uloge: Adam Sandler, Patricia Arquette, Harvey Keitel, Rhys Ifans, Tom
 "Tiny" Lister Jr., Rodney Dangerfield, Allen Covert, Peter Dante,
 Jonathan Loughran, Robert Smigel, Reese Witherspoon, Dana Carvey,
 Jon Lovitz, Kevin Nealon, Michael McKean, Quentin Tarantino, Carl
 Weathers, Rob Schneider, Blake Clark, Henry Winkler, Ozzy Osbourne,
 Reese Witherspoon
 glazba: Teddy Castellucci
 scenarij: Adam Sandler, Tim Herlihy & Steven Brill
 režija: Steven Brill
 proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
 distribucija: VTI
 trajanje: 90'

Jedna od najbolnijih frustracija za američki kritičarski establishment bila je popularnost komičara Adama Sandlera, čije filmove, zasnovane na zahodskom i često mizantropskom humoru, nisu mogli organski smisliti. No, Vražji Nicky im je te frustraciju otklonio, s obzirom da je ta komedija početkom prošle godine doživjela komercijalni krah, a taj rezultat je još teži s obzirom da je s 80 milijuna US$ budžeta predstavlja najskuplji Sandlerov film. Razlozi za taj neuspjeh prvenstveno leže kod samog Sandlera, koji, za razliku od većine svojih projekata, nije imao neku suvislu priču ili lik oko kojeg bi se vrtio cijeli zaplet. Naime, ovdje on tumači Nickyja, govornom manom pogođenog Sotoninog sina, kojeg svog oca i pakao mora spasiti od nevolje kada njegova dva buntovna brata – Cassius (Lister) i Adrian (Ifans) – odluče svrgnuti oca tako što će pobjeći na Zemlju, začepiti ulaz u pakao i tako gospodara pakla (Keitel) natjerati da se dezintegrira. Nicky kreće za njima na zemlju, točnije na ulice New Yorka, gdje je buldog Beefy (glas Dona Smigela) samo jedan u nizu bizarnih pomagača u neumitnom obračunu s braćom. Nicky, usprkos svemu, ima vremena da započne romansu s neuglednom studenticom Valerie (Arquette), ali Cassiusovo i Adrianovo zaposjedanje ljudskih duša s vremenom briše granicu između New Yorka i pakla.

Lik Nickyja, koji ima vise slicnosti s Quasimodom nego s ičim drugim što je Sandler ikada glumio u svojoj karijeri, nije najefektniji u cijelom filmu i to je razlog zašto slabašni zaplet ne uspijeva držati konce između niza zahodsko-humornih gegova od kojih će možda tek svaki treći gledatelje natjerati na smijeh. Sandleru dodatni problem predstavlja i to što je daleko više novca i energije utrošeno na specijalne efekte nego na scenarij. Na papiru dojmljiva glumačka ekipa je uglavnom slabo iskorištena, iako se Keitel doima prilično opuštenim u ulozi Sotone, a Allan Covert je efektan kao Nickyjev zbunjeni cimer, isto kao i Reese Witherspoon u ulozi Nickyjeve majke. No, ono nekoliko gegova koji funkcioniraju – pogotovo završno ukazanje Dubyjinog najomiljenijeg rock-glazbenika – su dovoljan razlog da ovaj film dobije prolaznu ocjenu, ali ne dovoljnu da bi se ikome preporučilo da ga pogleda dva puta.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.