RETRO-RECENZIJA: Duhovi Marsa (Ghosts of Mars, 2001)

uloge: Natasha Henstridge, Ice Cube, Joanna Cassidy, Pam Grier, Jason
 Statham, Duane Davis, Clea DuVall, Richard Cetrone, Liam White,
 Charlotte Cornwell
 glazba: John Carpenter & "Anthrax"
 scenarij: Larry Sulkis & John Carpenter
 režija: John Carpenter
 proizvodnja: Screen Gems/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 98'

Godine 2176. Mars je ne samo koloniziran nego i manje-više teraformiran, ali ga to svejedno ne čini previše ugodnim niti sigurnim mjestom za život. Razlog za to je, između ostalog, i u banditizmu oličenom u tipovima nalik na Desolation Wiiliamsa (Cube). No, dotični je zaglavio u usamljenom rudarskom naselju Chryse pa je mali policijski odred na čelu s kapetanicom Helen Braddock (Grier) poslan da ga odatle sprovede na daljnu “obradu”. Kada dođu u naselje, policajci će shvatiti da je naizgled rutinski zadatak mnogo teži nego što su pretpostavljali, odnosno da imaju posla s nečim mnogo gorim od Desolationa. Naime, rutinsko otkopavanje je iz površine Marsa oslobodilo duhove originalnih stanovnika koji su posjeli rudare i pretvorili ih u homicidalne manijake, tako da će se Helen i njena vjerna poručnica Melanie Ballard (Henstridge) morati itekako potruditi da iz svega izvuku živu glavu. Zaplet će mnoge podsjetiti na Napad na policijsku stanicu br. 13, kultni film režisera Johna Carpentera koji ga ovaj put reciklira u SF-okružju nastojeći po n-ti put vratiti staru slavu koju je proćerdao u prethodnom desetljeu. Rezultat njegovih napora jest film koji će zabaviti samo one koji ga ne budu shvatili previše ozbiljno. Na žalost, Carpenter je “trash” karakter ovog filma kompromitirao nedovoljno dosljednim spekuliranjem o matrijarhalnoj prirodi budućeg društva, kao i previše iritantnim hard-rock tamburanjem koje je daleko ispod standarda njegovih negdašnjih glazbenih partitura. Natasha Henstridge je, doduše, i dalje lijepa, i šarolika glumačka postava dobro obavlja posao, ali Duhovi Marsa svim svojim bićem odaju dojam filma koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Wilder (Slow Burn, 2000)

Della Wilder (Grier) je samohrana majka koja radi kao detektiv u čikaškoj policiji i koja bi ostvarila veliku karijeru da kojim slučajem nema sklonost da impulzivno reagira na svaki slučaj nasilja nad ženama. Kada joj je povjeren slučaj okrutnog umorstva mlade žene, ne treba joj puno da sumnju svali na dr. Sama Charneya (Hauer), nekoć uglednog liječnika čija je karijera propala nakon ne-etičkog odnosa sa žrtvom. No, Charney će prilično neočekivano reagirati na prvi susret s otvrdnulom policajkom – umjesto da prizna ubojstvo, on počinje očijukati s detektivkom. U međuvremenu se dogodi još nekoliko ubojstava, a tragovi počinju voditi prema farmaceutskoj tvrtki koja je vršila radiološke pokuse sa ženama. No, Wilder svejedno sumnja u to da je Charney opasni psihopat koji pokušava koristiti svoj šarm kako bi i nju priključio popisu svojih žrtava.

