RECENZIJA: Izbavi nas od zla (Deliver Us from Evil, 2014)

Malo što u današnjem svijetu pruža tako spektakularni primjer vojničkog uspjeha kao Islamska Država, koja je gotovo preko noći pod svoju vlast dovela milijune ljude, izbrisala desetljećima neupitne državne granice i od šačice anonimnih marginalaca postala jedna od najvećih svjetskih babaroga. Njeni uspjesi se velikim dijelom mogu objasniti i modernom strategijom, koja je veliki naglasak stavila na propagandu, odnosno prilagodbu aktivnosti društvenim mrežama i suvremenim medijima. Jedan od vjerojatno najboljih primjera za to je zauzimanje Hatre, antičkog grada na sjeverozapadu Iraka. Lokalitet, koji predstavlja ništa drugo do hrpu ruševina u pustinji, vjerojatno nije imao nikakvu vojničku važnost, ali su stratezi Islamske Države gotovo sigurno bili svjesni da je riječ o mjestu koje je prije četiri desetljeća poslužilo za lokacije početnih scena Egzorcista, jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih horor-filmova svih vremena. Svjetski mediji, dakako, nisu propustili javnost upoznati s tom činjenicom i tako Islamskoj Državi donijeti dodatni publicitet. Tim naporima je, pak, stjecajem okolnosti svoj doprinos dao i Hollywood s filmom Izbavi nas od zla, čija je radnja u mnogim detaljima gotovo istovjetna Egzorcistu, a čija je premijera koincidirala s kampanjom Islamske Države.

Film Scotta Derricksona, pak, na svoj način želi odati počast Friedkienovom klasiku, a pri tome na samom početku publiku dodatno podsjeća na aktualna zbivanja. Radnja, pak, započinje 2010. godine, u vrijeme dok je u Iraku još uvijek red i mir pokušavala uvesti američka vojska. Trojica njenih pripadnika prilikom jednog okršaja s iračkim pobunjenicima završe u drevnoj grobnici gdje će probuditi drevni demonski entitet. Nekoliko godina kasnije se u New Yorku s posljedicama tog otkrića suočava policajac Ralph Sarchie (Bana). Nakon što je uredovao u nekoliko slučajeva obiteljskog nasilja, postaje uznemiren ne samo zbog njihovih bizarnih detalja, nego i zbog njihove međusobne povezanosti, kao i time da ih postaje sve teže objasniti utjecajem droge ili duševne bolesti. Nakon nekog vremena s njim u kontakt stupa katolički svećenik otac Mendoza (Ramirez) i objašnjava kako je riječ o djelovanju demona, odnosno da se nad počiniteljem ili počiniteljima mora izvesti egzorcizam. Ispočetka skeptični Sarchie na kraju pristaje surađivati s egzorcistom nakon što se ispostavi da je demonsko biće kao metu uzelo i članove njegove obitelji. 

Derricksonov film ne samo što se, najblaže rečeno, oslanja na Friedkinov Egzorcist, nego nastoji u uvodnoj špici tvrdi da je “inspiriran” stvarnim događajima, a što je prilično popularan trend kod današnjih hollywoodskih horora. Ralph Sarchie, koji se danas predstavlja kao demonolog, u stvarnom životu je uistinu bio njujorški policajac prije nego što je započeo novu karijeru kao učenik bračnog para Warren, inače protagonista prošle godine prikazanog Prizivanja. Derrickson, koji se sličnim temama već bavio u zapaženom filmu Egzorcizam Emily Rose, je nastojao određenim detaljima izbjeći “deja vu”. Izbavi nas od zla je tako po svojoj žanrovskoj odrednici istovremeno i horor i policijski film, a cenzorski rejting “R” je omogućio nešto više prostačkog rječnika i eksplicitnog nasilja. Zanimljivu varijaciju pruža i Edgar Ramirez kao mladoliki i “hipsterski” svećenik koji pije, puši i ne krije da ga privlače žene. Nekoliko scena u filmu, poput potrage u zoološkom vrtu, pružaju primjer kako se za relativno male novce uz nešto domišljatosti može pružiti kvalitetna žanrovska zabava. Međutim, kako se radnja počinje približavati svome kraju, tako postaje sve predvidljivija, a klišeji sve iritantniji. Tako je Olivia Munn potrošena u nezahvalnoj ulozi zanemarene protagonistove supruge, a inače dobar britanski glumac Sean Harris potpuno neprepoznatljiv pod tonama šminke. Izbavi nas od zla zbog svega toga nije dobro prošao kod kritike, ali ni, što je za ovakvu vrstu filmova daleko važnije, ni kod publike. Cinici bi rekli da je to sasvim zasluženo, i to zato što je, nastojeći na površan način i u komercijalne svrhe eksploatirati religijska uvjerenja ciljane publike, nehotice pomogao nekome drugome tko religiju koristi za neke druge, mnogo ozbiljnije svrhe.

