RECENZIJA: Ona (2013)

ONA
(HER)
uloge: Joaquin Phoenix, Amy Adams, Rooney Mara, Olivia Wilde, 
Scarlett Johansson, Chris Pratt, Portia Doubleday
scenarij: Spike Jonze
režija: Spike Jonze
proizvodnja: Annapurna, SAD, 2013.
trajanje: 126'

Spike Jonze nije ime koje se obično spominje u popisima najboljih filmaša današnjice, ali se ipak vezuje uz neka od najzanimljivijih ili, da budemo precizniji, najneobičnijih ostvarenja današnjih Hollywooda. Jonzeovi filmovi nisu za svakoga, ali onima koji vole filmove koji su “drukčiji od drugih” će vrlo često pružiti zadovoljstvo ili, barem, daleko više intelektualnog stimulansa nego što to čini prosječno ostvarenje američke kinematografije. Ne čudi, stoga, da su Jonze stekao reputaciju ljubimca kritike, što se odrazilo i na prema nonkonformizmu inače nesklono glasačko tijelo Akademije. Tako se i njegov najnoviji film Ona našao među kandidatima za “Oscara”, osvojivši također niz nagrada, uglavnom za Jonzeov scenarij.

Neobičnost filma se može vidjeti i kroz to što, okvirno govoreći, predstavlja prilično rijetku žanrovsku kombinaciju science fictiona i romantične komedije. Radnja je smještena u Los Angeles u prilično bliskoj budućnosti, oko 2025. godine, a protagonist je Theodore Twobly (Phoenix), usamljenik koji za život zarađuje pišući intimna pisma u za to specijaliziranoj web-agenciji. Usamljenost mu je stvorio razvod od supruge i dugogodišnje djevojke Catherine (Mara), a slabu utjehu mu pruža i njegova najbolja prijateljica Amy (Adams), koja i sama ima problema održati brak. Rješenje Theodoreovih emocionalnih problema dolazi zahvaljujući modernoj tehnologiji, odnosno u obliku operativnog sustava opskrbljenog umjetnom inteligencijom, ali i glasom koji posuđuje Scarlett Johansson. Theodore ga ispočetka koristi isključivo za tehničke stvari, ali ubrzo shvaća da njegov operativni sustav, kome je dao ime “Samantha”, posjeduje sposobnost da se smije njegovim šalama, nudi savjete i služi kao idealna prijateljica. Theodore se s vremenom ne može oduprijeti spoznaji da je u “Samanthu” beznandno zaljubljen, a operativni sustav mu s vremenom počinje uzvraćati osjećaje. Iako su njih dvoje sretni, razne stvari se kasnije ispostave u stanju komplicirati i naizgled savršeni ljudsko-računalni isto onako kao i svaki drugi međuljudski odnos.

Jonzeova najbolja ostvarenja – Biti John Malkovich i Adaptacija – su napravljena u kolaboraciji sa scenaristom Charliejem Kauffmanom. Kada su članovi tog tandema radili solo, rezultati su obično bili slabiji. Jonze, međutim, ovdje pokazuje prednosti iskustva iza kamere. Iako je karijeru izgradio, između ostalog, snimajući video-spotove, u Njoj se njihov, nekoć tako pomodni “emtvijeski” utjecaj, ne može ni nanjušiti. Ona je u mnogo čemu “hladan”, discipliniran film koji preferira polagano stvaranje atmosfere i uživljavanje u svakodnevnicu likova od jeftinih efekata. U vizualnom smislu Ona nije naročito impresivan film, dijelom i zbog toga što pretpostavlja da se svijet u tom smislu za deset godina i neće previše razlikovati od današnjeg. Ipak, osvježavajućim se čini to što Jonze izbjegava uobičajene distopijske klišeje, odnosno sugerira da će svijet, zapravo, barem na prvi pogled, izgledati bolje. To se možda najbolje vidi kroz možda jedinu viziju budućeg Los Angelesa koja je u potpunosti lišena automobilskog prometa, odnosno “ekološki” čiste ulice te panorame modernih “cool” nebodera (koji su, u stvarnosti, snimljeni u današnjem Šangaju).