Snimljen za smiješno male novce i gotovo nepoznat kritičarima koji se ne usuđuju kopati po naslovima B i C kategorije, Wilder je filmić koji će bez svake sumnje obradovati fanove Pam Grier, crne glumice i nekadašnje superzvijezde “blaxploitation” filmova s početka 70-tih. Iako je Grierova svoj image samosvjesne i borbene crnkinje znala koristiti i 80-tih (u filmu Nico, gdje je glumila partnericu Stevena Seagala), renesansu njene popularnosti donio joj je njen najveći fan Quentin Tarantino. Tome se mora pridodati i činjenica da ona s nekih pet “banki” izgleda jednako dobro, ako ne i bolje, od svog mlađeg izdanja od prije četvrt stoljeća. Wilder u potpunosti koristi taj image, praveći od ovog prilicno konfekcijskog trilerčića “one man show”. Tako joj je u ovom filmu i prilično opušteni Rutger Hauer, neprikosnovena zvijezda B-filmića, prepustio glavnu ulogu zadovoljivši se mjestom prve violine. Sam zaplet i rasplet nisu bog-zna-što, ali je scenarij Terryja Abrahamsona adekvatno rasporedio humor i akciju na zato potrebnim mjestima tako da i oni koji nisu veliki fanovi Pam Grier neće imati previše razloga da Wilder smatraju gubljenjem vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: 3 A.M. (2001)

uloge: Danny Glover, Pam Grier, Michelle Rodriguez, Sergej Trifunović,
Sarita Choudhoury, Isaach de Bancole, Mike Starr, Pedro Calderon,
Bobby Cannavale, Roger Rees, Spike Lee
scenografija: Ted Glass
kostimografija: Luca Mosca
fotografija: Enrique Chediak
montaza: Susan E. Morse
glazba: Bradford Mansals
scenarij: Lee Davis
režija: Lee Davis
proizvodnja: Showtime/40 Acres and Mule, SAD, 2001.
distribucija: Blockbuster
trajanje: 88'

Njujorški taksisti su postali metama serijskog ubojice, što je jedan od razloga zbog kojih se financijski loše stojeća taksi-tvrtka kojom rukovodi Box (Chouhoudry) našla pred još većim problema. I dok Box očajnički pokušava naći neku financijsku injekciju koja bi je spasila od neumitnog stečaja, njeni se vozači suočavaju s nešto prozaičnijim problemima. Iskusni Hershey (Glover), bivši bejzbol-igrač, razmišlja o tome da napusti svoju staru ljubav, konobaricu George (Grier). Nešto mlađi Raša (Trifunović), ratnim traumama opterećen izbjeglica iz Bosne, pokušava smisao naći tako što idealizira svoju profesionalnu vezu s prostitutkom. Najveće probleme od svih ima mlada Salgado (Rodriguez), koja je zbog trauma iz djetinjstva umislila da je progoni demon u obličju putnika. Stjecajem okolnosti sve te traume i dileme će se razriješiti jedne paklene noći.

Kada je Lee Davis, štićenik Spikea Leeja (koji se u filmu pojavljuje u maloj ulozi filmaša) predstavio 3 A.M. na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, doček je bio prilično hladan, cak i među publikom koja je navikla na “otkačena” ostvarenja. Razlog je vjerojatno u tome što je 3 A.M. manje otkačen, a više derivativan film, koji se previše naslanja na legendarnog Scorsejevog Taksista, ali i na Ljeto kada je ubijao Sam. Prikaz njujorške urbane džungle iz perspektive onih koji su prisiljeni svake noći gledati njenu najmračniju stranu je trebala osvježiti multi-etnička galerija raznih bizarnih likova (bijelci, crnci, hindusi, Hispanoamerikanci), ali pokušaj baš i nije najbolje uspio. Naime, neke priče, poput one vezane uz bosanskog emigranta, ne funkcioniraju baš najbolje, a Davis ih je isto tako prilično traljavo pokušao spojiti u neku suvislu cjelinu. Iako se film može pohvaliti prilično zanimljivom glumačkom postavom, kojom dominiraju Glover i negdašnja blaxpoitation-ikona Pam Grier, neka od zvučnih imena su podbacila, pogotovo Glover. Sve u svemu, 3 A.M. je prilicno zbrkani film koji, doduše, zna biti na trenutke zanimljiv, ali samo onda dok se ne sjetimo da su Schrader, Scorsese i Lee slične teme obradili daleko bolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.