RETRO-RECENZIJA: Glasnici vjetra (Windtalkers, 2002)

uloge: Nicolas Cage, Adam Beach, Peter Stormare, Noah Emmerich,
 Mark Ruffalo, Brian Van Holt, Martin Henderson, Roger Willie, Frances
 O'Connor, Christian Slater, Jason Isaacs
 glazba: James Horner
 scenarij: John Rice & Joe Bateer
 režija: John Woo
 proizvodnja: MGM, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 133'

Bitku kod Midwaya, pomorski okršaj za koga se smatra da je Drugi svjetski rat na Pacifiku skratio za godinu dana, Amerikanci su dobili prije svega zahvaljujući čistoj sreći, ali je važnu ulogu imalo i to što su bili razbili japansku mornaričku šifru. S druge strane su i Japanci pokazali ne mali uspjeh u razbijanju američkih đifri, ali jedna od njih im je postala nesavladivi problem. Ta se šifra koristila prilično prozaičnom činjenicom da u rezervatima na jugozapadu SAD živi par desetaka tisuća Navahoa, indijanskog naroda čiji je jezik toliko kompliciran da mu se nitko nije potrudio zabilježiti rječnik i gramatiku. Početkom 1942. godine Eric Johnson, sin misionara u Navaho rezervatu i jedan od šačice bijelaca koji je govorio Navaho jezikom, došao je na ideju da Navahoe angažira kao veziste u američkim marincima. Koristeći se kombinacijom prilično jednostavne šifre i vlastitog jezika, Navaho-vezisti su mogli komunicirati putem radija i telefona bez straha da će Japanci išta moći razumjeti ako budu prisluškivali njihove poruke. Iako je u marince regrutirano nekoliko stotina pripadnika plemena Navaho te iako su svojim radom dali značajan doprinos američkim pobjedama na Pacifiku, njihova šifra je bila tako uspješna da su se američke vlasti tek godinama poslije rata usudili priznati njeno postojanje. Tocno šest desetljeća kasnije, Navaho- vezistima su posveceni Glasnici vjetra, holivudski ratni spektakl u režiji legendarnog hongkonškog režisera Johna Wooa. Usprkos zvučnih imena i patriotske histerije koja mu je trebala garantirati uspjeh na američkom tržistu, ovaj film je predstavljao prilično komercijalno razočaranje, a, po svemu sudeći, slična ga sudbina čeka i našem tržištu.

Glavni junak ovog filma je Joe Enders (Cage), iskusni marinac koji je godine 1943. teško stradao u borbama na Solomonskom otocju. Nakon što je jedva preživio masakr cijele svoje jedinice, oporavlja se u havajskoj bolnici, mučen djelomicnom gluhoćom, problemima s ravnotežom, kao i grižnjom savjesti zbog suboraca koji su izginuli radi njegovog inzistiranja da se bespogovorno slušaju zapovijedi nadređenih. Enders smatra da će se iskupiti jedino ako ponovno krene u borbu, a u tome mu pomaže bolničarka Rita (O’Connor) koja krivotvori njegove medicinske nalaze. Enders nakon toga dobiva čin narednika i zadatak da štiti Navaho-veziste. Predmet njegove zaštite je mladi Ben Yahzee (Beach), koji se uzalud pokušava sprijateljiti s Endersom, ne znajući da ovaj ima itekako dobre razloge da ne bude previše blizak s Indijancem, s obzirom da je dobio tajnu zapovijed da ga likvidira u slučaju da mu prijeti zarobljavanje od strane Japanaca. A za tako nešto će biti itekako prilike kada se marinci, uključujući Endersovu jedinicu, počnu iskrcavati na Sajpan, otok u Marijanskom otocju kojeg su Japanci debelo utvrdili te kojeg su spremni braniti do posljednjeg čovjeka. Kako njihova jedinica napreduje, mladi Yahzee se mora suočiti ne samo s fanatičnim Japancima ili pritajenim rasizmom nekih svojih suboraca, nego i vlastitom nesposobnošću da ubije drugo ljudsko biće.

