Šime Đodan je u hrvatsku povijest ušao po svojim, najblaže rečeno, živopisnim i u predratno vrijeme ne baš najsretnijim izjavama o šiljatim glavama i barjaku na Romaniji, ali i po tome što je, nekako u ovo vrijeme prije 23 godine, postao ministar obrane ne znajući da će se na tom mjestu zadržati tek mjesec dana i tako postaviti rekord po kratkoći ministarskog mandata. Taj rekord bi, barem ako bi se poslušala kampanja u dijelu hrvatskih medija i na društvenim mrežama, trebao srušiti Vedran Mornar, novopostavljeni ministar znanosti, obrazovanja i sporta.

Mornar, naime, kao što se to, između ostalog, navodi i u uvodu njegovog intervjua za index.hr, nije  stigao ni pošteno raspakirati kofere u svom novom uredu, a već se pokreću peticije za njegovom smjenom. Razlog zbog koga se traži njegova glava jest odluka, suprotna onoj koju je donio njegov zlosretni prethodnik Željko Jovanović, da se za sljedeću školsku godinu odustane od uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Kada se tome doda da je neposredno prije toga otišao na savjetovanje na Kaptol, lako je shvatiti zašto su mnogi zagovornici Hrvatske kao moderne, liberalne i sekularne države to shvatili kao izdaju i kapitulaciju pred “katotalibanima”.

Kampanja kojom “građani” nastoje ukloniti “domaćeg izdajnika”, najvjerojatnije neće uroditi plodom, barem ne tako brzo kao što oni žele. Razlog je prije svega u izuzetno nepovoljnom tajmingu. Javnost je sada previše zabavljena nogometnim Svjetskim prvenstvom, čak i nakon ispadanja “Vatrenih”, a većina pripadnika zagrebačkog političkog establishmenta previše zaokupljena pripremama za odlazak za nezaslužene godišnje odmore da bi dozvolila da ih poremeti još jedan u nizu “bisera” kadrovske politike kojom je Hrvatsku usrećila trenutna vlada. Zato je malo vjerojatno da će halabuka proizvesti bilo kakav učinak, osim što će Mornar pokušati objasniti da zapravo nema ništa protiv građanskog odgoja, te da njegova odluka nije ono što javnost ili najglasniji opinion makeri   tvrde da jest.

Mornar je već počeo “sanirati štetu”, ali i pokazao kako  nije profesionalni političar, odnosno da mu, za razliku od većine njegovih novih kolega, nedostaje sposobnost da svoju odluku smjesti u nekakve ideološke ili svjetonazorske parametre na temelju kojih se ovdje kupe politički bodovi. Svoju je odluku, sa za hrvatske prilike neuobičajenom količinom brutalne iskrenosti, objasnio time da se uvođenju građanskog odgoja protivi Katolička crkva, odnosno implicitno priznao da iza toga stoji licemjerna, ali u ovom slučaju prilično razumljiva politička računica. Guranjem takvog projekta, pogotovo nakon što je njegov nesposobni prethodnik Željko Jovanović u svemu tome prikazao suptilnost slona u staklarskoj radnji,  vjerojatno se neće postići ništa osim dodatnog potpirivanja “kulturnih ratova” u kojima trenutno vladajuća stranka – a to je nakon prošlogodišnjeg ustavnog referenduma i nedavnih euroizbora valjda jasno i Zoranu Milanoviću – sigurno gubi. Zato je bolje dići ruke od “ćorava posla”, prestati lupati glavom o zid te tako, povećati već sada prilično malene izglede da se za godinu dana na novim izborima  uspije zadržati vlast.

