PREDATOR: EVOLUCIJA
(THE PREDATOR)
uloge: Boyd Holbrook, Trevante Rhodes, Jacob Tremblay, Olivia Munn, 
Sterling K. Brown, Keegan Michael-Kay, Thomas Jane, Alfonso Aguilera, 
Alfie Allen, Yvonne Strachovski
scenarij: Fred Dekker & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 107 min.

Što se dogodi kada se autor scenarija za niz legendarnih akcijskih filmova 1980-h angažira za scenarij i režiju filma koji predstavlja nastavak jednog od najboljih akcijskih filmova tog doba? Kada su u pitanju Shane Black i Predator, odgovor bi većini upućenih na prvi pogled trebao biti pozitivan, pogotovo s obzirom da je Black za znameniti akcijski SF klasik iz 1987. godine vezan i svojim iskustvom ispred kamere, kada je tumačio lik lajavog specijalca Hawkinsa. Međutim, The Predator, službeno četvrti film iz ciklusa o Predatoru (ne računajući dva filma iz franšize Alien vs Predator) i kojeg su naši distributeri mudro prekrstili u Predator: Evolucija, se baš i nije najbolje proveo ne samo među prema takvim filmovima unaprijed neprijateljski nastrojenim kritičarima, nego i među publikom. Razlozi za to su dijelom bili i loš publicitet izazvan Blackovom odlukom da za jednu od uloga u filmu angažira prijatelja Steve Wildera, bivšeg zatvorenika i registriranog seksualnog prijestupnika, ali i inzistiranjem glumice Olivie Munn da se scene s likom koji tako problematičan lik izbace iz filma. Međutim, neuspjeh filma se može objasniti i nizom Blackovih pogreški u scenariju i ne baš najsretnijom režijom.

Film predstavlja jednostavni, odnosno “čisti” nastavak originala iz 1987. godine, odnosno njegovog nastavka Predator 2 iz 1990. godine (kome je homage odan tako što Jake Busey u filmu tumači lik znanstvenika dr. Seana Keyesa, sina dr. Petera Keyesa kojem je u starijem filmu tumačio njegov otac Gary Busey). Naslovni lik pripada Predatorima, odnosno rasi vanzemaljaca čiji pripadnici putuju svemirom da bi na svakom pojedinom planetu krenuli u lov na njegove najopasnije ratnike, a zbog čega im je u posljednjih nekoliko desetljeća omiljena lokacija bila Zemlja. U ovom slučaju jedan od Predatora se sa svojom letjelicom sruši na Zemlju bježeći pred drugim Predatorom. To se dogodi u Meksiku, gdje je grupa američkih elitnih vojnih specijalaca na čelu s Quinnom McKennom (Holbrook) na tajnoj misiji protiv tamošnjih narko-kartela. U nastaloj gužvi tim strada, ali McKenna ne samo što preživi nego i uspije dobaviti komade Predatorove opreme te je, ispravno zaključivši da njegova vlada nastoji zataškati cijelu stvar, poštom šalje bivšoj supruzi (Strachovski), ali paket preuzima njegov 10-godišnji, blago autistični sin Rory (Tremblay) čije prčkanje po opremi privuče pažnju drugog Predatora. Srušeni Predator je u međuvremenu zarobljen i odveden u tajni vladin laboratorij, na ispitivanje gdje bi se znanstvenicima trebala priključiti dr. Casey Brackett (Munn), stručnjak za evolucijsku biologiju. Tamo bi trebao kao biti poslan i McKenna, koji je u međuvremenu završio na promatranju u vojnoj psihijatrijskoj bolnici, ali prilikom transporta se Predator budi i bježi iz laboratorija. Gužvu iskoristi i Mckenna kako bi pobjegao, ali i od grupe pacijenata stvorio improviziranu postrojbu s kojom će pokušati uloviti Predatora i zaštiti svog sina.

Black se prilikom stvaranja svog filma suočio s problemima koji muče svakog onog koji nastoji stvoriti nastavak popularnog ili klasičnog filma, a pri čemu je najteža dilema između vjernosti originalu i nastojanju da se, uz rizik skretanja u neprepoznatljivost, stvori nešto sasvim novo. Za razliku od Predatora iz 2010. godine, koji se uglavnom čvrsto držao formule originala iz 1987. godine, novi film sadrži neke sasvim nove elemente, od kojih svi nisu najsretnije odabrani. Najviše se u oči upasti različita struktura – film se odvija u nekoliko zemalja i nekoliko lokacija, ali i opći ton, pa na kraju i sama žanrovska odrednica. Predator: Evolucija, naime, sadrži tolike količine humora da se komotno može nazvati komedijom ili barem parodijom starog dobrog Predatora. Humor se najviše ogleda kroz niz viceva i one-linera koji izgovaraju luđaci iz McKennine postrojbe i koji se mogu shvatiti kao svojevrsni “izvrnuti” odraz tima kojeg je 1987. godine vodio lik Arnolda Schwarzeneggera. Film u trenutku kada se ta postrojba stvori velikim dijelom gubi na uvjerljivosti, jer je teško zamisliti bilo koga, čak i psihički poremećene osobe, da u tako dobrom raspoloženju bježe iz ludnice samo zato da bi se išli obračunati s orijaškim, dobro naoružanim i superiornom tehnologijom opremljenim vanzemaljcem koji ih je u stanju likvidirati na spektakularno neugodne načine. Black je uz humor inzistirao i na nasilju, a što se prije svega ogleda kroz kvantitet, a manje na kvalitet, pa se tako Predator: Evolucija odlikuje izuzetno visokim bodycountom, te nizom scena u kojoj po ekranu lipti krv, lete glave, ruke, noge i crijeva, ali čija eksplicitnost slučajno ili namjerno izaziva granginjolski crnohumorni efekt. Sve to, pa i pokušaj da se kroz lik dječaka parodiraju Spielbergovi SF-klasici o Prvom kontaku, nekako funkcionira i Evolucija je zabavna kako onima koji od Predatoru nemaju pojma, tako i fanovima koji će u cijelom filmu pronači niz posveta originalu, od identičnih replika pa do lika znanstvenice koja tumači Olivia Munn, glumica fizički slična Elpidiji Carillo, odnosno jedinom ženskom liku u originalnom Predatoru. Međutim, u završnici postaje očigledno da Black, usprkos nesumnjivog scenarističkog talenta, ne raspolaže režijskim vještinama, čak i onima daleko ispod onih koje je tako sjajno koristio John McTiernan prije 31 godinu. Posljednji dijelovi filma sadrže scene obračuna napravljene u iritantnom mraku, kaotično izmontirane i snimljene na način da publici ponekad nije jasno što se zapravo događa. “Šlag” na kraju dolazi u obliku scene koja služi kao svojevrsni cliffhanger, odnosno “udica” koja bi trebala opravdati sljedeće nastavke. Hoće li njih biti, teško je reći, ali ovakav Predator, ma koliko bio zabavan, ih za razliku od onog iz 1987. godine, nije zaslužio.

OCJENA: 5/10