S obzirom da je svoju karijeru bio sagradio na filmovima u kojima se mrtvi broje na desetine, John Woo je na prvi pogled izgledao kao prilično dobar izbor za režisera jednog punokrvnog ratnog spektakla. Na žalost, legendarni hongkonški režiser je, kao i mnogo puta nakon svog dolaska u Hollywood, pokazao nesposobnost da izabere pravi predložak i tako je još jednom srozao svoju kultnu reputaciju. Fascinantna priča o Navaho- vezistima je mogla biti temeljem dobrog filma u kojem bi se uz ratne teme moglo govoriti i o rasizmu koji je tokom Drugog svjetskog rata dominirao američkim drustvom. No, scenarij Johna Ricea i Joe Bateera se svodi na ništa drugo do hrpu klišeja, kako onih klasičnih, tako i onih “politički korektnih”. Tako nitko neće biti previše iznenađen kada u filmu Navaho-Indijanci budu prikazani kao sveci, a njihovi bijeli suborci, sasvim u duhu propagandnih filmova iz doba Drugog svjetskog rata, svedeni na etničke i moralne stereotipove, uključujući rasista koji će, nakon što mu Navaho-Indijanac spasi zivot, doći na pravi put. Također nikoga ne bi trebalo iznenaditi ni pojava Frances O’Connor čiji lik bolničarke služi iskljucivo zato da par naivnih curica koje su zalutale u kino uvjeri kako tu postoji nekakva ljubavna priča. Ali najveći problem filma jest u tome što Hollywood svoje “političko korektno” licemjerje još jednom pokazuje prikazivanjem potlačenih manjina kroz vizuru bijelog protagonista.

Nicolas Cage, čiji je lik izmišljen (kao i mnogi detalji o životu Navaho- vezista) isključivo zato da svojom zvjezdanom njuškom privuče publiku u kino, relativno je dobro obavio svoj glumački posao, evocirajući sjećanja na svoj nastup u Napuštajući Las Vegas. I ostatak glumačke ekipe je solidan, ali ni oni neće nadvladati klišeje, kojima nimalo ne pomaže ni Wooova standardna patetika, koja ovdje ponekad doseže razinu dostojnu “Bore i Ramiza”. Neke od scena u kojima junaci nastoje u pauzama bitke riješiti svoje emocionalne probleme su na granici samoparodije, pogotovo ona u kojoj Endersov kolega (kojeg tumači prilicno raspoloženi Christian Slater) i “njegov” Navaho-vezist prate jedan drugog svirajući usnu harmoniku i tradicionalnu indijansku frulicu. S druge strane, kada se Woo koncentrira na akciju, tu njegov talent konačno dolazi do izražaja. Scene bitaka su prilično spektakularne (pogotovo na početku, kada vidimo na stotine marinaca kako uz podrsku tenkova napreduju prema brdima posjednutim jednakim brojem japanskih vojnika), ali i realistične, pri čemu se Woo, slično kao i Spielberg u Spašavanju vojnika Ryana, ne ustručava detaljno pokazati sto su meci, bombe i napalm u stanju učiniti od ljudskog tijela. Film se može pohvaliti i za današnje holivudske standarde neuobičajenom brigom za povijesne detalje (iako ni tu nije baš savršen, s obzirom da prema Woou ručna bomba ima jednako razorni efekt kao i granata veličine “volkswagena” ispaljena iz brodskog topa od 406 mm). Zbog toga se može reci kako su Glasnici vjetra ipak nešto bolji film od Nemoguće misije 2, ali to nije nešto s čime bi se John Woo trebao pretjerano hvaliti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RECENZIJA: Snowden (2016)

