Politički potres u Kanadi

Prime Minister Stephen Harper speaking at 2009...
Image via Wikipedia

3. svibanj 2011. godine je dan koji će ostati upamćen kao jedno od sramotnijih poglavlja u povijesti hrvatskog novinarstva. Pri tome, naravno, ne mislim na nešto tako trivijalno kao što je Branka Slavica kao dobitnica nagrade za novinara godine. Stvar je daleko ozbiljnija, odnosno jučerašnji dan je jedan od onih dana kada hrvatski novinari i mediji *nisu* uradili ono što im je dužnost, odnosno svrha postojanja – informiranje javnosti o važnim događajima u svijetu.

A jedan od tih važnih događaja su bili izbori za Dom komuna kanadskog federalnog Parlamenta. Uz par časnih izuzetaka (među koje spada portaloko.hr) niti jedan od vodećih listova ili hrvatskih portala se o tome nije usudio niti našao za shodno objaviti čaki ni protokolarnu crticu.

S jedne strane se to može objasniti histerijom koje je izazvala smrt Osame bin Ladena, odnosno nastojanje urednika da svoje novinarske “talente” (koji u većini slučajeva engleskim vladaju slabije od Branke Slavice) što više upregnu u kopi-pejstanje milijuna članaka koji ponavljaju predvidljive varijacije na jednu te istu temu koja će čitateljima vjerojatno dosaditi prije nego što se itko od njih nada. S druge strane, moglo bi se reći i da je ignoriranje Kanade razumljivo, jer ono što se tamo dogodilo prije nekih 24 sata izvan moći poimanja većine stanovnika ove zemlje, uključujući hrvatsku Sedmu silu i njihov pogled na svijet, ne tako širi od Twitter-punoglavaca koji ovih dana mrtvi-hladni postavljaju pitanja “tko je Osama bin Laden”.

A što se to, zapravo, važno dogodilo u Kanadi? Na prvi pogled ništa značajno, s obzirom da će dosadašnji premijer Stephen Harper, koji tu zemlju vodi od 2006. godine, zadržati svoj posao sljedeće četiri godine. S druge strane, ako pitate same Kanađane ili sve one koji imaju čak i najosnovniju predodžbu o kanadskom političkom sustavu, dogodilo se nešto što se naziva “povijesnim zaokretom”.

Konzervativna stranka Kanade kojoj Harper pripada je, naime, po prvi put u 23 godine (odnosno prvi put otkako postoji u današnjem obliku), uspjela osvojiti *apsolutnu* većinu u Parlamentu, odnosno doći u mogućnost da sastavlja većinsku, tj. samostalnu vladu. Na izborima 2006. i 2008. godine su konzervativci osvojili tek relativnu većinu, odnosno Harperova vlada je bila manjinska, tj. u milosti oporbe u liku Liberalne, Nove demokratske stranke i separatističkog Kvebečkog bloka, koje su mu davale “tehničku podršku” čekajući povoljne trenutke da mu izglasaju nepovjerenje i ishode izvanredne izbore, što su učinili dva puta, posljednji put prije nekoliko mjeseci.

Činjenica da je Kanada pet godina imala manjinsku vladu prkosi jednoj od glavnih dogmi hrvatske političke misli u posljednja dva desetljeća – one o proporcionalnom, odnosno razmjernom izbornom sustavu kao pravednijem, poštenijem, “europskijem” i za Hrvatsku jedinom mogućem. Kanada spada u one bivše britanske kolonije koja je od domovine naslijedila tzv. westminsterski oblik parlamentarnog sustava, odnosno koja svoje zakonodavce bira većinskim sustavom u pojedinačnim jedinicama. Mantra hrvatskog političkog establishmenta da takav sustav redovno dovodi do “nezdravog” dvostranačja je u kanadskoj političkoj praksi samo djelomično bila potvrđena, dok postojanje “trećih” stranaka ne samo da nije spriječeno, nego su one kroz kanadsku povijest – prije svega zbog specifičnih okolnosti, vezanih uz multietnički karakter i regionalnu podjelu zemlje – bile mnogo jači “faktor” u životu Kanade nego što se to događa u većini proporcionalnim sistemom “usrećenih” zemalja, uključujući Hrvatsku. 1990-ih je tako u Kanadi umjesto dvostranačja zapravo postojalo petostranačje, odnosno čak pet stranaka se smatralo dovoljno “velikima” da pikiraju na vlast ili sudjelovanje u njoj.

Kanadska politička praksa je također, usprkos tvrdnjama da većinski sustav “cementira” vlastodršce, pokazala sklonost prema ponekad dramatičnim promjenama ne samo vlasti, nego potpunom preslagivanju političke scene. A upravo jedno takvo preslagivanje se dogodilo na posljednjim izborima.

