RECENZIJA: Osvetnici: Završna igra (Avengers: Endgame, 2019)

Danas je malo toga u svijetu izvjesno. U gotovo sve se može sumnjati, ali ne i u to da Marvelov filmski univerzum uživa status najuspješnije serije u povijesti filma. Isto se tako čini izvjesnim da će na tom mjestu ostati još dugo vremena, odnosno da se u sljedećim godinama i desetljećima mora dogoditi nešto zbilja posebno da toj sagi netko oduzme taj prestižni položaj. Marvelov filmski univerzum to ne duguje milijardama dolara uloženim u budžete, specijalne efekte i agresivne propagandne kampanje. Umjesto toga, njegov se uspjeh može objasniti prije svega u svoje vrijeme hrabrom, a danas prilično jednostavnom i lako objašnjivom vizijom producenta Kevina Feigea koji je sagu o Marvelovim herojima izgradio na temelju naoko nepovezanih filmova o pojedinačnim superherojima koji su postupno postajali dio čvrsto zaokružene cjeline. Ta se zaokruženost mogla vidjeti i kroz to da je saga imala jasan početak, sredinu i kraj. Ovo potonje je bilo zadatak tvoraca Završne igre, filma kojem je prošle godine pripalo da učini ono što su u svoje vrijeme uspješno bili učinili posljednji dijelovi originalne trilogije Ratova zvijezda, odnosno Gospodara prstenova.

Radnja filma započinje nedugo nakon što se svemirski gospodar rata Thanos (Brolin) uspio, usprkos svih napora superherojske grupe Osvetnika, dočepati Kamenova beskonačnosti i iskoristiti ih da sprovede svoj genocidni plan o istrijebljenju polovice svih živih bića u univerzumu. Pri tome je stradala i polovica Osvetnika kojima treba vremena da uz pomoć Carol Danvers a.k.a. Kapetanice Marvel (Larson), koja u obračunu s Thanosom nije sudjelovala, ponovno okupe snage i još jednom krenu u očajnički pokušaj da preotmu Kamenove iz Thanosovih ruku. Taj pothvat završi kao veliki fijasko nakon koje više ne mogu poricati da su doživjeli konačni poraz te da su zauvijek nestali svi njihovi drugovi i polovica svih ljudi koji su poznavali. Prolaze godine i neki od njih se pokušavaju prilagoditi novom, mračnom i depresivnom svijetu, a neki se odaju samosažaljevanju i piću. Jedan od rijetkih superheroja koji je izbjegao katastrofu je Scott Lang alias Čovjek Mrav (Rudd) koji je u vrijeme kobnog sukoba s Thanosom bio zaglavio u kvantnom području iz koga se, pak, nakon pet godina uspije iskobeljati i vratiti u stvarni svijet. Uvjeren da je uspio pronaći način putovanja kroz vrijeme, preostalim Osvetnicima predlaže da ga svi iskoriste kako bi se dočepali Kamenova u prošlosti i iskoristiti ih da ponište Thanosov genocid. Iako su neki od njih ispočetka skeptični, Osvetnici se na kraju ponovno okupljaju i smišljaju izuzetno složeni plan koji uključuje misije u prošlosti prilikom kojih će se morati suočiti ne samo sa Thanosom nego i sa starijim verzijama samih sebe.

Završna igra, kao što samo ime sugerira, predstavlja konačni završetak sage koja je započela 2008. godine s Iron Manom, i na to neće previše utjecati njegov formalni nastavak u obliku filma Spider-Mana: Daleko od kuće, za kojeg se može reći tek da uvjetno pripada Marvelom filmskom univerzumu, isto kao ni zbog COVID-19 odgođena snimanja i premijere filmova iz tzv. četvrte faze. Završna igra, kojom je okončana treća faza, predstavlja kulminaciju, odnosno stavljanje točke na sve što se prikazalo u prethodnih jedanaest godina. Pri tome se pred scenariste Christopheru Markusu i Stephenu McFeelyju postavio izuzetno težak zadatak – veliko finale je trebalo nadmašiti, odnosno pružiti kulminaciju sadržaja koji su se odlikovali spektakularnošću i epskom širinom, i to daleko većom u odnosu na Ratove zvijezda i Gospodara prstenova, nego čak i sagu o Harryju Potteru koja je, za razliku od sadržajno i stilski heterogenog marvelovskog korpusa bila usidrena za jedinstveni književni predložak. Još važniji zadatak se našao pred braćom Joeom i Anthonyjem Russom, koji su morali nadmašiti same sebe, odnosno Rat beskonačnosti, koji je prije toga bio najspektakularniji i najuspješniji film u povijesti. Taj film veliki dio svoga statusa duguje ne samo stotinama milijuna uloženih dolara nego i spremnosti na razbijanje nekih nepisanih pravila, a što je najviše došlo do izražaja u samom kraju, kada se gledateljima servira jedan od najšokatnijih i najmračnijih cliffhangera u povijesti. Braća Russo ne samo što su morali pronaći nekakav originalan način da razriješe taj cliffhanger i gledateljima ponude koliko-toliko uvjerljivu priču, nego su morali pružiti i “fan service”, odnosno u Završnu igru utkati malu vojsku likova od kojih je svaki morao imati koliko-toliko važnu ulogu u velikom finalu, ali na način koji je morao biti barem u neku ruku uvjerljiv.