“Svatko onaj koji je spreman žrtvovati slobodu radi malo sigurnosti, ne zaslužuje ni jedno ni drugo”, rekao je Benjamin Franklin, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država. Dilema između slobode pojedinca i dužnosti države da štiti poredak je danas daleko aktualnija nego u Frankiinovo doba, čemu je prilično doprinijelo upravo Franklinovo čedo, čiji aparat državnog nasilja raspolaže s vojnim, tehnološkim i drugim resursima o kojima su svi raniji vladari mogli samo sanjati. To se odrazilo i kroz američku hegemoniju nad ostatkom svijeta, kojoj je pridonio i Hollywood, koji već desetljećima SAD , uz određene izuzetke prije svega vezane unutarnjom politikom, uporno nastoji prikazati kao najsavršenije dostignuće čovječanstva i izvor sveg dobra u svijetu. Oliver Stone se kao dobrovoljac u vijetnamskim džunglama imao prilike uvjeriti da je ta ružičasta slika daleko od istine, te se njegova karijera velikim dijelom može opisati kao nastojanje da američku i svjetsku publiku uvjeri u nešto sasvim suprotno. Posljednje takvo ostvarenje je Snowden, biografski film posvećen ličnosti u kojoj je Stone najvjerojatnije pronašao svojevrsnu mlađu verziju sebe.

Film na samom početku rekonstruira dramatične događaje iz 2013. godine, kada se Edward Snowden (Gordon-Levitt), mladi informatički stručnjak u službi NSA, u hongkonškom hotelu sreće sa novinarom Glennom Grenwaldom (Quinto) i autoricom dokumentarnih filmova Laurom Poitras (Leo), kako bi im ispričao svoja dugo godina akumulirana saznanja o tajnom programu prisluškivanja i nadzora koje na globalnom planu provode američke vlasti. Radnja se preko flashbacka vraća nekoliko godina ranije kada je Snowden, odrastao u obitelji konzervativnih mornaričkih časnika i obavještajaca, odlučio dati svoj doprinos u globalnom američkom ratu protiv terorizma. Njegov pokušaj da postane pripadnik vojnih specijalaca završava neuspjehom zbog ozljede, te se umjesto toga priključuje CIA-i, a potom, preko sa njima povezanih privatnih korporacija, i tajnoj službi NSA. Pri tome mu nimalo ne smeta to što djevojka Lindsay Mills (Woodley) kao protivnik rata i Bushove politike ima sasvim suprotne stavove od njega. S vremenom, međutim, postaje svjedokom kako je program nadzora podataka, stvoren s opravdanjem kako bi spriječio nove napade 11. rujna, metastazirao u hobotnicu koja služi za nadzor ne samo američkih saveznika, nego i vlastitih građana, stvarajući mogućnost zloporabe apokaliptičkih razmjera.

Snowden je, stjecajem okolnosti, u američka kina išao isti vikend kao i Eastwoodov Sully, još jedan film posvećen protagonistu dramatičnih događaja iz nedavne prošlosti. Od njega je na blagajnama bio glatko poražen, a što i ne iznenađuje, s obzirom da je Eastwoodov film, za razliku od Stoneovog, ima nedvosmisleni hepi end, kao i junaka koga će prihvatiti cijela publika. Za Edwarda Snowdena se, međutim, tek treba vidjeti da li će sve ono što je učinio na neki duži rok imati smisla, a isto tako je za dio američke i svjetske javnosti to što se sklonio u Rusiju dovoljno da ga se, u atmosferi ponovno pokrenutog hladnog i sve izglednijeg novog svjetskog rata, umjesto kao heroja smatra izdajnikom kome treba poslati bespilotnu letjelicu ili barem metak u potiljak. Stoneov Snowden nimalo ne krije da je njegov stav prema naslovnom protagonistu potpuno suprotan, ali se njegov sadržaj ne može tako lako prepoznati kao propaganda. Dijelom je to zbog toga što je Edward Snowden, i u stvarnom životu i u tumačenju Josepha Gordona-Levitta, tihi i bezazleni geek kome se u usta teško mogu staviti bijesne replike poput junaka filmova kao što su JFK i Rođen 4. srpnja. Stone je umjesto toga prisiljen njegovu priču ispričati na jedan miran i daleko discipliniraniji način, pri čemu je eksplicitno izlaganje onoga što je pjesnik htio reći ostavljeno sporednim likovima. Pri tome Stone ima različitog uspjeha – Nicolas Cage je dobar kao razočarani i cinični obavještajac koji glavnom liku govori da je i obavještajna zajednica, poput ostatka američkog establishmenta, opterećena korupcijom i nesposobnošću; Rhys Ifans se u ulozi junakovog iskusnog i s mračnim poslovima dobro upoznatog mentora, pak, doima kao loša zamjena za Tommyja Leeja Jonesa koji je takve uloge igrao zavezanih očiju.

