RECENZIJA: Kauboji (2013)

KAUBOJI
uloge: Saša Anočić, Živko Anočić, Rakan Rushaidat, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Nikša Butijer, Ivana Rushaidat
scenarij: Tomislav Mršić
režija:Tomislav Mršić
proizvodnja: Kabinet, Hrvatska, 2013.
trajanje: 107 '

Hrvatska kinematografija se ne može pohvaliti nekom impresivnom veličinom i o njoj se, zapravo, malo toga može reći. Ali među time se može pronaći i to da danas definitivno bolje izgleda nego što je bio slučaj prije deset ili dvadeset godina. Hrvatski filmaši se sve hrabrije nose s izazovima koje predstavlja ograničeno tržište, ovisnost o državnim subvencijama te tradicionalna (i s obzirom na prethodna iskustva sasvim opravdana) nesklonost domaće publike. Zbog toga se među malobrojnim ostvarenjima može pronaći žanrovska i tematska raznovrsnost, a možda je blizu i dan kada će neki sretni autor uspjeti napraviti ono što već duže vrijeme predstavlja Sveti graal hrvatskog filma – komediju koja je uistinu smiješna i zabavna. “Kauboji” Tomislava Mršića su naslov koji se možda najviše približio tom idealu.

To i ne bi trebalo predstavljati neko posebno iznenađenje, jer je riječ o adaptaciji izuzetno popularne kazališne predstave Saše Anočića. Film je od predstave preuzeo i glumačku postavu, uključujući Anočića koji se pojavljuje u ulozi nominalnog protagonista, kazališnog redatelja Saše koji će nakon mnogo godina vraća u rodni grad kako bi napravio uslugu gradonačelniku (Butijer) koji želi simbolički obnoviti njegov devastirani kulturni život. Sašin projekt je kazališna predstava čiji bi sadržaj i temu trebao improvizirati sa lokalnim amaterskim glumcima. Ubrzo se ispostavi kako je interes za predstavu tako malen da je Saša prisiljen uzeti sve kandidate koji su se pojavili na audiciji, a to su u pravilu društveni marginalci s očiglednim manjkom glumačkog iskustva i talenta i viškom slobodnog vremena. U takvim okolnostima se kao najjednostavnija podloga predstava nameće vestern s jednostavnom pričom o sukobu dobra i zla, te se neiskusni glumci s vremenom počnu poistovjećivati s arhetipskim likovima. U međuvremenu se Saša mora suočiti ne samo s nerazumijevanjem svog sponzora, nego i mnogo ozbiljnijim problemima.

Jedan od glavnih izazova svakom filmašu koji nastoji adaptirati kazališnu predstavu jest kako uvjeriti publiku da ne gleda kazališnu predstavu. Tomislav Mršić, koji je prije “Kauboja” bio zapažen kao autor dokumentaraca, taj je problem nastojao riješiti time da zbivanjima na pozornici da jedan širi i mnogo mračniji kontekst. Film vješto koristi sumorne industrijske lokacije i vječno oblačno nebo, te sugerira kako se radnja odvija na prostoru devastiranom ratom i postkomunističkom tranzicijom čije su implicitne žrtve i sami protagonisti – pogođeni siromaštvom, etničkim i drugim predrasudama, kriminalom ili drugim stvarima koje su ih odvele na rub društva. Uz Mršićevu režiju veliki adut filma predstavlja i glumačka ekipa koje je uloge usavršila na pozornici u prethodnih pet godina, te koja ih bez problema tumači na velikom ekranu.

Nastojanje da se “Kauboji” učine “pravim” filmom se također odrazilo i kroz to da likovi dobiju podlogu koje nije moglo biti u kazališnom predlošku. U slučaju redatelja Saše to je dovelo do ne baš najsretnijeg podzapleta vezanog uz njegove obiteljske i druge probleme, a koji nepotrebno razvlači film. Pred kraj su mračni tonovi toliko izraženi da “Kauboji” velikim dijelom gube žanrovsko određenje komedije, a završnica skreće u vode patetike i predvidljivosti karakteristične za hollywoodsku konfekciju. Tako i ovaj hvaljeni film ponovno pokazuje ono što predstavlja fatalnu boljku hrvatskih filmskih komediografa – nesposobnost da sačuvaju žanrovsku čistoću, odnosno preveliku sklonost začinjavanja humora s patetikom i kontraproduktivno inzistiranje na nekakvoj ozbiljnosti. To, dakako, ne znači da “Kauboji” ne zaslužuju publiku. Čak i oni gledatelji koji previše ne mare za hrvatski film će u njemu pronaći izuzetno zabavne i duhovite scene, kao i uživati u sjajnim glumačkim nastupima. Mada su mogli biti bolji, “Kauboji” pokazuju kako stvari u domaćoj kinematografiji definitivno idu nabolje.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Nije sve u lovi (2013)

NIJE SVE U LOVI
uloge: Sara Stanić, Marko Cindrić, Nikša Butijer, Leona Paraminski, Živko Anočić
scenarij: Dario Pleić i Branko Ružić
režija: Dario Pleić
proizvodnja: Interfilm, Hrvatska, 2013.
trajanje: 87 '

Danas publika u kino odlazi prije svega kako bi pobjegla u neki svijet koji je u pravilu bolji i ljepši od onoga u kome živi. Stoga se može pretpostaviti kako  film koji nastoji biti odraz stvarnosti neće doživjeti nekakav naročiti komercijalni uspjeh. A još je manje to slučaj kada njegov zaplet publiku podsjeća na ono najgore u toj stvarnosti – sve težu i sve neravnopravniju borbu protiv bešćutnih financijskih jednadžbi, odnosno činjenicu da ih od gladi, zime i smrti u najgorim mukama dijeli tek jedna jedina neisplaćena plaća ili mirovina. “Nije sve u lovi” , hrvatski film Darija Pleića, ne samo svojim naslovom, nego i glavnim elementom zapleta, na to podsjeća gledatelje, pa možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što mu je ta ista publika – koju ne treba predugo nagovarati da izbjegava hrvatski film – okrenula leđa.

