RETRO-RECENZIJA: Resident Evil (2002)

uloge: Milla Jovovich, Michelle Rodriguez, Eric Mabius, James Purefoy,
 Martin Krewes, Colin Salmon, Pasquale Aleardi, Heike Makatsch,
 Michaela Dicker, Liz May Brice, Indra Ove
 glazba: Marco Beltrami & Marylin Manson
 scenarij: Paul W.S. Anderson
 režija: Paul W.S. Anderson
 proizvodnja: New Legacy/Constantin Film, SAD/Njemačka, 2002.
 distribucija: UCD
 trajanje: 100'

Početkom 21. stoljeća američkom, pa dobrim dijelom i svjetskom, ekonomijom dominira korporacija “Kišobran” čiji se proizvodi nalaze u 90 % američkih kućanstva. Ono što domaćice, pa ni većina zaposlenih u korporaciji, ne znaju jest to da je “Kišobran” svoj profit duguje prije svega genetskim i biokemijskim istraživanjima koja i ne moraju imati civilne svrhe. Jednog dana netko ispusti epruvetu sa smrtonosnim T-virusom i skoro odmah nakon toga ce nekih petstotinjak znanstvenika, tehničara i službenika biti brutalno likvidirano. Da bi otkrila što se to dogodilo, u “Košnicu” dolazi skupina specijalaca, kojima se pridruzila Alice (Jovovich), agentica osiguranja kojoj je izbrisano pamćenje. Ubrzo će zbog toga gorko zažaliti jer se ispostavi da je T-virus sve osoblje pretvorio u gladne zombije, a kompjuter zvan “Crvena kraljica” (Dicker) čini sve ne bi li specijalce spriječio da izađu iz “Košnice” i tako prenesu zarazu na povrsinu. Da stvar bude gora, tu je još i opaki mutant koji će zagorčati i skratiti život svima onima koji su nekako uspjeli preživjeti sva ta iskušenja.

Može se reći da Paulu Andersonu (koji se odnedavno potpisuje kao “Paul W.S. Anderson” kako ga ne bi zamijenili s autorom Kralja pornića) dobro leži žanr od kojega bi svaki drugi filmaš bježao kao vrag od tamjana – ekranizacije video-igara. Nakon Mortal Kombata je na red dosao Resident Evil, video-igra koja je prije nekih šest godina popularnost stekla prvenstveno dotada neviđenom kolicinom krvoprolica. Anderson u svom scenariju nije nastojao previše oplemeniti osnovni koncept – natjerivanje sa zombijima po mračnim hodnicima – te svi oni koji očekuju neku važnu poruku ili kompleksnu karakterizaciju mogu slobodno početi tražiti neki drugi film. S druge strane, sama izvedba tog koncepta je na visini – berlinski studiji su savršeno poslužili za stvaranje klaustrofobičnog ugođaja, a par akcijskih scena je Andersonu dalo priliku da oda svojevrsni homage klasicima horora i SF- a, prije svega Romerovim filmovima o zombijima. Našlo se mjesta i za podsjećanje na Aliense, odnosno lik Vasquez koju prilicno efektno evocira Michelle Rodriguez, nama poznata po ulozi u Brzima i žestokima. No, gledateljima će vjerojatno najdulje u sjecanju ostati Milla Jovovich, koja nakon briljantnog nastupa u inače razočaravajućoj Ivani Orleanskoj još jednom pokazuje kako ne samo da ima glumačkog talenta, nego da može biti punokrvna akcijska heroina. S druge strane, jasno je da je ovaj film u rukama nekog iole ambicioznijeg režisera mogao biti daleko bolji. Tako mu nedostaje humora, a i talent negdašnje “Vivine” voditeljice Heike Makatsch je potrošen na bezveznu epizodnu ulogu. Ono što filmu daje pozitivnu ocjenu, barem kada je o muškoj publici riječ, jest to da se gore spomenuta gđica Jovovich u ne malom broju scena pojavljuje gotovo bez odjeće i tako Resident Evilu daje onaj kvant “trash” kvaliteta zbog kojeg se uživa u lošim filmovima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Pompeji (2014)

POMPEJI
(POMPEII)
uloge: Kit Harington, Emily Browning, Carrie-Anne Moss, Jared Harris, Adewale Akinnouye-Agbaje, Jessica Lucas, Kiefer Sutherland
scenarij: Janet Scott Batchler, Lee Batchler & Michael Robert Johnson
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja: Constantin Film/Impact/Tristar, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Povijest, sa svojim uobičajenim smislom za ironiju, se 79. godine pobrinula da jedna od najvećih katastrofa postane najveća moguća sreća za buduće povjesničare i arheologe. Kada je vulkan Vezuv erumpirao i desecima metara debelim slojevima pepela i lave zasuo drevni rimski grad Pompeji tisuće ljudi su izgubili živote, ali je istovremeno stvorena najveća vremenska kapsula na svijetu, a u njoj sačuvani artefakti pružili najbolji mogući uvid u svijet koji bi inače bio izložen stoljećima nezaustavljivih ekonomskih i kulturnih promjena. U posljednjih četvrt milenija, otkako traju arheološka iskapanja, Pompeji su modernim generacijama pružili ne samo neprocjenjiv uvid u klasični svijet, nego i ponekad uznemirujući dojam da je taj svijet po mnogim svojim detaljima bio daleko sličniji modernom nego što se to moglo činiti na prvi pogled. Pompeji su, dakako, velikim dijelom zahvaljujući i dramatičnim okolnostima svog nestanka, poslužili i kao inspiracija za brojna umjetnička i književna djela. Nije stoga za iznenaditi što sada, pogotovo s obzirom da je žanr “mačeva i sandala” ponovno u trendu, Pompeji ponovno služe kao predmet zanimanja Hollywooda. Rezultat svega toga su Pompeji, 3D spektakl u režiji Paula W. S. Andersona.