Mnogo ozbiljniji problem za ovaj film, međutim, predstavlja to što je, zbog same prirode medija, priča o Snowdenu daleko prikladnija za dokumentarni nego igrani film. Usprkos uloženog truda, pogotovo od strane Gordon-Levitta koji zaslužuje sve pohvale, Snowden na kraju izgleda kao rutinerski biografski film, velikim dijelom nalik na one koji su se nekoć znali štancati na američkoj televiziji. Jedino što ih od njih razlikuje jest prostački rječnik i eksplicitna scena seksa koja, s obzirom na temu koja se tiče kršenja privatnosti, Snowdenu daje neočekivano autoironičnu dimenziju. Iako se može postaviti pitanje da li je Snowden uopće bio potreban, ipak ga valja pohvaliti jer će barem dio publike natjerati da počne razmišljati o nekim pitanjima koje su postavili ljudi poput Franlina, te se valja nadati za odgovore na njih, s obzirom na ono što se u posljednje vrijem kuha u svijetu, više nije prekasno.

SNOWDEN

uloge: Joseph Gordon-Levitt, Shailene Woodley, Melissa Leo, Zachary Quinto, Tom Wilkinson, Scott Eastwood, Logan Marshall-Green, Timothy Olyphant, Rhys Ifans, Nicolas Cage
scenarij: Kieran Fitzgerald & Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Zamrznuta istina (2013)

Vanessa Hudgens
Vanessa Hudgens (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
ZAMRZNUTA ISTINA
(THE FROZEN GROUND)
uloge:  John Cusack, Nicolas Cage, Vanessa Hudgens, Radha Mitchell, 50 Cent
scenarij: Scott Walker
režija: Scott Walker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013,
trajanje: 118 '
OCJENA: 6/10

 

Iako je poslužila kao mjesto radnje nekih od hollywoodskih klasika kao što je Chaplinova “Potjera za zlatom”, ili kultnih TV-serija poput “Života na sjeveru”, Aljaska se posljednjih godina relativno rijetko pojavljuje na velikim ekranima, i to bez obzira na veličanstvene prizore netaknute prirode, kao i specifične zemljopisne i socio-ekonomske okolnosti koje je čine duhom najbližom iščezlom Divljem zapadu. Aljaska, međutim, ima i svoju tamnu stranu, koja je svoj odraz našla u popularnim dokumentarnim TV-serijama o tamošnjim policajcima  i “šljakerima” i  Herzogovom “Čovjeku grizliju”. Ta mračna strana je također predmet “Zamrznute istine”, kriminalističkog filma temeljenog na istinitim događajima.

 

