RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Solo: Priča iz Ratova zvijezda (Solo: A Star Wars Story, 2018)

SOLO: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
 (SOLO: A STAR WARS STORY)
 uloge: Alden Ehrenreich, Woody Harrelson, Emilia Clarke,
 Donald Glover, Thandie Newton, Phoebe Waller-Bridge,
 Joonas Suotamo, Paul Bettany
 scenarij: Jonathan Kasdan & Lawrence Kasdan
 režija: Ron Howard
 proizvodnja: Lucasfilm/Disney, SAD, 2018.
 trajanje: 134 min.

Konačno se i to dogodilo. Film iz ciklusa Ratova zvijezda ne samo da je podbacio, nego je po svojim komercijalnim rezultatima predstavljao nesumnjivi i neporecivi flop. I to ne samo običan, nego prilično velik flop, s obzirom da je u njega Disney, danas najmoćniji svjetski studio, ubacio nekoliko stotina milijuna dolara koje nije uspjela nadoknaditi kino-publika. Taj je događaj samo prije nekoliko godina bio nezamisliv, i to zahvaljujući tome što Ratovi zvijezda predstavljaju možda ne najdugovječniju, ali bez svake sumnje najveću medijsku franšizu, te što su se u nepunih pola stoljeća pretvorili u jednu od institucija svjetske popularne kulture te stvorili možda najmasovniju i najfanatičniju bazu poklonika zahvaljujući kojima je, između ostalog, čak i inače razočaravajuća trilogija prednastavaka predstavljala veliki trijumf. Propast Sola, međutim, danas i ne predstavlja neko posebno iznenađenje. Za to najveće zasluge ima Posljednji Jedi, posljednji film iz službene trilogije koji je za poklonike serije predstavljao dosad najveće razočarenje i mnoge od njih potakao da se pretvore u kritičare koji će nove Ratove zvijezda razapinjati sa žarom svježeg vjerskog preobraćenika. Svemu tome su, dakako, trebalo dodati i, danas prilično opravdane, bojazni da je George Lucas, tvorac originalne serije prodajom autorskih prava Disneyu svoje veliko djelo stavio u ruke pohlepne, ali i bezdušne korporacije koja ga ne razumije i/li prezire, odnosno da je u beskrupuloznoj trci za novcem spremna transformirati do neprepoznatljivosti. Jedan od simptoma “novih” Ratova zvijezda su bili i planovi za prednastavke ili spin-offe koji bi bili posvećeni pojedinačnim likovima ili sporednim događajima originalne trilogije. Nakon hvaljenog Rogue One je došao red na Hana Sola, vjerojatno najpopularnijeg lika u cijeloj franšizi, čije mladenačke dane prikazuje film s jednostavnim naslovom Solo.

Harrrison Ford je sa svojih sedam i pol banki definitivno prestar za tumačenje te uloge, a CGI tehnologija još uvijek nije toliko dobro razvijena da bi ga mogla “pomladiti”. Zato je za nju angažiran Fordov 47 godina mlađi kolega Alden Ehrenreich. Radnja započinje na Corelliji, industrijskom planetu poznatom po izgradnji brodova, ali i čijim mračnim ulicama vlada kriminalno podzemlje za koga su često prisiljena raditi i mala djeca. Među njima je bio i danas već odrasli Solo, koji odlučuje opljačkati svoje poslodavce i zajedno sa djevojkom Qi’rom (Clarke) pobjeći i započeti nov život. U tome, međutim, ne uspije te Qi’ra zaglavi na Corelliji, a Solo je prisiljen priključiti se Imperijalnoj floti gdje će se obučiti za pilota. Tri godine kasnije je zbog neposluha izbačen s Akademije i premješten u pješadiju, te će prilikom jedne bitke slučajno nabasati na grupu kriminalaca na čelu s Tobiasom Beckettom (Harrelson) koji su preuzeli identitete imperijalnih jurišnika te ih namjeravaju iskoristiti za pljačku koaksija, basnoslovno vrijednog goriva za svemirske brodove. Solo im se priključi te upozna Wookieja po imenu Chewbacca (Suotamo). Prvi pokušaj pljačke ne uspijeva te se banda nađe u problemima, jer je cijeli pothvat bio za račun Drydena Vosa (Bettany), šefa moćne zločinačke organizacije Grimizna zora. Vos, u čijem društvu Solo na svoje veliko iznenađenje vidi Qi’ru, je, međutim, spreman odobriti alternativni plan prema kome se koaksij u nerafiniranom i opasnom obliku treba opljačkati na planetu Kessel i onda opasnom rutom kroz asteroide brzo dovesti do rafinerije na planetu Savareen. Za taj je plan nužan svemirski brod nalik na “Millennium Falcon” čiji je vlasnik Lando Carlissian (Glover).

