Oznaka: Nikolaj Coster-Waldau

RECENZIJA: Osveta u visokim petama (The Other Woman, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedna od stvari o kojoj je volio govoriti Rust Cohle, protagonist TV-serije Pravi detektiv, bio je koncept o tome da ljudska egzistencija predstavlja vječno ponavljanje jednog te istog. Lako je zamisliti kako je inspiracija za taj scenaristički detalj pronađena u suvremenoj hollywoodskoj praksi, čiji se remakeovi i nastavci pretvaraju u reciklažu svega postojećeg. A ponekad se dojam o proživljavanju jednih te istih događaja može stvoriti i zbog filmova koji nisu identični (ili dovoljno slični) samo po sadržaju, nego i po reakcijama publike i kritike. Jedan takav slučaj bi mogao pružiti Klub prvih supruga, komedija iz 1996. godine koja je okupila tri popularne komičarke – Bette Midler, Goldie Hawn i Diane Keaton – u likovima prevarenih i odbačenih žena koje se udružuju u svrhu osvete svojim bivšim muževima. Taj je film doživio iznenađujući uspjeh na kino-blagajnama, usprkos toga što su ga kritičari nabili na kolac. Osamnaest godina kasnije, u američka i svjetska kina je došla The Other Woman (“Druga žena”, čiji je naslov preveden kao Osveta u visokim petama), komedija koja koristi slični zaplet. Rezultati su bili istovjetni – vrlo dobra gledanost i porazne kritike. 

Protagonistica filma je Carly Witten (Diaz), uspješna njujorška odvjetnica koja je odnedavno počela strastvenu ljubavnu vezu sa šarmantnim poslovnim čovjekom Markom Kingom (Coster-Waldau). Iznenadni posjet Markovoj kući, međutim, otkriva neugodnu istinu u obliku Markove supruge Kate (King). Niti ona nije previše sretna zbog otkrića da je dijelila muškarca svog života, te odlučuje potražiti Kate kako bi od nje dobila objašnjenje. Usprkos neugodnosti cijele situacije, dvije žene se počnu družiti i postaju prijateljice te počnu planirati osvetu. Ubrzo se ispostavi da Mark održava još jednu vanbračnu vezu, ovaj put s mladom djevojkom Amber (Upton). Nakon što su je upoznali sa pravim stanjem stvari, i Amber im se priključuje. Prateći Marka, tri žene otkrivaju kako supruge i djevojke nisu jedine koje je iznevjerio, odnosno kako se osim ženskarenjem bavio i drugim, daleko ozbiljnijim nepodopštinama.

Iako je i trailer sugerirao ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskim “high concept” komedijama, ne može se reći da zaplet iz scenarija Melisse Stack nije imao potencijala za nešto “dublji” sadržaj. Osveta je, tako, reklamirana kao “ženski” film, a što sa sobom povlači i određenu dozu feminizma, ili, preciznije, onoga što suvremeni Hollywood smatra feminizmom. Dva glavna lika, koje tumače Diaz i Mann, bi tako trebale utjeloviti dilemu moderne žene, odnosno odgovore na pitanje da li je važnija karijera ili brak. Osveta, na prvi pogled, prednost daje ovom prvom, jer je Carly prikazana kao najinteligentnija, najsposobnija i materijalno najbolje “potkožena” od svih članica ženske družine, dok Kate i sama priznaje da je glupa. Kontrast između ta dva arhetipa, međutim, nije nimalo iskorišten; umjesto toga se inzistira na njegovoj sintezi, pa se tako ispostavi da i moderna i “cool” Carly žudi sa mužem, djecom i stalnim krovom nad glavom – a sve to će, prigodno, dobaviti građevinar čiji lik tumači maneken Taylor Kinney. Osuda muškaraca kao bezvrijednih, pohotnih i nevjernih svinja je, pak, kompromitirana završnom scenom koja takvo ponašanje jednog od sporednih likova prikazuje na prilično blagonaklon način.