Taj je zadatak na kraju ipak uspješno završen. Tome je značajno pridonijela odluka da se trajanje filma produži na tri sata, umjesto 130-140 minuta koliko danas traju prosječni hollywoodski blockbusteri. Ona je opravdana ne samo zbog epskog karaktera sadržaja, nego se njome autorima omogućio manevarski prostor da Završnu igru podijele u nekoliko različitih cjelina koje će imati različiti opći ton. Tako se na samom početku gledatelje, od kojih su mnogi i nakon godinu dana bili u šoku od svemirske kataklizme s kojom završava Rat beskonačnosti, nastoji podsjetiti na posljedice i to kroz unaprijed osuđeni pokušaj Osvetnika da preokrenu utakmicu koji završava još jednim, možda čak i traumatičnijim šokom. No, s druge strane, gledateljima je jasno da film tu ne može završiti i da se stvari ipak trebaju vratiti u hollywoodsku normalu u kojoj Dobro pobjeđuje Zlo. Način na koji se to čini – kroz vremensko putovanje – na prvi pogled izgleda ne baš najoriginalniji, odnosno u scenariju se može primijetiti snažna inspiracija Povratkom u budućnost II, odnosno finalnom epizodom TV-serije Zvjezdane staze: Voyager, s kojom ovaj film, slučajno ili ne, dijeli naslov. S druge strane, drugi dio u kojem se ponovno okuplja “moćna gomilica” i sprema na očajnički pokušaj poništenja Thanosovog genocida, je prilika da se u film na trenutak vrate vedriji tonovi pa čak i nešto humora. To još postaje izraženije kada se misija pokrene i kada protagonisti počnu odlaziti na vremensko-prostorne koordinate događaja prikazanih u Osvetnicima i Čuvarima galaksije. Ne samo što te scene pružaju priliku za samoironični humor, nego se gledatelje podsjeća na najznamenitije trenutke cijele sage. Oni su ne samo vješto rekonstruirani, nego i integrirani u novi zaplet. Pri svemu tome se demonstrira ne samo izuzetna moć specijalnih efekata nego i to kako su oni u jedanaest godina izuzetno napredovali, pa si braća Russo danas mogu priuštiti scenu radnjom smještenu u daleku 1970. godinu gdje se u ulozi dr. Hanka Pyma pojavljuje digitalno pomlađeni Michael Douglas.

Moć suvremene tehnologije specijalnih efekata se može vidjeti i u sceni završne bitke čiji efekt, međutim, ugrožava predvidljivost njenog ishoda. Scenaristi i braća Russo su toga bili svjesni, pa su se pobrinuli da Osvetnici, iako na kraju uspješni u revanšu sa Thanosom, na kraju ostanu bez jednog od svojih ključnih članova. Taj je ishod, s druge strane, bio manje šokantan u odnosu na slične događaje na kraju Rata beskonačnosti, s obzirom da se mogao predvidjeti kako u sadržaju nekih scena prije toga, tako i u očiglednom umoru jednog od ključnih članova glumačke ekipe. Epilog, u kojem se vješto miješaju patetika i nostalgija u svrhu oproštaja sa vjernom publikom je, s druge strane, kompromitiran elementima koji daju naznake da bi ipak moglo biti nekakvih novih nastavaka, odnosno nastojanjem da se jednom od likova pruži maksimalni hepi end čak i po cijenu retroaktivnog kompliciranja radnje svih prethodnih filmova.

Usprkos toga, Završna igra, čiju će konačnost, barem na neko vrijeme, cementirati kriza oko COVID-19 i tragična smrt Chadwicka Bosemana, koji je glumio lik T’Chale alias Crne Pantere, je film za koji koji se može reći da je na najbolji mogući način zaokružio najuspješniju filmsku seriju 21. stoljeća.