Iako ovo nije prvi, a vjerojatno ni posljednji zaokret ili neugodno iznenađenje koje Milanovićeva vlada pruža svojim (sve malobrojnijim) pristašama, ono je kod dijela njih izazvalo najviše gorčine jer se tiče upravo one stvari  koja – uz ustaško-partizanski “evergrin” – trenutnu vladajuću garnituru čini različitom od HDZ-a. U svim ostalim, i dakako, bitnijim oblastima politike dvije vodeće hrvatske stranke (i njihovi stranački prirepci) izgledaju poput blizanaca, isto kao što ne postoji nikakva razlika u njihovoj sposobnosti da život hrvatskih građana okrenu nabolje. Međutim, “građanima” koji se prvenstveno na temelju odnosa prema  građanskom odgoju opredijeljuju za trenutno vladajuću opciju je odustajanje od tog projekta neoprostivi grijeh. A za njega, dakako, svojom glavom mora platiti Mornar. I to bez obzira što bi se time Hrvatska bacila u još jednu rundu kadrovskog i organizacijskog kaosa na najvišoj razini vlasti, a  Mornar i njegovim eventualnim nasljednicima dodatno smanjili izgledi da pokušaju riješiti daleko akutnije probleme, poput generacija nepismenih i nesposobnih kretena koji svakog proljeća izlaze iz hrvatskih škola.

Da su “građani” uistinu dosljedni, odnosno da je pitanje građanskog odgoja uistinu onako važno kao što bi trebala sugerirati žestina njihove reakcije, odgovornost za ovakav “skandal” se ne bi smjela zaustaviti na zlosretnom Mornaru. Jedini način da se slične situacije spriječe u budućnosti jest da se račun ispostavi onome tko je u ovom slučaju imao krajnju političku odgovornost. Dakle, umjesto da se traži glava neiskusnog ministra koji očigledno služi kao nečiji “gromobran”, trebala bi se tražiti glava “genija” koji je takvu situaciju omogućio. A to ne može biti nitko drugi do premijer Zoran Milanović.

Naravno, tako radikalno rješenje “građani” neće tražiti, jer i za njih važi dobro staro hrvatsko načelo o kretanju linijom najmanjeg otpora. Isto kao što je na Golom otoku bilo  lakše kroz “topli zec” provoditi neiskusnog novajliju  nego vođu zatvorske bande, tako je lakše cipelariti ministra bez stranačke baze, nego alfa mužjaka Kukuriku koalicije. A pogotovo kada bi zahtjev za njegovom ostavkom doveo do prijevremenih izbora, a sa njime i prijevremeno napuštanje toplih saborskih, briselskih i drugih sinekura vezanih uz “građansku” opciju. Tim više ako se u obzir uzme ne tako neizgledna opcija da će  Milanović mnogim “građanima” biti posljednji ne-hadezeovski premijer koga će imati prilike vidjeti do kraja svojih života.

Možda najvažniji, ali sasvim sigurno najmanje spominjani razlog zbog koga je haranga protiv Mornara besmislena jest i ta što se njen povod, slično kao i kod drugih “kulturnih ratova”, tiče stvari koja je, zapravo, prilično nevažna u “velikoj shemi stvari” današnje Hrvatske, odnosno bavi se nečim što ima malenog ili nikakvog efekta na građane Hrvatske. Postojanje ili nepostojanje građanskog odgoja u hrvatskim školama jednostavno ne može izazvati ikakve značajne ili dugoročne posljedice. Vjeronauka u školama bivše Jugoslavije nije bilo, a to svejedno nije spriječilo da odrastu generacije novih vjernika, isto kao što uvođenje vjeronauka nije spriječilo mnoge  katolike da se kao takvi izjašnjavaju na pokretanjima brakorazvodnih parnica. Iskustvo i zdrav razum govore da bez građanskog odgoja budući građani Hrvatske neće odjednom postati zadrti “katotalibani”, isto kao što ih ni građanski odgoj neće poput čarobnog štapića pretvoriti u ultraliberalnu “cool ekipu”. Hrvatska će možda jednog dana postati onako sekularna i demokratska država za kojom žude danas tako glasni “građani”, ali su današnje učionice posljednje mjesto gdje se tako nešto može stvoriti.