Nakon uvoda u kojem kratki citat Plinija Mlađeg, rimskog pisca i jedinog imenom poznatog očevica događaja daje povijesni kontekst, radnja započinje oko sedamnaest godina ranije na sjeveru rimske provincije Britanije. Rimska vojska pod zapovjedništvom Korva (Sutherland) masakrira pleme pobunjenih keltskih konjanika. Dječak koji je jedini preživio masakr će izrasti u mladića po imenu Milo (Harington), koji je s vremenom izgradio reputaciju kao gladijator u areni. Njegova reputacija ga vodi u Pompeje, gdje je upravo u službeni posjet došao Korvo, sada utjecajni senator, koji se nastoji oženiti za lijepu Kasiju (Browning), kći lokalnih poduzetnika. Kasija je, međutim, stjecajem okolnosti stekla naklonost prema Milu, koji, pak, mora areni pokušati preživjeti u sukobu s afričkim gladijatorom Atikom (Akinnouye-Agbaje). Sve njihove planove će, međutim, poremetiti planina koja počinje rigati užareno kamenje i tjerati nesretne stanovnike Pompeja da započnu neravnopravnu borbu za goli život.

Andersona, čiji se opus nikada nije dičio naročitom “dubinom” priče ili likova, Pompeji su najvjerojatnije privukli isključivo kao prilika da demonstrira svoje baratanje 3D tehnikom odnosno spektukularni prikaz masovne destrukcije. Anderson taj sadržaj više nego solidno dostavlja publici u posljednjih 40-ak minuta, iako je, kao i kod mnogih današnjih 3D filmova, slika primjetno tamnija nego što bi to bio slučaj u “običnom” 2D filmu. Međutim, da bi se došlo do destrukcije Pompeja, oni se moraju prvo predstaviti gledateljima u svom normalnom, odnosno nerazrušenom izdanju. Tu je Anderson potpuno digao ruke od filma, prepustivši scenarističkom timu da zavezanih očiju dostave hrpu klišeja, odnosno jednostavno kopiraju Cameronovu formulu za Titanic. Tako stvarna povijesna katastrofa služi kao pozadina rutinerske ljubavne priče o dvoje mladih koji pripadaju različitim klasama, a koji su se zakačili sa gotovo karikaturalnim negativcem. Dodatni sastojak bi trebale biti i gladijatorske borbe. Međutim, scene u areni imaju ozbiljan problem u blagom cenzorskom rejtingu, pa su po količini krvoprolića i žestini borbe daleko ispod nekoć nenadmašnog Gladijatora, a da se o standardima koje je uvela TV-serija Spartak i ne govori. Naravno, isti taj cenzorski rejting znači i da nema nekoć obveznih scena koje prikazuju rimsku “dekadenciju”, odnosno prizora koje su u stvarnom životu pojedine artefakte iz Pompeja strpale u zloglasni Tajni muzej u Napulju.

Likovi su ne samo loše napisani, nego i loše odglumljeni. Australska glumica Emily Browning, iako prilično atraktivna u ovom filmu, je gotovo neprepoznatljiva. Kit Harington, najpoznatiji kao Jon Snow u Igri prijestolja, ovdje se doima ili potpuno nezainteresiran ili se natječe s Keanuom Reevesom i Sylvesterom Stalloneom za najmanje izražajni pogled u suvremenom Hollywoodu. Nasuprot tome, korpulentni Adewale Akinnouye-Agbaje se nameće svima ostalima u filmu, poput lika Adebisija koga je glumio u legendarnoj TV-seriji Oz. Suočen s gotovo parodijskim karakterom svog lika, Kiefer Sutherland je iznenađujuće loš za glumca vlastitog kalibra. Ovo rutinersko ostvarenje od toga da se na njega primijeni dodatno značenje izraza “film katastrofe” spašava tek pomalo nekonvencionalna završnica, kao i to da ga je Anderson učinio nešto kraćim nego što je to običaj s hollywoodskim ostvarenjima ovog tipa. Za razliku od svog grada-imenjaka kome je sudbina namijenila vječni život, Pompeji će brzo pasti u zaborav.

OCJENA: 4/10