RECENZIJA: Brooklyn (2015)

Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem kada se SAD i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste nostalgije – bilo one političkog tipa, zahvaljujući kojoj američki ljevičari sada Eisenhowerovu eru vide kao zlatno doba socijalne države i sputanog kapitalizma zaboravivši sve ono protiv čega se bunila rock’n’roll generacija, ali i zgodno odredište radnje “dobrih starih” filmova koji se više ne prave. Kao jedan od takvih primjera bi mogao poslužiti i Brooklyn, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.

Radnja započinje početkom 1950-ih u Irskoj, mjestu koje je desetljećima daleko od reputacije “keltskog tigra” i gdje siromaštvo nije daleko čak ni onima koji bi se mogli smatrati nekakvom srednjom klasom. To važi i za protagonisticu Ellis Lacey (Ronan), mladu ali neuglednu djevojku koja je neodrasla u depresivnom gradiću Enniscorthy gdje se, usprkos povremenog rada u trgovini, smatra sve većim financijskim teretom za svoju obudovjelu majku i stariju sestru. Srećom, za nju kao i milijune njenih sunarodnjaka postoji alternativa u obliku puta preko Atlantika, a još više nakon što je dobronamjerni svećenik (Broadbent) uredio ne samo useljeničku vizu nego i smještaj i posao u robnoj kući. Ellis, iako zahvalna zbog prilike da ponovno započne život, ispočetka nije previše sretna, prije svega zbog rutine ali i sve snažnije nostalgije za obitelji i prijateljima. Stvari se, međutim, promijene kada na jednom plesu upozna Tonyja Fiorella (Cohen), simpatičnog italoameričkog vodoinstalatera, a nakon čega upiše tečaj i stekne certifikat za knjigovodstvo. Perspektive za budući sretni život s Tonyjem prekidaju tragične vijesti zbog kojih je prisiljena nakratko se vratiti u Irsku. Njen, ispočetka privremeni, boravak se, međutim, produži dijelom zbog toga što je zavičaj počela gledati novim očima, a dijelom zbog toga što se sumještani, impresionirani njenom prekooceanskom karijerom i uspjehom, natječu kako bi je zadržali, a što uključuje i Jima Farrella (Gleeson), lokalnog bogataškog sina koji se s njom želi vjenčati.

Brooklyn, koji je premijeru imao na Sundanceu, se danas smatra umjetničkim filmom. Da je kojim slučajem u kino-dvorane došao u isto ono vrijeme kada se odvija radnja, po svom sadržaju, a manjim dijelom i stilom (ne računajući, dakako, neke moderne detalje kao što je pokoja psovka, blagi zahodski humor i prilično decentna scena vođenja ljubavi u skladu s cenzorskim rejtingom PG-13) bi bio smatrao hollywoodskim mainstream komercijalnim ostvarenjem. To se prije svega odnosi na scenarij hvaljenog britanskog književnika Nicka Hornbyja, koji je Brooklyn postavio kao klasičnu ljubavnu priču gdje se protagonistica mora odlučiti između dva muškarca te gdje su nekakvi “dublji” elementi poput motiva klasnih, etničkih ili kuturnih razlika tek svojevrsni začin. Međutim, upravo je takva jednostavnost razlog zbog koga Brooklyn omogućava tvorcima da se koncentriraju na temeljni zaplet i likove. Režiser John Crowley je, usprkos relativno niskog budžeta, vješto koristeći interijere, uspješno rekonstruirao ne samo irsku provinciju 1950-ih, nego i američki velegrad. Pri tome mu je od pomoći bio direktor fotografije Yves Belanger, koji je Enniscorthy prikazao na dva različita načina – na početku kao sumorno i depresivno mjesto, a na kraju kao atraktivnu, gotovo turističku lokaciju, sugerirajući tako promjenu Ellisine perspektive prema svom rodnom mjestu i Irskoj, odnosno idealiziranje prilično nalik onome iz klasičnih filmova Johna Forda. I za Hornbyja i režisera Johna Crowleya bi se moglo reći da nastavljaju Fordovim stopama, odnosno da Irsku sredinom prošlog stoljeća, usprkos priznanja da je mnoge njene stanovnike bolji život čekao negdje drugdje, promatraju kroz prizmu nostalgije. Tako u filmu gotovo da nema negativaca, predstavnici Katoličke crkve su iste onakve dobričine kakve je svojevremeno glumio Bing Crosby, a tek u jednoj rečenici se referencira tada aktualni Hladni rat. A čak se i konzervativne društvene vrijednosti prikazuju u pozitivnom svjetlu, bez moraliziranja i relativiziranja uobičajenog za modernu kinematografiju.