Solo je, slično kao i Rogue One, mjesecima prije premijere bio predmetom vijesti o strahovitim problemima prilikom produkcije. To je uključivalo kao i po Disneyeve producente neugodno angažiranje posebnog glumačkog instruktora za Ehrenreicha, kojemu je navodno bilo izuzetno teško “skidati” Fordove manire. Još je, međutim, bilo gora odluka da se sa seta otpuste režiseri Phil Lord i Christopher Miller nakon žestokih sukoba sa scenarističkim tandemom koji su čini Lawrence Kasdan (poznat po Imperija uzvraća udarac, najboljem filmu franšize) i njegov sin Jake. Kao zamjena je doveden Ron Howard, pouzdani hollywoodski veteran koji je na kraju morao gomilu scena nadosnimiti. Sve to nije ukazivalo na nešto posebno dobro, i strahovi su se uglavnom pokazali opravdanim, iako Solo, zapravo, i nije tako loš film kao što bi sugerirao njegov komercijalni fijasko ili žuč koju fanatični warseri prosipaju na Internetu.

Glavni problem Sola je, dakako, sam njegov koncept, odnosno očekivanje da će publika koja desetljećima voli lik u inkarnaciji Harrisona Forda prihvatiti isti u inkarnaciji mladog Ehrenreicha, kome, ma koliko to netko ne htio priznati, nedostaje Fordov šarm i karizma. Zvjezdane staze su bez nekih problema preživjele prijelaz na pomlađenu glumačku ekipu, ali je u tom filmu temelj bio u ideji, a ne liku koji predstavlja ikonu popularne kulture. Solo tu prepreku od početka nije mogao prebroditi, i unaprijed je bio osuđen postati tek kuriozitet ili svojevrsni fan film iza kojeg, doduše, stoje stotine milijuna dolara. Scenaristički tandem Kasdanovih se koliko-toliko dobro nosi s nezahvalnim zadatkom da iz apokrifnih i usput izrečenih detalja o Solovoj mladosti napravi uzbudljivu priču, ali u tome nema uvijek nekih uspjeha. Posebno je razočaravajuće objašnjenje kako je Han Solo stekao svoje ime, a također njegov lik nije prošao neku uvjerljivu transformaciju od naivnog mladića u simpatičnog antiheroja. S druge strane, Solo posjeduje nekoliko zanimljivih akcijskih scena, a i završnica, koja na osvježavajući i relativno uvjerljiv način izbjegava grcanje u nepotrebnom spektaklu i orgiji CGI -ja, publici nudi nekoliko zanimljivih obrata u priči. Za razliku od blijedog Ehrenreicha, ostatak glumačke ekipe je prilično raspoložen i uspijeva nositi film, udahnuvši život likovima koji bi inače bili brzo zaboravljeni. To se odnosi kako na Harrelsona tako i na Bettanyja kao jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti franšize. Režija je, međutim, u velikom dijelu filma problem, i to se odnosi na nesnalaženje s fotografijom koja je prečesto prilično mračna.

Spas filmu prečesto dolazi od scena ili likova koji bez namjere autora izazivaju smijeh. Zanimljiv detalj je tako scena ratovanja na Mimbanu, koja će neke hrvatske gledatelje svojom atmosferom podsjetiti na Krležinu Bitku kod Bistrice Lesne. Ipak, uvjerljivo najupečatljivija stvar kod Sola jest lik društveno angažiranog droida L3-37 koji koristi svaku priliku da iskaže neslaganje s ugnjetavanjem potlačenih manjina i čiji revolucionarni čin slučajno potakne slijed spektakularnih i po ostatak likova prilično opasnih događaja. Neki su kritičari smatrali da je L3-37 odraz javno iskazanih nastojanja producentice Kathleen Kennedy da Ratove zvijezda što više uskladi s današnjim moralnim, političkim i drugim standardima hollywoodskih salonskih ljevičara, ali je u stvarnosti taj lik postao parodija svega onoga što se danas stavlja pod skraćenicu SJW. To što će se Solo pamtiti po fanatičnom droidu, a ne glavnom liku, je jedno od mnogih objašnjenja zašto je film propao i zašto se budućnost Ratova zvijezda danas čini daleko mračnijom nego što je to itko mogao zamisliti prije nekoliko godina.