Glavni problem Osvete, međutim, nije toliko u konceptu koliko u traljavoj izvedbi. Film bi trebao biti komedija, ali će gledatelj koji slučajno nabasa u kino imati problema da odmah odredi njegov žanr. Humora u filmu baš previše i nema, a i kvaliteta je očajna. To se možda najviše vidi u slučaju Kate, čiji je lik pretvoren u patetičnu, glupu i mentalno neuravnoteženu kreaturu. Čak i neosporni talent Leslie Mann, koja je zahvaljujući svom suprugu Juddu Apatowu postala “kraljicom američke komedije”, ne može spriječiti da gledatelj izgubi svaku trunku simpatije za njen lik. Producenti, vjerojatno svjesni da u filmu mnogo toga nije smiješno, negdje na polovici nastoje to kompenzirati ubacujući gegove na temu različitih bioloških procesa, a koji se doimaju kao greškom umontirani iz komedija braće Farrelly. Ipak, najgora stvar u filmu je ono što bi trebao biti njegov najveći adut, iako ne za ciljanu publiku. Manekenka Kate Upton tako u filmu demonstrira sve ono što je učinilo zvijezdom Sports Illustrated i jednom od najpoželjnijih žena svijeta; međutim, čim njen lik otvori usta nedostatak glumačkog iskustva i talenta postaje bolno očigledan. Kao i to da se povijest ipak ne ponavlja, jer su u Klubu prvih žena, ma koliko taj film bio loš, u tri glavne uloge nastupile tri talentirane komičarke, dok je ovdje taj broj smanjen za trećinu. Nakon osamnaest godina, dakle, neke stvari nisu iste. Postale su još gore.

OSVETA U VISOKIM PETAMA

(THE OTHER WOMAN)

uloge: Cameron Diaz, Leslie Mann, Nikolaj Coster-Waldau, Kate Upton, Taylor Kinney, Don Johnson

scenarij: Melissa Stack

režija: Nick Cassavetes

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Zakon jačeg (Shot Caller, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
ZAKON JAČEG
 (SHOT CALLER)
 uloge: Nikolaj Coster-Waldau, Omari Hardwick, Lake Bell, Jon Bernthal, Emory Cohen
 scenarij: Ric Roman Waugh
 režija: Ric Roman Waugh
 proizvodnja: Patricipant Media, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Danas više uopće ne bi trebalo biti spora oko toga da je televizija kao format dramskog sadržaja uspostavila potpunu hegemoniju nad cjelovečernjim filmom. Za razliku od ne tako davnih vremena, kada se hollywoodskom zvijezdom postajalo gotovo isključivo na velikom ekranu, a televizijski nastupi bili rezervirani za “druge violine”, danas filmovi glumcima služe za ispunjavanje pauze između angažmanima u TV-serijama. A i ta ostvarenja sve češće izgledaju kao komprimirani derivati onoga što se u mnogo kvalitetnijoj formi moglo vidjeti na malom ekranu. Jedan takav primjer bi mogao predstavljati Zakon jačeg, zatvorski triler u režiji Rica Romana Waugha čiji osnovni zaplet predstavlja kombinaciju dvije izuzetno popularne TV-serije iz prethodnih par desetljeća, a čijom glumačkom postavom dominiraju imena koja su također reputacije izgradila televizijskim nastupima. A da stvar bude još više u duhu vrlog novog televizijskog svijeta, pobrinuli su se distributeri na način da se u SAD (za razliku od Hrvatske) premijera održala na specijalnom kablovskom kanalu prije redovne kino-distribucije.

Protagonist filma je Jacob “Harlon” Money (Coster-Waldau), zatvorenik koji nakon deset godina uspije ishoditi uvjetno puštanje na slobodu. Tamo mora brinuti ne samo o nadzoru vlasti koje predstavlja sumnjičavi službenik Kutcher (Hardwick), nego i o tome da obavi zadatak koji mu je povjerilo “Arijevsko bratstvo”, zloglasna bjelačka zatvorska banda. Money, koji je uspio ostati službeno neregistriran kao njen član, mora sprovesti dogovor sa hispanoameričkom zatvorskom bandom oko prodaje oružja prokrijumčarenog iz Afganistana. Money vrlo brzo počinje sumnjati da posao neće ići glatko, odnosno da postoji velika mogućnost da završi natrag u zatvoru zbog kršenja uvjeta otpusta ili mrtav. Istovremeno se kod flashbackove prikazuje kako je prije deset godina bio uspješan burzovni mešetar i besprijekoran obiteljski čovjek, ali i kako ga je sitna neopreznost pri vožnji dovela iza rešetaka i odvela na put bez povratka.