Liberalna stranka, najstarija od svih danas postojećih kanadskih stranaka, i koja je Kanadom upravljala najveći dio vremena otkako postoji kao država, te koja se i bez neke ironije nazivala “prirodnom vladajućom strankom” je na ovim izborima doživjela kataklizmički debakl, odnosno po prvi put u povijesti se našla na trećem mjestu. Njen vođa Michael Ignatieff, harvardski intelektualac poznat i kao jedan od rijetkih zapadnih intelektualnih celebrityja koji je 1990-ih u ex-YU ratovima podržavao Srbe, je prisiljen podnijeti ostavku.

Nije bolje prošao ni Kvebečki blok, stranka koja je nekoć bila na drugom mjestu i koja se već desetljećima bori za izlazak frankofonskog Kvebeka iz Kanade (što joj je za pola postotka izmaklo na referendumu 1995. godine), a što je federalne vlade tjeralo da to sprečavaju izdašnim subvencijama. Na prekjučer održanim izborima je doslovno zbrisana iz federalnog Parlamenta, gdje je spala s 47 na samo 4 mjesta.

Među pobjednike se, pak, mogu ubrojiti Zelena stranka Kanade, čija je kandidatkinja Elizabeth May osvojila jedno ali vrijedno mjesto, postavši prva parlamentarna predstavnica Zelenih u povijesti te zemlje. Nakon sličnih pobjeda zelenih kandidata na prošlogodišnjim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu i Australiji tvrdnje o tome da male stranke poput Zelenih nemaju što tražiti u većinskom sustavu sve manje drže vodu.

Moralnim pobjednikom izbora je, barem od strane onih koji ne mogu smisliti Harpera i konzervativce (od strane kanadskih komentatora često opisivanih kao ekvivalent američkih republikanaca pod Bushem),  proglašen Jack Layton i njegova Nova demokratska stranka koja je s trećeg izbila na drugo mjesto. Njegov uspjeh je bio najizraženiji upravo u Kvebeku gdje je “narančasta plima” (nazvana po službenog boji NDP-a) potopila upravo separatistički Kvebečki blok. Pobjeda NDP je utoliko impresivnija zbog toga što su mnogi njeni kandidati u toj provinciji bili potpuni anonimusi, odnosno stranka je istakla tek “reda radi”, uključujući Ruth Ellen-Brousseau koja se nije udostojila čak ni voditi kampanju i umjesto toga provela godišnji domor u Las Vegasu, a usprkos toga je izabrana. Ono što cijelu stvar čini još zanimljivijom jest to da je NDP eksplicitno socijalistička stranka koja ideološki pripada za sjevernoameričke standarde radikalnoj ljevici, odnosno da će kao službena opozicija predstavljati više nego jasnu alternativu Harperu i njegovoj pro-kapitalističkoj politici.

A kakva će ta politika biti, tek se treba vidjeti. Harpera se često opisivalo kao “vuka u jagnjećoj koži”, odnosno njegovo oklijevanje da krene u radikalnu demontažu kanadske države blagostanja i nametne konzervativne društvene vrijednosti se objašnjavalo manje njegovom umjerenošću kao političara koliko nastojanjem da ne isprovocira pad svoje manjinske vlade. Sada kada Harper i njegova stranka imaju više nego jasan mandat, mogu “stisnuti gas do gaske” kako bi Kanadu transformirali u skladu sa svojom ideologijom, odnosno pokazati da, kada se nekoga sotonizira iz propagandnih razloga, on čini sve da, kada je u prilici, te navode potvrdi. Harper, optuživan za potkopavanje temelja kanadske demokracije, bi jedan od prvih radikalnih koraka mogao poduzeti putem novih zakona koji bi ukinuli dosadašnje financiranje stranaka iz budžeta, odnosno tako svoju “business-friendly” i među bogatim donatorima popularnu stranku dovesti u nenandoknadivu prednost pred suparnicima.

Fijasko pojedinih kanadskih političkih stranaka su, pak, pronašli svoj odraz i u fijasku kanadskog političkog komentarijata, anketarske i PR industrije da s kakvom-takvom preciznošću predvide rezultate. Uvjerljiva pobjeda konzervativaca, a manjim dijelom i uspjeh NDP-a, je za mnoge došao kao iznenađenje, prije svega zato što su ankete potcjenjivale podršku Harperu, a precjenjivale podršku liberalima. Zbog svega toga su ovi izbori u Kanadi, čija se politička scena smatra “dosadnom” u usporedbi sa svojim južnim susjedom, bili mnogo “zanimljiviji” nego što se itko nadao.

Međutim, očito je da nisu bili dovoljno “zanimljivi” za hrvatske medije. S druge strane, detalji poput “prirodne vladajuće stranke” na putu za ropotarnicu povijesti, manjinska stranke koja više ne može iznuđivati financijske ustupke, rast radikalne ljevice, radikalno preslagivanje političke scene i najava prestanka financiranja stranaka od strane poreznih obveznika predstavljaju užas koji je tako neobjašnjiv i neopisiv da se od njega hrvatska javnost mora poštediti.