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Legenda o vitezu (A Knight’s Tale, 2001)

uloge: Heath Ledger, Rufus Sewell, Shannyn Sossamon, Paul Bettany,
 Mark Addy, Adam Tudyk, Laura Fraser, James Purefoy, Christopher
 Cazenove
 glazba: Carter Burwell
 scenarij: Brian Helgeland
 režija: Brian Helgeland
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 132'

Prošle godine je malo koji film u kina došao s tako lošom reputacijom kao Legenda o vitezu. Prvo, “Columbia” se u propagandne svrhe poslužila i za holivudske standarde previše prljavim trikom – na plakatima se citirao kritičarski hvalospjev novina koje uopće ne postoje. Drugo, zaplet nije obećavao ništa drugo do uobičajenog holivudskog silovanja povijesti, odnosno simplifikacije evropskog srednjovjekovne kulture na razinu koja bi trebala biti shvatljiva nepismenim američkim tinejdžerima. Glavni junak je William (Ledger), mladi štitonoša koji preuzima identitet svog umrlog gospodara kako bi se natjecao na viteškim turnirima i novcem od nagrada nahranio sebe i svoje prijatelje. No, ono što je trebalo biti privremeni posao pretvara se u uspješnu karijeru, jer se u Williamu krije veliki talent, te on s vremenom počne sanjati ne samo o slavi nego i o lijepoj plemkinji Jocelyn (Sossamon), iako ga u svim tim snovima priječi skromno kmetovsko porijeklo. Scenarist i režiser Brian Helgeland (L.A. povjerljivo) je vlastiti ne baš prilično produhovljen i žestoko klišejiziran predložak ipak uspio poboljšati kvalitetnom režijom, dobrim dijalozima, ali vise od svega simpatičnim korištenjem anakronizama, od kojih su gotovo svima u uho upale rock-pjesme na borilištima i dvorovima srednjovjekovne Evrope (a i Shannyn Sossamon se čini nedovoljno blijedom za srednjovjekovni ideal ljepote). Neumitne usporedbe s “Oscarom” ovjenčanim Gladijatorom ce biti u Helgelandovu korist – umjesto jeftine patetike ovaj film koristi humor da bi nadoknadio nedostatke zapleta i svojim je duhom bliži djelima Bocaccia i Chaucera, engleskog književnika cijim je “Canteburyjskim pricama” Legenda o vitezu inspirirana (i kojeg prilicno efektno tumači izvrsni britanski glumac Paul Bettany). Što se glumačke ekipe tiče, mladi Australac Heath Ledger (10 razloga zašto te mrzim, Patriot) je tu više zbog lijepog lica, slično kao i Shannyn Sinammon, no njihovi nedostaci su više nego nadoknađeni zahvaljujući iskusnijim kolegama kao što su Rufus Sewell, Mark Addy, Adam Tudyk i simpatična Laura Fraser. Zbog svega toga Legendu o vitezu trebamo pozdraviti kao jedan od rijetkih primjera kada je neki holivudski proizvod bolji od svoje reputacije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Genijalni um (A Beautiful Mind, 2001)

uloge: Russell Crowe, Jennifer Connelly, Ed Harris, Paul Bettany,
 Christopher Plummer, Austin Pendleton, Judd Hirsch, Roy Thinnes
 glazba: James Horner
 scenarij: Akiva Goldsman (po knjizi Sylvie Nasar)
 režija: Ron Howard
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 134 '

Genijalni um je film koji, poput mnogih sličnih holivudskih ostvarenja koje premijeru imaju krajem godine, svim svojim bićem služi jednoj jedinoj (i iskusnijim gledateljima prilično vidljivoj) svrsi – dobivanju “Oscara”. Ovo ostvarenje režisera Rona Howarda (Willow, Apollo 13), temeljeno na biografiji Johna Forbesa Nasha (Crowe), američkog matematičara koji je usprkos shizofreniji dobio Nobelovu nagradu, u toj namjeri je uspjelo, iako su joj na putu stajale ne baš bezazlene prepreke. Jedna od njih je bila dosada nezapamćena anti-propagandna kampanja od strane “oskarovskih” suparnika, koji su javnost ne tako diskretno podsjetili da je film bio ignorirao neke prilično problematične detalje iz Nashove biografije – vanbračnu djecu, razvod, homoseksualnost i, last but not least, antisemitizam, što je trebalo torpedirati Genijalni um kod pretežno židovskog glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Druga je bio scenarij Akive Goldsmana, čovjeka koji se “proslavio” s nečim što se zove Batman i Robin. No, Howard, iako se kao režiser ne moze pohvaliti nekim velikim kreativnim rizicima niti odstupanjem od holivudskih normi, dovoljno je dobar profesionalac da je ćak i od Goldsmanovog scenarija napravio nešto podnošljivo. No, najveće zasluge za uspjeh Genijalnog uma ipak pripadaju izvrsnoj glumačkoj ekipi na čelu s nevjerojatno dobrim Russellom Croweom (kojemu je “Oscar” pobjegao najvjerojatnije zato sto je Akademija u skladu sa svojim “politički korektnim” licemjerstvom kipić za promjenu odlučila dodijeliti crncu). Uz Crowea su tu i prilično dobra Jennifer Connelly (koja izgleda neobično mršavo u usporedbi s nekim svojim prijašnjim inkarnacijama) te isto tako efektni britanski epizodist Paul Bettany (Gangster No. 1, Legenda o vitezu), dok je Ed Harris manje-vise reciklirao neke od svojih ranijih uloga. Naravno, Genijalni um predstavlja potpuni promašaj kao biografija Johna Nasha, ali je dovoljno dobar film da nam zaokupi pažnju za svojih dva i nešto sata trajanja. No, teško je vjerovati da će ovaj film u povijest ući kao ista drugo osim još jedne u dugom nizu “oskarovskih” nepravdi te će se već za nekih par godina ljudi pitati nije li ova materija bila primjerenija za televizijsku mini-seriju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Gangster br. 1 (Gangster No. 1, 2000)