Glavni lik, koji je predstavljen kao običan pristojan čovjek koji stjecajem okolnosti mora završiti s najogavnijim kriminalnim ološem te prihvatiti njihove metode kako bi preživio, će mnogim gledateljima izazvati deja vu efekt, s obzirom na izuzetne sličnosti s Beecherom u Ozu i Walterom Whiteom u Breaking Badu. Dodatne asocijacije će izazvati i angažman danskog glumca Nikolaja Coster-Waldaua koji upravo uživa svjetsku slavu tumačeći lik moralno ambivalentnog Jamieja Lannistera u planetarno popularnoj Igri prijestolja. Zapažen nastup kao Moneyev prijatelj ima i Jon Bernthal, koga je proslavila TV-serija Živi mrtvaci. Sve to vjerojatno neće u kino-dvorane dovesti fanove tih serije, ali će onima koji dođu ukazati koliko je film kao medij danas postao ograničen u odnosu na moderne televizijske epove. Waugh je, čak i u dva sata trajanja, prisiljen na izuzetnu ekonomičnost u scenariju i jednostavnost karakterizacije, a što često skreće u klišeje. To se pogotovo vidi u scenama s Moneyejvom obitelji u kojima glavni lik, zato da se i najmanje perceptivnoj publici predstavi kao pozitivac, inzistira na razdvajanju na način koji često grca u patetici. Kao što iskusni gledatelj neće imati problema predvidjeti Moneyevu reakciju kada mu društvo kao poklon pri izlasku iz zatvora ponudi golu prostitutku – naravno, sasvim drukčiju od one koju je u sličnoj prigodi imao protagonist Bilo jednom u Americi. Tu je, dakako, i lik službenika za uvjetni otpust čija požrtvovnost i predanost javnom interesu izgleda kao da je ispala iz sovjetske propagande o udarnicima.

Usprkos svih tih ograničenja i klišeja, Zakon jačeg funkcionira kao jednostavan i nepretenciozan triler. Gluma je više nego solidna, scene borbi su kratke i impresivne, a i finale se čini efektnim. Možda bi se većim razočaranjem moglo nazvati to što je scenarist i režiser Ric Roman Waugh, za razliku od svog ranijeg trilera Doušnik, koji je kritizirao američki “rat protiv droge”, odustao od socijalnog angažmana. Jedini izuzetak bi se mogao predstavljati motiv jednog drugog rata – onog u Afganistanu, koji traje više od desetljeće i pol bez da je itko postavio ozbiljno pitanje zašto. Zakon jačeg kroz lik mladog deziluzioniziranog veterana (koga tumači vrlo dobri Emory Cohen) sugerira da je iza svega “dobri stari” profit, odnosno da su “mrvice” koje u tim gudurama ostavi vojno-industrijski kompleks toliko izdašne da se njime mogu nahraniti i mnogo manji “igrači” s onu stranu zakona. Iako taj motiv, kao i mnogo toga, predstavlja uglavnom propuštenu priliku, dovoljan je razlog da se Zakon jačeg preporuči kao jedan od zanimljivijih naslova na našem kino-repertoaru.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Lovci na glave (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Hodejegerne
(izvor: Film_Poster)

LOVCI NA GLAVE
(HODEJEGERNE/HEADHUNTERS)
uloge: Aksel Hennie, Nikolaj Coster-Waldau, Synnøve Macody Lund, Elvind Sander, Julie Ølgaard
scenarij: Lars Gulmestad & Ulf Ryberg
režija: Morten Tyldum
proizvodnja: Friland/Yellow Bird Films/Nordisk Film, Norveška/Njemačka, 2011.
trajanje: 100 '