Usprkos svog, zapravo, prilično plitkog sadržaja, Brooklyn pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, s mogućim izuzetkom mladog Gleesona koji ne posjeduje baš previše “kemije” sa svojom partnericom. To se, s druge strane, ne može reći za Emoryja Cohena koji tumači lik italoameričkog šljakera na način koji bi neke podsjetio na Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, s tom razlikom da je u ovom slučaju riječ o apsolutnoj dobrici, odnosno tipu koga bi svaka majka željela za zeta. Najbolji dojam, međutim, ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koji se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Usprkos toga, upravo joj je Ellis prva uloga Irkinje u karijeri, a da stvar bude još zanimljivija, ona je rodom iz neposredne okolice mjesta gdje se odvija radnja. Ronan, koju su Crowley i Belanger prikazali inzistirajući na njenom izuzetno blijedom tenu, učinivši je, na početku, nalik na porculansku lutku, izuzetno vješto prikazuje transformaciju od neuglednog “ružnog pačeta” na početku pa sve do poželjne ljepotice na kraju. I pri svemu tome je njen nastup još dojmljiviji, ako se uzme u obzir da njen lik nije opterećen “oskarolovačkim” karakteristikama kao što su fizički i mentalni defekti, odnosno problemi s rodnim identitetom. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, Brooklyn predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju.

BROOKLYN

uloge: Saoirse Ronan, Domhnall Gleeson, Emory Cohen, Jim Broadbent, Julie Walters

scenarij: Nick Hornby

režija: John Crowley

proizvodnja: BBC Films, Irska/UK/Kanada, 2015.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Divljina (Wild, 2014)

Ako se uspjeh nekog filma mjeri prema ostvarenju zacrtanih (ili barem očiglednih) ciljeva, onda se kanadski režiser Jean-Marc Vallée prošle godine mogao pohvaliti da je jedan od najuspješnijih sineasta na svijetu. Njegova drama Dobri dileri iz Dallasa je, naime, na dodjeli “Oscara” pobrala čak dva kipića za glumački nastup –Matthew McConaughey je nagrađen za najbolju glavnu, a Jared Leto za najbolju sporednu ulogu. Teško se, stoga, oduprijeti dojmu da je Valléeev slijedeći projekt – drama Divljina –pokrenut u istu svrhu. Ponovno je riječ o filmu koji se temelji na istinitim događajima, i ponovno je njegov glavni adut u nositelju glavne uloge koji je, kako bi što uvjerljivije prikazao lik, morao prolaziti kroz glumačko sito i rešeto. U slučaju Divljine protagonist je ženskog spola, a njega tumači Reese Witherspoon, koja se već jednom ovjenčala “Oscarom” za ulogu country pjevačice June Carter u filmu Hod po rubu.

Witherspoon u Divljini, pak, tumači lik američke spisateljice Cheryl Strayed, a scenarij, koji je napisao ugledni britanski pisac Nick Hornby, se temelji na njenim memoarima. Radnja započinje u ljeto 1995. kada mlada Cheryl Strayed započinje pustolovinu života odlučivši propješačiti veliku planinarsku stazu od granice s Meksikom do mosta u državi Washington, preko 1800 kilometara na sjeveru. Već na samom početku postaje jasno kako joj pri tome nedostaje elementarno iskustvo, pa tako nosi prenatrpani ruskak, peć za kuhanje je neupotrebljiva zbog pogrešnog goriva, te je često prisiljena oslanjati se na pomoć slučajnih namjernika kako bi uspjela u svom naumu. Kako prolaze dani i tjedni tako se suočava sa glađu, žeđu, vrućinom, hladnoćom, umorom ali i svakojakim neugodnim iznenađenjima u obliku divljih životinja i usamljenih muškaraca sa sumnjivim namjerama. S vremenom se prikazuju razlozi zbog kojih se upustila u svoj opasni i naporni pothvat – prerana smrt voljene majke Bobbi (Dern) zbog koje se raspala ne samo njena obitelj, nego i brak sa mladim suprugom Paulom (Sadoski), a ona sama odala uživanju heroina i destruktivnom promiskuitetu.