Ona je, međutim, daleko zanimljiva zbog temeljne ideje Jonzeovog scenarija, koja će biti prilično teško probavljiva i nekim liberalnim “hipsterima” koji inače imaju puna usta razumijevanja za “različite životne stilove”. Jonze pretpostavlja da će razvoj računalne tehnologije dovesti do isto onako dramatičnih promjena u međuljudskim odnosima kao onih koje su strojevi učinili na fizičku svakodnevnicu čovjeka; isto onako kao što danas prosječni čovjek ne mora trošiti mišiće i druge resurse na svakodnevno traženje hrane, vode i topline, tako sutra prosječni čovjek neće uopće trebati druga ljudska bića da zadovolje njegove emocionalne potrebe. I, čak, štoviše, zamisao da se netko zaljubi i ima “ozbiljne” veze sa vlastitim operativnim sustavima, će biti široko prihvaćene i sasvim normalne.

Intrigantna ideja je, doduše, kompromitirana s time da je Jonze kao glas tog “vrlog novog svijeta” iskoristiti Scarlett Johansson, sugerirajući time da i najidealniji romantični partner na kraju ima materijalno, i barem sa stajališta muških heteroseksualaca, prilično očekivano podrijetlo. Još se problematičnijim može smatrati i to što se veza Theodorea i Samanthe u filmu i “konzumira”, dakako na najpraktičniji način na koji je to u datim okolnostima moguće. Pokušaj da se u tome krene jedan korak dalje, pak, rezultira scenom u kojoj nastupa danas prilično zanimljiva glumica Portia Doubleday (koja bi se mogla nazvati svojevrsnom nasljednicom Scarlett Johansson), a koja je istovremeno smiješna ali i zastrašujuća. Jonze, međutim, ima problema da sve te ideje sažme u neki suvisli zaplet. Lik Catherine se doima naknadno ubačenim tek zato da Theodoreovoj situaciji da nekakav privid “normalnosti”; u tome je mnogo uspješniji podzaplet odnosa Amy i njenog supruga, koji je daleko kraće prikazan, ali se doima životniji.

S obzirom da je ipak riječ o filmu izbačenom u dvorane u “oskarovskoj” sezoni, jasno je da će se kao najvažniji segment filma naglašavati glumačka postava. Joaquin Phoenix, koji tumači jedan od najbezazlenijih likova u svojoj karijeri, je prilično efektan i vjerojatno će izazvati dosta simpatija za Theodorea, koji bi prije par godina u prosječnom hollywoodskom ostvarenju bio prikazan kao perverzni luzer. Amy Adams je poslovično dobra u jednom od svojih najmanje glamuroznih izdanja, ali nedovoljno iskorištena. Olivia Wilde, pak, briljira u epizodi naizgled “idealne” Theodereove partnerice, što se, pak, ne može reći za Rooney Mara.

Ona, međutim, daleko više trpi od scenarističkih nego glumačkih nedostataka. Možda će to sve najviše doći do izražaja u završnici, koja se doima zbrzana, odnosno odaje dojam da je Jonze priču znao započeti, ali nije bio najspretniji kako je završiti. Možemo samo zamišljati kako bi sve to sredio Charlie Kaufman – vjerojatno daleko “ispaljenije” i možda kontroverznije. No, i ovakva Ona je prilično zanimljiv, a na trenutke, usprkos svoje ozbiljnosti, i prilično zabavan film. Za većinu filmova koji, slučajno ili namjerno, pucaju na “Oscare”, se to obično ne može reći.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Utrka života (2013)

Rush

prizor sa snimanja (izvor: aburt)

UTRKA ŽIVOTA
(RUSH)
uloge: Chris Hemsworth, Daniel Brühl, Olivia Wilde, James Norton, Alexandra Maria Lara
scenario: Peter Morgan
režija: Ron Howard
proizvodnja: Revolution Films/Working Title/Relativity Media/Universal, Britanija/Njemačka, 2013.
trajanje: 122 '

Britanski pisac Peter Morgan je pokazao veliki talent za stvaranje drame od inače banalnih, opskurnih i publici ne pretjerano zanimljivih priča, bilo da je riječ o protokolarnom sporu (“Kraljica”), televizijskom intervjuu s propalim političarom (“Frost/Nixon”) ili mjesec dana u sezoni nogometnog kluba (“Prokleti United”). Za pretpostaviti je da će scenarij kojeg se dohvati Morgan rezultirati još monumentalnijom dramom ako su njegov predložak događaji koji, čak i nakon nepuna četiri desetljeća, izgledaju kao jedan od najveličanstvenijih okršaja u povijesti sporta. Takve pretpostavke su se u slučaju filma “Utrka života” Rona Howarda pokazale više nego opravdane.