Radnja započinje 1983. godine u Anchorageu gdje policija pronalazi maloljetnu prostitutku Cindy (Hudgens), koja ih dočeka s rukama vezanim u lisičine i pričom kako je uspjela pobjeći od klijenta koji ju je bio oteo, silovao i pokušao zrakoplovom odvesti u divljinu. Policajci su, s obzirom na Cindynu prošlost i sklonost drogi, prilično skeptični prema tome i njen iskaz završava u ladici. Alanu Holcombeu (Cage), naredniku Aljaške državne policije, je nedugo pred mirovinu dodijeljena  istraga ubojstva nepoznate djevojke. Ona, pak, otkriva niz leševa djevojaka širom države u prethodnih desetak godina, kao i niz neriješenih nestanaka prostitutki s ulica Anchoragea. Holcombe brzo dolazi do zaključka kako iza svega stoji sadistički serijski ubojica, kao i do sumnjivca u liku Roberta Hansena (Cusack), popularnog pekara koji je svojevremeno bio zatvaran za manje seksualne i imovinske prijestupe, a sada ima imidž obiteljskog čovjeka. Holcombeu bi upravo Cindyn iskaz o Hansenu kao njenom otmičaru trebao biti ključan za njegovo uhićenje, ali je Cindy zbog loših iskustava nesklona suradnji s policijom. U međuvremenu je Hansen svjestan da se oko njega zatvara krug, te odlučuje ukloniti dokaze, uključujući i Cindy.

 

“Zamrznuta istina” je redateljski debi Novozelanđanina Scotta Walkera, iako film daje dojam kako je riječ o mnogo iskusnijem filmašu. Walker, koji je također napisao i scenarij, nastoji bez previše komplikacija ispričati istinitu priču nalik onu koja je bila u domeni američkih televizijskih ostvarenja. Ono što bi “Zamrznutu istinu” trebalo razlikovati od tih rutinskih proizvoda jest nedostatak strožih cenzorskih standarda, pa u filmu ima nešto više nasilja, prostačkog rječnika i golotinje. Walker se, s druge strane, u stilskom smislu daleko više oslanja na danas izuzetno popularne nordijske kriminalističke filmove i TV-serije te je Aljaska (dijelom rekonsturirana i na autentičnim lokacijama Anchoragea) prikazana kao izuzetno sumorno mjesto na kome stalno sniježi i čije je nebo stalno oblačno. Walker, nastojeći stvari zadržati jednostavnim, u dočaravanju ranih 1980-ih izbjegava pretjerano korištenje tadašnje glazbe i umjesto toga koristi prilično efektan soundtrack Lornea Balfea (dosad poznatog prije svega po video-igricama). Tako stvorena atmosfera uspješno prikriva to da je priča, zapravo, bila prilično banalna, kao i završetak koji je neobičan za ovu vrstu filmova, ali zapravo i tipičan za ovakve slučajeve u stvarnom životu. Tek negdje pred kraj Walker pokušava “začiniti” zaplet ubacujući scene koje se doimaju hollywoodskom izmišljotinom, a od čega se nastoji iskupiti prikazom fotografija i imena stvarnih žrtava na odjavnoj špici. Najveći adut filma je u glumačkoj postavi, odnosno u izvrsnom Cusacku u liku psihopatskog negativca i za današnje vrijeme neuobičajeno smirenom Cageu. Najprijatnije iznenađenje je, međutim, nekadašnja Disneyeva princeza Vanessa Hudgens kojoj uloga maloljetne prostitutke predstavlja vjerojatno najbolju ulogu karijere. “Zamrznuta istina” nije posebno inventivan film, ali svejedno zaslužuje preporuke kao solidno žanrovsko ostvarenje.

 

OCJENA:6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Taoci (2011)

TIFF TRESPASS-20110914
(izvor: Heather McCall)
TAOCI
(TRESPASS)
uloge: Nicolas Cage, Nicole Kidman, Ben Mendelsohn, Liana Liberato, Cam Gigandet
scenarij: Eli Richburg & Karl Gajdusek
režija: Joel Schumacher
proizvodnja:  Millennium Films, SAD, 2011.
trajanje:  91'

Steven Seagal. Kevin Costner. George Lucas. Mel Gibson. Tom Cruise. Što je njima svima zajedničko? To da su ne tako davno bili holivudska božanstva, a sada su predmet sprdnje, sažaljenja, mržnje nekadašnjih poklonika ili svega toga zajedno. Toj družini se komotno može priključiti i Nicolas Cage, “oskarovac” čiji je nedavni nedostatak izbirljivosti kod filmskih projekata rezultirao nizom katastrofa koje su torpedirale njegovu raniju reputaciju. Kada se Cage ispred kamere postavi zajedno s Nicole Kidman – za koju se također čini da su najbolji dijelovi karijere iza nje – a ispred kamere stoji Joel Schumacher, osoba koja je Warner Bros. natjerala da ponovno stvara Batmanovu franšizu, možda i ne iznenađuje da njegov najnoviji projekt, triler Trespass (preveden kao Taoci) završio gotovo bez kino-distribucije u Sjevernoj Americi i s kritikom koja ga je dočekala na nož.