Divljina je, kao što je to u Hollywoodu čest slučaj, na papiru izgledala kao savršen materijal za uspješan film. Predložak je izgledao tako dobro da su prava za ekranizaciju otkupljena mjesecima prije njegovog dolaska u knjižare, a izgledao je još bolji nakon što ga je blagoslovila Oprah Winfrey i tako učinila bestselerom. Protagonistica, koja je svoj pohod opisala kao “nastojanje da postane onakvom ženom kakvom je njena majka htjela biti”, je gotovo arhetipski primjer feminističkih ideala na kakvima inzistira današnji Hollywood. Pustolovina kroz koju prolazi je prilika da se, s jedne strane, pokažu impresivni pejzaži netaknute prirode, a s druge strane opasnosti i iskušenja koja tamo prijete učine vrhunsku dramu od stvari koje bi u civilizaciji bile potpuno banalne. Kada se svemu tome doda i obvezni politički, u ovom slučaju ekološki i feministički, kontekst kojim se trebaju “pecati” glasovi salonsko-ljevičarski raspoloženih glasača Akademije, prilično je jasno zašto je Divljina izgledala kao prilično dojmljivi “mamac za Oscare”.

Glavni sastojak formule za hvatanje glumačkog “Oscara”, je, naravno, tu. Witherspoon, već ovjenčana kipićem, zapravo i ne treba dokazivati da posjeduje talent, ali to ne znači da se ne trudi. I u svemu tome, a što je za najveću pohvalu, ide sasvim suprotnom smjerom od svojih kolegica koji se u sličnim pothvatima izgladnjuju, tovare salom ili nabacuju na sebe proteze do neprepoznatljivosti. Witherspoon, naime, nastoji što vjernije dočarati život Cheryl Strayed u divljini koji je, između ostalog, zbog nedostatka društva suvišnim činio nedostatak šminke. Dakle, najveći dio filma imamo priliku vidjeti kako jedna od najuglednijih hollywoodskih glumica izgleda bez pomoći današnjih dostignuća kozmetike, a u par scena i bez odjeće (što je, za one koje vole voditi računa o takvim detaljima, prvi takav slučaj od Bentonovog Sumraka iz 1998. godine). Laura Dern je također prilično dojmljiva u ulozi njene vječno nasmiješene i hipijevski raspoložene majke čija ugodna vanjština krije neke teške obiteljske traume koje će se odraziti na njenu djecu.

Vallée, međutim, ima ozbiljnih problema kako da tako dobre glumačke nastupe upakira u neku suvislu priču i zaokruženu narativnu cjelinu. Kod Dilera ga je spasilo to što je ispred sebe imao kvalitetan scenarij. U Divljini, međutim, to nije slučaj. Hornby se odlučio za nekonvencionalni pristup, odnosno Cherylin prethodni život se prikazuje kroz seriju instant-flashbackova na njenom planinarenju. Te su scene režirane prilično loše i konfuzno, a nimalo ne pomaže ni nedostatak linearnog pristupa. Za vjerovati da je takav postupak mogao funkcionirati na stranicama knjige, ali na velikom ekranu izgleda ne samo zbunjujuće nego i prilično pretenciozno. Upravo zbog te pretencioznosti Divljina izgleda upravo onako kao što danas izgledaju filmovi za “pecanje Oscara”. Witherspoon možda i zasluži svoj novi zlatni kipić, ali publika definitivno zaslužuje nešto bolje.

DIVLJINA

(WILD)

uloge: Reese Witherspoon, Laura Dern, Thomas Sadoski, Michiel Huisman, Gaby Hoffmann

scenarij: Nick Hornby

režija: Jean-Marc Vallée

proizvodnja: Fox Searchlights., SAD, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 4/10