OSVETNICI: ZAVRŠNA IGRA

(AVENGERS: ENDGAME)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Don Cheadle, Paul Rudd, Brie Larson, Karen Guillan, Josh Brolin

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 181 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Ant-Man i Wasp (Ant-Man and the Wasp, 2018)

U filmskom biznisu, kao i u svakom drugom , jedan od ključnih faktora za uspjeh često zna biti izbor pravog trenutka. Mnogi naslovi, za koje bi se inače moglo očekivati da budu filmovi godine, završe kao razočaranja ili mediokritetski proizvodi koji brzo ispare iz sjećanja. Od toga nije imuna čak ni tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Ant-Man i Wasp, jedan od filmova iz tog ciklusa, imao je jednostavno nesreću da u kino-dvorane dođe nakon Rata beskonačnosti, dotada najvećeg i najspektakularnijeg dijela sage. Nakon njega bi i daleko veći superheroji od malenog Ant-Mana izgledali sitno, a pogotovo kada je riječ o zapletu u kojem nema spašavanja svijeta od velikog belaja, odnosno o liku koji je nekako uspio ostati postrani za vrijeme najspektakularnije od svih bitaka u povijesti stvarnih ili fiktivnih univerzuma.

Naslovni protagonist, elektroinženjer i bivši robijaš Scott Lang (Rudd), se prvi put pojavio u Ant-Manu 2015. godine, a godinu dana kasnije kao jedan od sudionika sukoba među Osvetnicima u Kapetan Amerika: Građanski rat. Radnja novog filma započinje u trenutku kada je Lang zbog te male avanture kažnjen od strane vlade, odnosno prisiljen sve vrijeme provoditi u kućnom pritvoru, bez odijela koje mu daje moć manipuliranja dimenzijama, ali svejedno odlučan da zabavi svoju malu kći koju dijeli s bivšom suprugom i njenim novim mužem. Njegovu monotoniju prekida vizija Janet van Dyne (Pfeiffer), supruge znanstvenika i njegovog mentora Hanka Pyma (Douglas), a koja je 1987. godine prilikom smanjivanja završila na kvantnoj razini. Kada Langa otmu Pym i njegova kći Hope (Lilly), ispostavi se da je Janet kvantne razine poslala poruku te se Lang s njima udruži kako bi pokrenuo akciju spašavanja. Za to je, pak, potrebna posebna oprema za laboratorij koju jedino može dobaviti crnoburzijanac Sonny Burch (Goggins), a za koga se ispostavi da nema najbolje namjere. Stvar dodatno komplicira dolazak tajanstvene žene zvane “Duh” koja je u stanju manipulirati s faznim pomacima i koja se očajnički želi dočepati Pymovog laboratorija.

Ant-Man i Wasp nije nimalo lošiji film iz prvog filma iz serije, ali to i nije neko dostignuće, jer prvi Ant-Man, zapravo nije bio nešto posebno. Scenarij se i dalje drži gesla “manje je više”, odnosno Langov lik kao i lik njegovog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera”, koji tumači sjajni Michael Peña, su kao komični duo daleko atraktivniji od spektakularnih, ali često previše mehaničkih akcijskih scena, koje se uglavnom odvijaju na tisuću puta viđenim i za marvelovske standarde prozaičnim ulicama San Francisca. S druge strane, scenarij više nema potrebe za “pričom o nastanku” te se može fokusirati na akciju. No, s druge strane se zanemario odnos između Langa i Hope van Dyne, a pri tome ne pomaže ni nedostatak “kemije” između Rudda i Lilly. Lik Wasp, koja je trebao biti jedan od rijetkih žena-superheroja u Marvelovom univerzumu, nije nimalo upečatljiv. Nedostatak inspiracije kod scenarista se može vidjeti i kod negativaca. Sonny Bunch kao pokvareni trgovac s vezama u vladi i južnjačkim naglaskom je uloga koju Walton Goggins tumači na isti način na koji je Rade Šerbedžija tumačio ruske mafijaše. Ava Starr alias Ghost (“Duh”) je mnogo zanimljiviji lik i mnogo bolje ga tumači Hannah John-Kamen, zvijezda TV-serije Killjoys, ali scenaristi jednostavno nisu ostavili vremena da se razvije. To ne znači da nije riječ o zabavnom filmu i da u njemu nema svijetlih trenutaka, a za što se najviše pobrinuo Randall Park u ulozi Jimmyja Wooa, agenta FBI koji proganja i nadzire Langa na način koji ostavlja nedoumice o tome da li su njegovi motivi profesionalne ili romantične prirode. Ti trenuci, međutim, neće spriječiti malenog Čovjeka-mrava da i ovaj put bude zasjenjen i postane neprimjetan u odnosu na svoje masivnije superherojske kolege.

ANT-MAN I WASP

(ANT-MAN AND THE WASP)

uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Michael Peña, Hannah John-Kamen, Michael Douglas, Michelle Pfeiffer, Walton Goggins, Laurence Fishburne

scenarij: Chris McKenna, Erik Sommers, Paul Rudd, Andrew Barrer, Gabriel Ferrari

režija: Peyton Reed

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2018.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednu vilu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10