IZBAVI NAS OD ZLA

(DELIVER US FROM EVIL)

uloge: Eric Bana, Edgar Ramirez, Olivia Munn, Sean Harris, Joel McHale

scenarij: Scott Derrickson & Paul Harris Boardman

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Screen Gems, SAD, 2014.

trajanje: 118′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Predator: Evolucija (The Predator, 2018)

PREDATOR: EVOLUCIJA
(THE PREDATOR)
uloge: Boyd Holbrook, Trevante Rhodes, Jacob Tremblay, Olivia Munn, 
Sterling K. Brown, Keegan Michael-Kay, Thomas Jane, Alfonso Aguilera, 
Alfie Allen, Yvonne Strachovski
scenarij: Fred Dekker & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 107 min.

Što se dogodi kada se autor scenarija za niz legendarnih akcijskih filmova 1980-h angažira za scenarij i režiju filma koji predstavlja nastavak jednog od najboljih akcijskih filmova tog doba? Kada su u pitanju Shane Black i Predator, odgovor bi većini upućenih na prvi pogled trebao biti pozitivan, pogotovo s obzirom da je Black za znameniti akcijski SF klasik iz 1987. godine vezan i svojim iskustvom ispred kamere, kada je tumačio lik lajavog specijalca Hawkinsa. Međutim, The Predator, službeno četvrti film iz ciklusa o Predatoru (ne računajući dva filma iz franšize Alien vs Predator) i kojeg su naši distributeri mudro prekrstili u Predator: Evolucija, se baš i nije najbolje proveo ne samo među prema takvim filmovima unaprijed neprijateljski nastrojenim kritičarima, nego i među publikom. Razlozi za to su dijelom bili i loš publicitet izazvan Blackovom odlukom da za jednu od uloga u filmu angažira prijatelja Steve Wildera, bivšeg zatvorenika i registriranog seksualnog prijestupnika, ali i inzistiranjem glumice Olivie Munn da se scene s likom koji tako problematičan lik izbace iz filma. Međutim, neuspjeh filma se može objasniti i nizom Blackovih pogreški u scenariju i ne baš najsretnijom režijom.

Film predstavlja jednostavni, odnosno “čisti” nastavak originala iz 1987. godine, odnosno njegovog nastavka Predator 2 iz 1990. godine (kome je homage odan tako što Jake Busey u filmu tumači lik znanstvenika dr. Seana Keyesa, sina dr. Petera Keyesa kojem je u starijem filmu tumačio njegov otac Gary Busey). Naslovni lik pripada Predatorima, odnosno rasi vanzemaljaca čiji pripadnici putuju svemirom da bi na svakom pojedinom planetu krenuli u lov na njegove najopasnije ratnike, a zbog čega im je u posljednjih nekoliko desetljeća omiljena lokacija bila Zemlja. U ovom slučaju jedan od Predatora se sa svojom letjelicom sruši na Zemlju bježeći pred drugim Predatorom. To se dogodi u Meksiku, gdje je grupa američkih elitnih vojnih specijalaca na čelu s Quinnom McKennom (Holbrook) na tajnoj misiji protiv tamošnjih narko-kartela. U nastaloj gužvi tim strada, ali McKenna ne samo što preživi nego i uspije dobaviti komade Predatorove opreme te je, ispravno zaključivši da njegova vlada nastoji zataškati cijelu stvar, poštom šalje bivšoj supruzi (Strachovski), ali paket preuzima njegov 10-godišnji, blago autistični sin Rory (Tremblay) čije prčkanje po opremi privuče pažnju drugog Predatora. Srušeni Predator je u međuvremenu zarobljen i odveden u tajni vladin laboratorij, na ispitivanje gdje bi se znanstvenicima trebala priključiti dr. Casey Brackett (Munn), stručnjak za evolucijsku biologiju. Tamo bi trebao kao biti poslan i McKenna, koji je u međuvremenu završio na promatranju u vojnoj psihijatrijskoj bolnici, ali prilikom transporta se Predator budi i bježi iz laboratorija. Gužvu iskoristi i Mckenna kako bi pobjegao, ali i od grupe pacijenata stvorio improviziranu postrojbu s kojom će pokušati uloviti Predatora i zaštiti svog sina.