Skandinavske zemlje su dugo vremena bile prikazivane kao raj ili barem ideal kojem trebaju težiti manje prosvijećeni ili ekonomski uspješni dijelovi svijeta. S druge strane svaka utopija ima svoju mračnu stranu, pa i ona koja sadrži desetljeća mira, prosperiteta i luksuzne zatvore koje je Michael Moore prikazivao u svojim dokumentarcima. Da u skandinavskim zemljama sve nije baš tako bajno nekima je postalo jasno davno prije nego što je Anders Breivik Norvešku doveo na naslovne stranice CNN-a. Zasluge za to prije svega imaju autori kriminalističkih romana, kojima je prikaz naličja svojih zemalja donio međunarodnu slavu, te inspirirao tamošnje filmaše. Uspjeh Šveđanina Stiga Larssona je slijedio Norvežanin Jo Nesbø, čiji je roman Headhunters (Lovci na glave) adaptiran u izuzetno uspješan film Mortena Tydluma, koji se odnedavno može gledati i u domaćim kinima.

Protagonist je Roger Brown (Hennie), agent koji novači kadrove za direktorska mjesta norveških poduzeća. Njegov život se na prvi pogled čini savršenim – uz raskošnu kuću i ništa manje raskošnu suprugu Diane (Macody Lund), tu je i ljubavnica Lotte (Ølgaard) koja služi kao odmor od jednog i drugog. Održavanje takvog životnog stila, međutim, zahtijeva financijska sredstva koja Brownu ne može pružiti njegova redovna plaća, pa je stoga izgradio alternativnu karijeru provalnika specijaliziranog za krađu skupocjenih umjetnina, pri čemu kao mete služe upravo njegovi klijenti. Posljednji među njima je Clas Greve (Coster-Waldau), naočiti Nizozemac danskog podrijetla koji je napustio tvrtku specijaliziranu za proizvodnju elektronske opreme. Browna od Greveovog profesionalnog životopisa više zanima vrijedna Rubensova slika u njegovom posjedu. Kada je krene ukrasti, Brown će otkriti kako Greve održava ljubavnu vezu s Diane, a njegov vlastiti život dolazi u opasnost.

Lovci na glave publici, pogotovo u vrijeme kada na repertoaru dominiraju hollywoodski blockbusteri, pokazuju kako i kinematografije malih zemalja mogu proizvesti kvalitetna žanrovska ostvarenja. Scenarij Larsa Gulmestada i Ulfa Ryberga je prilično jednostavan, ali efektan, tako da ga se moglo ekranizirati i budžetom dovoljnmim za prosječni TV-film. Ono što ovo ostvarenje izdvaja jest vrlo dobra režija Mortena Tylduma, koji je već imao iskustva u ekranizaciji popularnih romana o privatnom detektivu Vargu Veumu, ali također i prilično dobra glumačka ekipa.

Međunarodnoj publici će od glumaca najpoznatije lice predstavljati Nikolaj Coster-Waldau, proslavljen po ulozi Jamieja Lannistera u TV-seriji Igra prijestolja. On i ovdje tumači lik negativca, ali izuzetno sposobnog, inteligentnog i bezobzirnog, koji će predstavljati više nego ozbiljnu prijetnju po protagonista. Od Coster-Waldaua će, pak, mnogo bolji dojam ostaviti Aksel Hennie. Fizički prilično nalik Steveu Buscemiju, odnosno daleko od estetskih standarda hollywoodske zvijezde, u ovom filmu savršeno funkcionira kao protagonist s kojim se publika može lako identificirati usprkos toga što su neki od njegovih postupaka moralno dvojbeni. Razlog je prije svega u tome što Hennie uspješno projicira ranjivost – bilo kroz niski stas u snažnom kontrastu sa visinom svoje supruge, bilo kroz sraz s alfa mužjakom koga tumači Waldau. Stoga nije neki problem da se Brown od korporativne “face” i vrhunskog lopova pretvori u hitchcockovskog “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Lovci na glave žanrovski skaču od društvene satire preko trilera do tarantinovske crne komedije. Iako će dijelu publike smetati količina i eksplicitnost nasilja, a završni obrati izgledati isforsirani, ovaj film valja preporučiti rastućoj vojsci ljubitelja skandinavskih krimića.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)