Cage u filmu tumači lik Kylea Millera, trgovca dijamantima čija se radoholičarska predanost poslu isplatila, barem ako je suditi po luskuznoj kući gdje će odigrati najveći dio radnje. Građevinu koja bi dovela slinu na usta mnogim tajkunima i koja još nije u potpunosti dovršena je, pak, djelomično projektirala njegova supruga i arhitektica Sarah (Kidman). Međutim, nije sve savršeno u tom raju; Sarah se osjeća zapostavljeno, a tinejdžerskoj kćeri Avery (Liberato) nije problem da, kao tipična buntovnica, prkosi roditeljima i iskrade se iz kuće radi tulumarenja sa svojim razmaženim vršnjacima. Međutim, svi ti problemi postaju ništavni kada se Kyle i Sarah suoče s bandom maskiranih razbojnika koja im upadne u kuću i traži šifru od sefa gdje vjeruju da Kyle drži dijamante. Kyle, međutim, odbija dati šifru, jer je uvjeren kako će nakon toga on i žena biti smaknuti. Umjesto toga pokušava pregovarati sa razbojničkim vođom (Mendelsohn) koji će uz uobičajene prijetnje i mučenja svoju žrtvu pokušati slomiti i psihološkim manipulacijama.

“Normalna” obitelj koju kriminalci kao taoce zatoče u vlastitom domu je motiv koji filmaši koriste dugo vremena, te se teško može očekivati da scenarij debitanta Karla Gajduseka ponudi nešto posebno originalno. Taoci nimalo ne bježe od klišeja koji služe za dramske obrate – bilo da su to razotkrivene obiteljske tajne, bilo da je to heterogenost motiva i karaktera članova razbojničke bande. Također se obilato koristi i princip Čehovljeve “puške na zidu”, odnosno naizgled nepotrebni detalji koji će protagonistima dobro poslužiti prilikom frenetičnog raspleta. Gledatelji koji u scenariju budu tražili odraz današnje ekonomske krize, odnosno kritiku života iznad vlastitih mogućnosti, vjerojatno će je pronaći, iako to ni Gajduseku ni Schumacheru vjerojatno nije bila namjera.

Schumacher nikada nije pokazivao neku naročitu sklonost suptilnosti, ali ovaj put se pobrinuo da film – koji bi se komotno mogao adaptirati i kao kazališna predstava – izgleda spektakularno, uključujući poslovično korištenje kadrova snimljenih iz helikoptera. Taocima je, pak, dosta pomogla fotografija Andrzeja Bartkowiaka koja ih čini drukčijim od većine današnjih filmova. Schumacher je, s druge strane, pokazao iznenađujuće dobar smisao za ekonomičnost. Taoci su kratak film, upravo onako koliko trebaju biti, što omogućava frenetični tempo, a gledateljima razvoj radnje objašnjavaju spretno ubačeni flashbackovi.

Prijatno iznenađenje predstavlja i Cage, koji se ovaj put uglavnom suzdržao od iritantnog preglumljivanja; ta je dužnost, pak, prepuštena Jordani Spiro kao ženskoj članici razbojničkog tima. Ekranom, s druge strane, dominira australski glumac Ben Mendelsohn u ulozi kriminalca sasvim drukčijeg od onoga koga je tumačio u Animal Kingdom. Međutim, to što su Taoci nešto bolji od svoje reputacije je manje rezultat kvalitete filma koliko toga da su njegovi tvorci bili svjesni svojih ograničenja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)