Black se prilikom stvaranja svog filma suočio s problemima koji muče svakog onog koji nastoji stvoriti nastavak popularnog ili klasičnog filma, a pri čemu je najteža dilema između vjernosti originalu i nastojanju da se, uz rizik skretanja u neprepoznatljivost, stvori nešto sasvim novo. Za razliku od Predatora iz 2010. godine, koji se uglavnom čvrsto držao formule originala iz 1987. godine, novi film sadrži neke sasvim nove elemente, od kojih svi nisu najsretnije odabrani. Najviše se u oči upasti različita struktura – film se odvija u nekoliko zemalja i nekoliko lokacija, ali i opći ton, pa na kraju i sama žanrovska odrednica. Predator: Evolucija, naime, sadrži tolike količine humora da se komotno može nazvati komedijom ili barem parodijom starog dobrog Predatora. Humor se najviše ogleda kroz niz viceva i one-linera koji izgovaraju luđaci iz McKennine postrojbe i koji se mogu shvatiti kao svojevrsni “izvrnuti” odraz tima kojeg je 1987. godine vodio lik Arnolda Schwarzeneggera. Film u trenutku kada se ta postrojba stvori velikim dijelom gubi na uvjerljivosti, jer je teško zamisliti bilo koga, čak i psihički poremećene osobe, da u tako dobrom raspoloženju bježe iz ludnice samo zato da bi se išli obračunati s orijaškim, dobro naoružanim i superiornom tehnologijom opremljenim vanzemaljcem koji ih je u stanju likvidirati na spektakularno neugodne načine. Black je uz humor inzistirao i na nasilju, a što se prije svega ogleda kroz kvantitet, a manje na kvalitet, pa se tako Predator: Evolucija odlikuje izuzetno visokim bodycountom, te nizom scena u kojoj po ekranu lipti krv, lete glave, ruke, noge i crijeva, ali čija eksplicitnost slučajno ili namjerno izaziva granginjolski crnohumorni efekt. Sve to, pa i pokušaj da se kroz lik dječaka parodiraju Spielbergovi SF-klasici o Prvom kontaku, nekako funkcionira i Evolucija je zabavna kako onima koji od Predatoru nemaju pojma, tako i fanovima koji će u cijelom filmu pronači niz posveta originalu, od identičnih replika pa do lika znanstvenice koja tumači Olivia Munn, glumica fizički slična Elpidiji Carillo, odnosno jedinom ženskom liku u originalnom Predatoru. Međutim, u završnici postaje očigledno da Black, usprkos nesumnjivog scenarističkog talenta, ne raspolaže režijskim vještinama, čak i onima daleko ispod onih koje je tako sjajno koristio John McTiernan prije 31 godinu. Posljednji dijelovi filma sadrže scene obračuna napravljene u iritantnom mraku, kaotično izmontirane i snimljene na način da publici ponekad nije jasno što se zapravo događa. “Šlag” na kraju dolazi u obliku scene koja služi kao svojevrsni cliffhanger, odnosno “udica” koja bi trebala opravdati sljedeće nastavke. Hoće li njih biti, teško je reći, ali ovakav Predator, ma koliko bio zabavan, ih za razliku od onog iz 1987. godine, nije zaslužio.

OCJENA: 5/10