Phillippa Boyens, Fran Walsh i Gugliermo del Toro su novi film na samom početku odlučili usidriti uz prethodnu trilogiju i njenog protagonista Froda Bagginsa tako što kao naratora koriste ostarjelog strica Bilba (Holm), koji priča svoju znamenitu pustolovinu. Radnja se potom prebacuje šezdeset godina u prošlost, kada mladog hobita Bilba (čiji lik tumači Martin Freeman), posjećuje čarobnjak Gandalf (McKellen) i nudi mu da se priključi skupini patuljaka i pomogne im oteti zlato od zmaja Smauga. Kao i svi hobiti, Bilbo je nesklon napustiti mirnu i pitomu Pokrajinu, ali ga na kraju ipak savlada žeđ za pustolovinu te se priključi družini na čelu sa Thorinom Hrastoštitom (Armitage). Zajedno sa njima će se morati suprotstaviti svakojakim opakim stvorenjima kao što su trolovi, goblini, orkovi, ali i opaki Gollum (Serkis).

Iako iza stvaranja nove trilogije nesumnjivo stoje financijski motivi, Jacksonu se ne može osporiti da radi nešto što uistinu voli. “Hobit” je za njega predstavljao sjajnu priliku da Tolkienov čarobni svijet ponovno pretoči na veliko platno i na taj način ponovi svoj magnum opus. Također je ponovno trebalo demonstrirati njegovo majstorstvo u baratanju najsuvremenijom tehnologijom specijalnih efekata, pogotovo nakon što su njegovi raniji filmovi – “King Kong” nezasluženo i “Ljupke kosti” zasluženo – predstavljali podbačaj. Neumitne usporedbe prethodne trilogije s novom će, pak, pažnju skrenuti i na korištenje 3D tehnologije, ovaj put kombinirane s revolucionarnom tehnikom 48 slika u sekundi. Njihov efekt je uistinu dojmljiv ali i dvojak – “Neočekivano putovanje” s jedne strane izgleda hiperrealistično, čak i najspektakularnijim scenama; u nekim scenama, pogotovo intimnije prirode, izgleda poput jeftine TV-drame.

No, bez obzira na svu vizualnu raskoš, “Neočekivano putovanje” se ne može riješiti svog konceptualnog problema, izazvanog potrebom da se kratki roman rastegne na (pretpostavljenih) devet sati filma. Jackson i njegov scenaristički tim se sa time bore kroz dugotrajne scene uvoda, jednako dugotrajno nagovaranje Bilba da na krene na putovanje (koje počinje negdje nakon sat vremena), ali i ubacivanjem scena i likova vezanih uz “Gospodar prstenova” ili “kreativno” sklepanih od Tolkienovih fusnota i apokrifnog materijala. Usprkos svih tih napora, “Neočekivano putovanje” svejedno stvara dojam razvučenosti koji nije predstavljao problem za prethodnu sagu. S druge strane, talent, ali i entuzijazam glumačke ekipe, koji se vjerojatno može mjeriti s entuzijazmom najzagriženijih “tolkienovaca”, su razlog zašto (barem zasad) “Hobit” ne izgleda onako razočaravajuće kao što je svojevremeno izgledao zloglasni prednastavak “Ratova zvijezda”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)