uloge: Malcolm McDowell, David Thewliss, Paul Bettany, Saffron
Burrows, Kenneth Cranham, Jamie Foreman, Eddie Marsan, Andrew Lincoln,
Doug Allen
scenografija: Richard Bridgland
kostimografija: Jany Temime
fotografija: Peter Sova
montaza: Andrew Hulman
glazba: John Dankworth
scenarij: Johnny Ferguson
rezija: Paul McGuigan
proizvodnja: Channel Four Films/BskyB/Road Movies, Britanija/Njemacka,
2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 103'

Gangster (McDowall) je jedan od kraljeva londonskog podzemlja, koji se upravo prisjeća vremena od prije nekih tridesetak godina kada je bio sitna riba (Bettany) u vodama organiziranog kriminala. Stjecajem okolnosti postao je jedan od članova bande Freddieja Maysa (Thewliss), “Krvnika iz Mayfaira”, gangstera koji je svakom londonskom kriminalcu postao uzorom zbog toga što je ubio policajca a za to nije završio u zatvoru. No, ubrzo se ispostavlja da je to najobičnija fasada – Mays daleko više voli da njegovi pobočnici obavljaju prljave poslove, dok on sam voli skupljati skupocjena odjela, automobile i egzotične umjetnine. Vidjevši sve to izbliza, mladi Gangster postaje sve ljubomorniji na svog šefa, a kada se tim dobrima pridruži i lijepa pjevačica Karen (Burrows), taj osjećaj dobija patološke razmjere. Gangster, odlučan u namjeri da se Maysa ukloni kako bi sam postao šefom, izvrsnu priliku vidi u zavjeri koju je skovao Maysov suparnik Lenny Miller (Forman).

Tvorci Gangstera br. 1 su pred sobom imali ozbiljan problem – kako svoj proizvod istaknuti medju poplavom “kulerskih” filmova o britanskom podzemlju. To je djelomično riješeno angažiranjem Malcolma MacDowella, britanskog glumca specijaliziranog za uloge najzločestijih mogućih tipova (Paklena naranča), koji se nakon dugo godina u Hollywoodu vratio kući. No, to je bio lakši dio posla – teži je bio stvoriti neku suvislu ili originalnu priču, i tu su scenarist Ferguson i režiser MacGuigan potpuno zakazali. Zbog toga se Gangster br. 1 moze shvatiti kao kolekcija svih mogucih klišeja modernog gangsterskog filma, koji, naravno, kulminiraju krajnje neuvjerljivom i slabom završnicom. U međuvremenu su gledatelji izloženi scenama prilično eksplicitnog nasilja i jos eksplicitnijeg rjećnika, ali je efekt svega toga ublažen “videospotovskim” montažama i sličnim “kulerskim” trikovima koji film cine iritantnijim nego sto bi inače bio. Doduše, postoji jedan svijetli trenutak u cijelom filmu – scena ispitivanja, jedna od najnapetijih na filmu u posljednje vrijeme – ali ona prekratko traje da bi popravila dojam. Dojam ne pomaze ni prilicno efektni Paul Bettany kao mladi Gangster, dok su talenti takvih veličina kao Thewliss (Razgolićeni) i Burrows posve potraćeni na krajnje nezanimljive likove. Sam McDowell, pak, često upada u preglumljivanje pa se njegov povratak kući ne moze nazvati najuspješnijim. Sve u svemu, gledanje Gangstera br. 1 će za mnoge biti neugodno iskustvo, pogotovo kada na kraju shvate da su sat i pol vremena mogli potrošiti na nešto pametnije.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži određene korekcije.

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (OOlsen i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10