Dvoje glavnih protagonista se, naime, nalaze u samo malo ekstremnijoj situaciji od one u kojoj su se našla većina građana današnje Hrvatske. Robi (Cindrić) je student koji ima točno sedam dana da isplati dug kamatarima koji su mu prilično jasno dali do znanja da će u suprotnom ubiti i njega i njegovu djevojku, konobaricu Ines (Stanić). Pošto Robi nije u stanju pronaći novac, taj nezahvalni zadatak je pripao Ines, koja će pri tome iskoristiti to da je redovni mušterija njenog lokala sredovječni bankar Marko (Butijer), koji sve manje krije da mu se mlada konobarica sviđa. Nakon što je stjecajem okolnosti posjetila Markovu kuću i još sretnijim stjecajem slučaja doznala njegove sigurnosne šifre, Ines počinje razmišljati o jednostavnom rješenju Robijevih financijskih problema. Stvara se plan prema kome bi ona trebala zavesti Marka te ga odvesti izvan kuće, te tako omogućiti Robiju da elegantno “počisti” bankarov privatni sef. Nakon što otkrije da se usamljeni Marko zapravo oporavlja od tragične smrti žene i djeteta, Ines počinje moriti grižnja savjesti ali je Robi na kraju ipak natjera da provede plan, ne znajući da će u tom pothvatu, kao što se to obično događa, mnoge stvari krenuti tragično krivim putem.

“Nije sve u lovi” na prvi pogled predstavlja još jedan primjer sazrijevanja hrvatske kinematografije, odnosno toga da ona danas izgleda prilično “odraslo” i “normalno” u usporedbi s mračnim devedesetima. Razlog nije samo u tome što se scenarij Pleića i Branka Ružić smjestio u za hrvatski film prilično rijetke žanrovske odrednice trilera, nego i u tome što nema ni traga od referenci na nekakvu “veliku” prošlost, bila ona dobra ili zla. Sadašnjost koju prikazuje je dovoljno zastrašujuća, pa se tako odvija u sumornim i hladnim zagrebačkim ulicama, a interijeri, usprkos sve svoje nominalne raskoši, izgledaju klaustrofobično. Svijet protagonista izgleda kao preslika današnje Hrvatske i njenog beznađa, besperspektivnosti i posljednjih ostataka srednje klase koji nestaju pred brutalnošću današnjeg kapitalizma. Jedna od najzanimljivijih ideja filma jest da je Markov lik, koji bi kao bankar trebao predstavljati oličenje svih današnjih društvenih zala, prikazan kao pozitivac, odnosno jedini lik koji, barem na površini, inzistira na staromodnim vrijednostima časti i poštenja (a što sugerira naizgled nepotrebna scena sa korumpiranim klijentima njegove banke). Nikša Butijer, jedan od najzanimljivijih karakternih glumaca današnje Hrvatske, je više nego dobro prikazao ovaj lik.

“Nije sve u lovi”, pak, ima mnogo manje sreće s drugih dvoje protagonista. Dok je Sara Stanić relativno dobra u ulozi obične djevojke koja nevoljko mora glumiti “vamp”, dotle Marko Cindrić predstavlja veliki promašaj u ulozi njenog dečka. Njih dvoje nemaju nikakvu “kemiju”, a autori filma se nisu pretjerano potrudili sugerirati kako su to dvoje završili kao par. Cindrić je svoj lik učinio prilično antipatičnim, a u tome mu značajan poticaj dao i scenarij koji Robija, valjda u nastojanju da stvori što veći kontrast s žrtvom njegovog pljačkaškog plana, prikazuje kao narkomana, ovisnika o kocki, patološkog lašca i muškarca s prilično fleksibilnim shvaćanjem vjernosti u ljubavnoj vezi. Takvo stvaranje snažnog kontrasta između “dobrog” Marka i “lošeg” Robija se ponekad doima previše umjetnim, a još više kada se “pumpa” napetost u završnim scenama koje će dovesti do predvidljivo nasilnog završetka. Još gore je Pleićevo nastojanje da prikaže nekakvu “ludu” ljubav između Robija i Ines sa scenama u kojima njih dvoje bezbrižno uživaju u svom stanu nedugo nakon što je Ines bila predmetom nasilja. Ipak, najgore od svega dolazi na kraju kada Pleić i Ružić cijelu priču nastoje zatvoriti iznenadnim obratom koji bi svim zbivanjima trebao dati novu i morbidno ironično perspektivu. Taj obrat, međutim, jednostavno nije uvjerljiv i doima se kao uzaludan pokušaj hrvatskih filmaša da se jeftinim trikom izvuku iz nečega što su započeli, a nisu znali završiti. A to je zbilja šteta, jer je “Nije sve u lovi” uz samo malo scenarističkog dotjerivanja mogao biti rijedak, ali i vrijedan primjer trilera u hrvatskom filmu.

OCJENA: 4/10