Radnja prikazuje legendarno suparništvo dvojice vozača Formule 1 koje je kulminiralo u sezoni 1976. godine. Na jednoj strani se nalazi James Hunt (Hemsworth), šarmantni Britanac koji uz talent za vožnju posjeduje sklonost rizičnom ponašanju na stazi i izvan nje, pogotovo kada su alkohol, droga i žene u pitanju. Na drugoj strani je Niki Lauda (Brühl), nepoznati Austrijanac koga zbog izgleda, ali i neugodnog karakera nazivaju “štakorom”, no čiji besprijekorni životni stil, disciplina i profesionalizam s vremenom rezultiraju s jednako impresivnim pobjedama na trkaćoj stazi. Hunt i Lauda se iz razumljivih razloga ne podnose, ali s vremenom počinju cijeniti jedan drugoga, a što će posebno doći do izražaja kada se u slučaju jednog od njih pokaže kako vožnja Formule 1 uz glamur i uzbuđenja sadrži i stalni rizik od smrti.

Ron Howard, koji se može pohvaliti možda najimpresivnijom od svih karijera među nekadašnjom hollywoodskom glumačkom djecom, također je izgradio reputaciju na filmovima koji obrađuju biografije i događaje iz stvarnog života. Ona je na najspektakularniji mogući način potvrđena “Oscarom” za “Genijalni um”, a sa Morganom je već imao uspješnu suradnju u “Frost/Nixon”. Njih dvojica su priči o Huntu i Laudi pristupili kao vrlo dobro uigran tim. Iako snimljena s relativno niskim budžetom, “Utrka života” izgleda kao punokrvni hollywoodski spektakl koji izuzetno efektno rekonstruira svijet 1970-ih. Same utrke, koje su, poput nogometa, zapravo prilično nezahvalne kao sadržaj igranog filma, su ovdje vještom montažom i dočaravanjem različitih dijelova svijeta učinjene zanimljivima i uzbudljivima, čak i u slučajevima kada će dio publike (barem one starije) znati rezultat jedne od njih.

Ako je Howardu jedna od svrha “Utrke u životu” osvajanje još jednog “Oscara”, za njega je ispunio jedan važan preduvjet, a to su vrhunske glumačke izvedbe. To se odnosi na obojicu glavnih glumaca. Australac Chris Hemsworth, čije dosadašnje uloge, usprkos komercijalnog uspjeha u “Thoru”, nisu bile naročito dojmljive, dobro se pobrinuo da na uvjerljivi oživotvori Hunta kao arogantnog, ali šarmantnog plejboja. To jedino nije slučaj u sceni pred kraj filma koja se doima kao Morganova scenaristička izmišljotina u nastojanju da se Hunt učini možda simpatičnijim nego što je stvarno bio. Mnogo je dojmljiviji i uvjerljiviji Daniel Brühl kao sam Lauda, a što ne iznenađuje jer je uz pomoć proteza i šminke, kao i druženjem sa samim Laudom (koji je surađivao s autorima) nastojao što bolje “skinuti” njegov naglasak i manire. Nešto se slično, ali u manjoj mjeri, može reći i za glumice koje tumače životne partnerice dviju suparnika. Olivia Wilde je u plavokosom izdanju gotovo neprepoznatljiva kao manekenka koja se impulzivno udaje za Hunta koji se neuspješno pokušava “smiriti”. Alexandra Maria Lara je mnogo uvjerljivija kao žena koja ljubavnoj vezi s ozbiljnim Laudom pristupa kao poslovnom projektu. Kada se svemu tome doda poslovično dojmljiva glazba Hansa Zimmera, kao i dobra fotografija Anthonyja Dodda Mantlea koja možda na najefektniji način dočarava davno prošlo vrijeme, “Utrka života”  predstavlja jedno od kvalitenijih ostvarenja ovogodišnjeg kino-repertoara. A ni eventualni zlatni kipić se ne bi trebao smatrati nezasluženim.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: U tuđoj koži (2011)

 

U TUĐOJ KOŽI
(THE CHANGE-UP)
uloge: Jason Bateman, Ryan Reynolds, Leslie Mann, Olivia Wilde
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: David Dobkin
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  112'
English: Leslie Mann and Judd Apatow at Time 1...

