Nakon što svake godine završi “oskarovska” utrka i svaki od pobjednika započne, najčešće opravdan, put u zaborav, filmski kritičari i budući povjesničari se mogu početi zabavljati analizirajući razloge zbog kojih je pojedini naslov uspio osvojiti najprestižnije zlatne kipiće. Ove godine će, pak, to biti relativno jednostavan zadatak, iako se pobjednik sve do posljednjeg trenutka nije smatrao najvećim favoritom i bio u sjeni mnogo razvikanije Rome. Slučaj Zelene knjige, kojoj su domaći distributeri, valjda uplašeni da će netko misliti kako je riječ o ekranizaciji programskog manifesta pokojnog libijskog vođe Moamera Gadafija, nadjenuli dodatni naslov Vodič kroz život, predstavlja školski primjer “udice za Oscare”. Film Petera Farrellyja, naime, koristi gotovo sve sastojke formule koja se posljednjih desetljeća pokazala efikasnom u pridobivanju glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Zelena knjiga tako kombinira dva za “Oscar” prilično prijemčiva žanra – biografski i film ceste; radnjom je smještena u rane 1960-e, razdoblje koje nostalgična hollywoodska gerontokracija smatra zlatnim dobom; glavni likovi su, u manjoj ili većoj mjeri, povezani s industrijom zabave, a samim time i s Hollywoodom; scenarij se trudi obračunati s rasizmom, ksenofobnim i drugim predrasudama koje hollywoodski salonski ljevičari smatraju izvorom sveg zla u današnjem svijetu; i, konačno, riječ je o filmu gdje najveći dio tereta nose glumci.

Zelena knjiga se temelji na scenariju za kojeg je Nick Vallelonga, jedan od trojice ko-scenarista, inspiraciju pronašao u pričama svojeg oca, Tonyja “Usne” Vallelonga (Mortensen), italoameričkog izbacivača koji je, zahvaljujući radu u popularnim njujorškim klubovima, stekao niz utjecajnih prijatelja i veza u industriji zabave, te od 1970-ih do smrti ostvario karijeru povremenog glumca. Radnja počinje 1962. godine kada se elitni klub “Copacabana” zatvara radi preuređenja, te Vallelonga mora u sljedećih nekoliko mjeseci pronaći posao kojim bi prehranio svoju obitelj. Neobično rješenje tog problema je pronađeno u liku dr. Dona Shirleya (Ali), crnog pijanista koji živi u luksuznom stanu iznad elitne koncertne dvorane Carnegie Hall i koji se sprema otići na višetjednu turneju po SAD. Tony je angažiran kao njegov vozač, ali također mora za svog zahtjevnog poslodavca obavljati poslove batlera i, što je još važnije, tjelohranitelja. Shirley, naime, prilikom turneje mora nastupati u južnjačkim državama gdje je još uvijek na snazi institucionalna rasna segregacija i gdje nije rijetkost očekivati otvoreno neprijateljstvo prema crncima koji se usude ponašati kao da su po pravima jednaki bijelcima. U svemu tome Tonyju kao važan alat služi tzv. “Zelena knjiga”, odnosno vodič namijenjen crnim putnicima koji daje jasne instrukcije u kojim mjestima crnci smiju koristiti iste ili različite hotele, zahode, restorane kao bijelci, a u kojima ne. I dok se na samom početku putovanja iskazuju bitne razlike između sirovog, neobrazovanog ali uličnom mudrošću nadarenog Tonyja na jednoj, i rafiniranog, obrazovanog i dostojanstvenog Shirleya na drugoj strani, kako vrijeme prolazi njih dvojica polako prevladavaju međusobni jaz i postaju prijatelji.

Režiser Peter Farelly je ovdje napravio prilično dobar posao, i to najviše zahvaljujući tome što se njegov rad uopće ne primjećuje, a još manje nekakva “autorska ruka”. Gotovo bi se moglo reći kako je Farelly to napravio kako bi se u neku ruku iskupio za komedije koje je bio pravio s bratom Bobbyjem prije dva desetljeća, i u kojima je često razbijao dotadašnje granice hollywoodskog zahodskog humora. To, dakako, ne znači da je Zelena knjiga u tehničkom smislu loš film. Naprotiv, Farelley vješto upravlja resursima te za relativno male novce uspijeva rekonstruirati Ameriku od prije više od pola stoljeća, bilo da je riječ o scenografiji, kostimima, glazbi i rekvizitima. Najvažnije je, međutim, to da je odabrao, i sve do pred sam kraj, znao održati sjajan tempo, te da čak i oni gledatelji koji obično nisu skloni ovakvom tipu filmova, neće moći primijetiti da Zelena knjiga traje preko dva sata. Farrelly također prilično spretno održava delikatnu ravnotežu između ozbiljne drame i lagane komedijice, a koja je nužna da bi publika u ovakvom ostvarenju mogla uživati.

Najveći adut filma je, pak, glumačka ekipa. To se odnosi na Mahershalu Alija, čiji je prikaz dio Shirleyeve rodbine napao zbog navodne povijesne neutemeljenosti, stvorivši kontroverze ali i besplatnu reklamu za Farrellyjevo ostvarenje. Ali lik rafiniranog, ultraprofesionalnog i naizgled hladnog glazbenika uspijeva učiniti neobično složenim i životnim, te nije nikakvo čudo što je za njega dvije godine nakon Moonlighta uspio osvojiti svoj drugi Oscar za najboljeg sporednog glumca. Mnogo je, pak, impresivniji Mortensen koji je za potrebe uloge morao ne samo savladati talijanski, nego se i udebljati najmanje desetak kilograma. Tako uloženi trud je urodio plodom, te ne izgleda nimalo čudno što hollywodska superzvijezda, koja je nedavno ušla u sedmo desetljeće života, tumači lik koji je upola mlađi. Uz dva sjajna glumačka talenta dolazi i dobra međusobna “kemija”, te Ali i Mortensen zahvaljujući njoj uspijevaju nadići brojne scenarističke nedostatke, uključujući i klišeje koji bi inače uništili i mnogo bolje napisane filmove. Iako će, kao i u brojnim drugim slučajevima, biti dežurnih SJW dušobrižnika koji će Zelenoj knjizi zamjerati nedovoljnu angažiranost ili stereotip “bijelog spasitelja”, ovaj film svojom kvalitetom nadilazi sentimentalnu “ljigu” i pričom o dva čovjeka koji nadilaze svoje naizgled nepremostive razlike publici donosi smiješak na lice, podsjećajući da postoji svijet bolji od našeg, makar u hollywoodskim filmovima.

ZELENA KNJIGA: VODIČ KROZ ŽIVOT

(GREEN BOOK)

uloge: Viggo Mortensen, Mahershala Ali, Linda Cardellini

scenarij: Nick Valelonga, Brian Hayes Currie & Peter Farelly

režija: Peter Farelly

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10