DREDD
uloge: Karl Urban, Olivia Thirlby, Lean Headey, Wood Harris, Domhnall Gleeson
scenarij: Alex Garland
režija: Pete Travis
proizvodnja: DNA Films, V. Britanija/Južna Afrika, 2012.
trajanje: 98 '

Tvrditi da je hollywoodski remake uvijek lošiji od originala danas zvuči isto kao i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. Međutim, u nekim prilično rijetkim slučajevima se znaju prošvercati primjeri koji i takve neupitne istine dovode u pitanje. Jedan od njih je i Dredd, iako u najužem smislu riječi ne predstavlja remake nego tek drugu po redu ekranizaciju popularnog britanskog SF-stripa Sudac Dredd. Tvorcima ovog ostvarenja (koji, zapravo, i ne pripadaju hollywoodskom mainstreamu), taj zadatak i nije bio naročito težak, s obzirom da je prethodna filmska inkarnacija Dredda iz 1995. godine u obliku Sylvestera Stallonea i Disneyevoj produkciji uglavnom opravdano pala u zaborav.

Radnja je smještena u 22. stoljeće kada je Zemlja opustošena nuklearnim ratom, a preživjelo stanovništvo prisiljeno živjeti u prenapučenim mega-gradovima kojima caruju siromaštvo, droga, nasilje i kriminal. Jedinu metodu održavanja kakvog takvog zakona i reda predstavljaju Suci – institucija koja u sebi objedinjava policiju i pravosuđe, odnosno čiji pripadnici imaju zakonske ovlasti pogubiti prijestupnike na licu mjesta. Jedan od Sudaca je Dredd (Urban), kome pretpostavljeni daju zadatak terenske procjene novakinje po imenu Anderson (Thirlby). Naizgled rutinski posao istrage trostrukog ubojstva u orijaškom neboderu se zakomplicira kada se ispostavi da je povezano sa “Slo-Moom”, drogom koja kod korisnika usporava doživljaj stvarnosti i čiju proizvodnju i distribuciju kontrolira krvoločna i beskrupulozna Ma-Ma (Headey). Dredd i njegova neiskusna partnerica zbog toga umjesto lovaca postaju lovina, progonjeni od horde kriminalaca sposobne da desetke tisuća stanara drži u strahu.

Novi Dredd, čiji je scenarij napisao Alex Garland, hvaljeni suradnik Dannyja Boylea, predstavlja trijumf jednostavnosti. Za razliku od gotovo svih filmova o stripovskim superherojima, on radnju nije opteretio s pričom o njegovom podrijetlu, a za uvođenje futurističkog svijeta je bilo dovoljno par rečenica u početnoj naraciji. Umjesto toga je prikazan tek jedan dan u Dreddovom životu, a nije bilo potrebe ni za ljubavnim podzapletima ili komedijaškim pomoćnicima koji bi samo odužili film.

Garlandov koncept funkcionira bez obzira na to što se Garland tijekom snimanja često svađao s režiserom Peteom Travisom, poznatom po potcijenjenom trileru Točka prednosti. Vjerojatnije je da su se svađe ticale sadržaja, a ne stila, jer Travisova režija odgovara Garlandovoj minimalističkoj viziji. Budući megalopolis uopće ne izgleda futuristički, ali to film zapravo čini uvjerljivijim, s obzirom da je u distopiji koju prikazuje teško očekivati neki naročiti tehnološki progres. Radnja je manje-više ograničena na jednu lokaciju (zbog čega su neumitne usporedbe s Umri muški i indonežanskom Racijom), a jedina vizualna atrakcija jest korištenje 3D tehnologije. Ona najviše dolazi iz izražaja kada se akcijske i scene nasilja prikazuju iz perspektive osoba pod utjecajem “Slo-Moa”, te gledatelji imaju prilike vidjeti fascinantne detalje krvoprolića i destrukcije.

Jednostavnost koncepta se odrazila i na jednostavnost karakterizacije, pa se glumačka postava baš i nije morala pretjerano truditi. Olivia Thirlby, čiji je lik najbliži “normalnom” gledatelju, je tu napravila dobar posao, isto kao i Lena Headey, koju je očito zabavljalo tumačiti lik negativke potpuno različite od Cersei Lannister. Karlu Urbanu, čije je lice sve vrijeme pokriveno kacigom, preostalo je tek da imitira glas Clinta Eastwooda. Tu kao svojevrsno “strano tijelo” i naznaka “nedotjeranosti” filma odskače tek nedovoljno oblikovani lik teroriziranog hakera koga tumači Domhnall Gleeson.

Usprkos toga, moglo bi se reći da Dredd, barem u kontekstu svog žanra predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja današnjeg kino-repertoara.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)