Leslie Mann i Judd Apatow (izvor: Wikimedia Commons)

Malo se koji koncept čini tako zahvalnim za zaplet komedije kao što je zamjena tijela. Spolne, generacijske, karakterne i druge razlike između likova koje zadesi takav fenomen u sebi zbrajaju potencijal i za komediju zabune i komediju karaktera. Kada je u pitanju Hollywood, taj koncept je rijetko ostvario svoj potencijal. Isto bi se moglo reći i za komediju U tuđoj koži; razočarenje ovim filmom je utoliko veće što su njegovi tvorci nastojali maksimalno koristiti jednu od rijetkih vidljivih holivudskih poboljšanja u posljednje vrijeme – opuštenije standarde “sočnosti” u svojim komedijama.

Radnja filma je smještena u Atlantu, a protagonisti su dvojica najboljih prijatelja koje je život odveo na sasvim suprotne strane. Dave Lockwood (Bateman) je situirani odvjetnik oženjen za zanosnu Jamie (Mann), ali istovremeno razapet između nastojanja da napreduje u uredu i brige oko troje male djece. Mitch Planko (Reynolds) je nadobudni glumac i neodoljivi zavodnik, ali čiji životni stil temeljen na neobaveznom seksu i različitim rekreativnim supstancama ponekad mora financirati sudjelovanjem u “umjetničkim” filmovima. Kada se jedne večeri nađu nakon previšepića , zaključe kako onaj drugi ima bolji život; želja za zamjenom života, koju su javno izrazili olakšavajući mjehur u gradskoj fontani im se sljedećeg dana ispuni tako što Dave preuzme Mitchovo tijelo, a Mitch Daveovo. Nakon što shvate što se dogodilo, Dave i Mike se u tuđim tijelima pokušavaju prilagoditi različitim životnim stilovima, pokušati ne upropastiti prijateljev život. Tada ih čekaju iskušenja koja Mikeu nudi Daveova žena, a Daveu njegova zanosna kolegica Sabrina (Wilde).

U Hollywoodu se u posljednje vrijeme teško išta može nazvati revolucijom; najbliže tome je trend koji datira od sredine prošlog desetljeća zahvaljujući kome su se u kino-dvorane vratile komedije sa cenzorskim rejtingom “R”. David Dobkin je u tome sudjelovao zahvaljujući hit-komediji Lovci na djeveruše, ali se ipak nije mogao mjeriti s neslužbenim vođom tog “pokreta”, producentom Juddom Apatowom čiji je opus u američku filmsku komediju vratio prostački rječnik, ali i razbio dotadašnje tabue u prikazu raznih tjelesnih tekućina, bioloških procesa i dijelova muške anatomije. Dobkin u ovom ostvarenju kao da nastoji nadoknaditi propušteno, pa film obiluje scenama vršenja nužde i prakticiranja nekonvencionalnih oblika seksulanosti. Dok su takvi sadržaji prije nekoliko godina bili osvježenje, sada već postaju pomalo zamorni i, što je za ovaj žanr izuzetno važno, sve manje smiješni. A prilike za zamor ima dosta, jer je Dobkin, po uzoru na Apatowa, film rastegao gotovo na dva sata; time je učinio vidljivim i nedostatak inspiracije kod Jona Lucasa i Scotta Moorea, scenarista proslavljenih uspješnim, ali ipak malo previše razvikanim Mamurlukom. Oni su U tuđoj koži napunili klišejima i predvidljivostima, kao i humorom neujednačene kvalitete, iako im se mora priznati poneki trenutak lucidnosti, kao u replici kojom Mitch Daveovoj kćeri objašnjava koja mu je najdraža vrsta plesa.

Sve te nedostatke je, međutim, više nego nadoknadila prilično nadarena i raspoložena glumačka ekipa. Jason Bateman se već specijalizirao za uloge “ozbiljnih ljudi” u komedijama, te mu uloga obiteljskog radoholičara nije predstavljala problem. Slično se može reći i za Ryana Reynoldsa, koji je prilično uvjerljiv kao bahati hedonist. Njihov zadatak je, pak, bio u ovom filmu nešto teži, jer su morali “skidati” jedan drugog, odnosno glumiti likove koji pokušavaju glumiti nekog drugog. U tome su prilično uspjeli i gledatelji bez problema prate njihovu transformaciju. Veliki je talent pokazala i Apatowljeva supruga Leslie Mann (iako će nju gledatelji više pamtiti po mini-skandalu vezanom uz korištenje CGI u “razotkrivajućim” scenama), kao i isto tako raspoložena Olivia Wilde.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)