RETRO-RECENZIJA: Ljubav kao sudbina (Bounce, 2000)

uloge: Ben Affleck, Gwyneth Paltrow, Johnny Galecki, Natasha
 Henstridge, Tony Goldwyn, Joe Morton, Jennifer Grey, David Paymer
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: Don Roos
 režija: Don Roos
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Božićni i novogodišnji blagdani možda predstavljaju najljepši dio godine, ali ne kada se nađete na čikaškom aerodromu i gledate kako se zbog nadolazeće snježne oluje letovi otkazuju jedan za drugim. Buddy Amaral (Affleck), uspješni strucnjak za reklame, se zbog toga ne nervira, jer njegov let neće biti otkazan. No, kada u baru upozna televizijskog scenarista Grega Janelloa (Goldwyn) i čuje njegovu tužnu priću o tome kako neće stići provesti Božić s obitelji, Amaral odlučuje s njim zamijeniti kartu, što zbog čovjekoljublja, a što zbog toga sto će tako moći dijeliti sobu u aerodromskom hotelu s privlačnom Mimi Prager (Henstridge). Za Amarala se to dobro djelo pretvara u noćnu moru nakon što se avion sruši i svi putnici, ukljucujuci sirotog Janelloa, izginu. Amaral se, mučen grižnjom savjesti, odaje piću i završava u klinici za odvikavanje od alkohola. Nakon što je odatle izašao, za svoj grijeh se nastoji iskupiti tako sto će materijalno pomoći Abby (Paltrow), privlačnoj Janellovoj udovici koja je prisiljena zarađivati za život kao posrednik u poslovanju nekretninama. Amaral joj namješta unosan ugovor, ali se ne usuđuje priznati kako je poznavao njenog muža. Između njih dvoje se stvara prijateljstvo, a ubrzo i ljubav.

Ljubav kao sudbina (još jedan dokaz inventivnosti naših distributera) je svojevremeno izazvao dosta pažnje zbog prožimanja fikcije i stvarnog života, odnosno zbog toga što su se Gwyneth Paltrow i Ben Affleck previše uživjeli u uloge te romansu pred ekranom nastavili u stvarnom životu (a zlobnici bi rekli da tu prožimanje ne prestaje, s obzirom da je Affleck i ulogu liječenog alkoholičara nešto kasnije ponovio u stvarnom životu). No, film sam po sebi ne zaslužuje neku preveliku pažnju, jer predstavlja još jedan dokaz kako je u današnjem Hollywoodu lako i jednostavno proćerdati reputaciju originalnog filmaša. Scenarist i režiser Don Roos je prije par godina oduševio kritiku svojom otkačenom crnom komedijom Suprotno od seksa, prepunom neobičnih likova i situacija. Ovaj put je odlučio učiniti sve da postane dijelom holivudske matice, i to u najgorem smislu riječi. Film je po svojoj prirodi melodrama, ali ga je “Miramax” reklamirao kao “romantičnu dramediju”, što znači da je riječ o najodvratnijoj “ljigi”, jer je izraz “dramedija” danas postao sinoninom za komedije koje nisu smiješne, odnosno drame koje se pokušavaju prodati kao komedije. Humora u ovom filmu, pak, nema, a radnja je prepuna “ljiga” klišeja prema kojima čak i zloglasna Jesen u New Yorku izgleda kao oličenje suptilnosti. Čak je i jedan od dvoje glavnih glumaca zakazao – dok je Paltrow uvjerljiva kao teškom sudbinom pogođena domaćica, Affleck je užasno blijed i iritantan. Na kraju sve nade u ovaj film uništava ultrapatetična scena u sudnici, bez koje, izgleda, danas ne može nijedan holivudski film. Ono što je najžalosnije u ovom filmu jest to da ga je proizvela tvrtka “Miramax”, nekoć specijalizirana za niskobudžetne, otkačene i nezavisne filmove, a danas po kvalitetu svojih proizvoda ništa drukcija od velikih studija. Sic transit gloria mundi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Kevin sa Sjevera (Kevin of the North/Chilly Dogs, 2001)

uloge: Skeet Ulrich, Natasha Henstridge, Leslie Nielsen, Rik Mayall
 scenarij: William Osborne
 režija: Bob Spiers
 proizvodnja: CLT-UFA, Kanada/Britanija, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 100'

Kevin Manley (Ulrich) je skromni službenik losanđeleske turističke agencije kojemu se život skroz promijeni kada čuje da mu je na Aljasci umro djed i ostavio ne baš beznačajno nasljedstvo. Doduše, jedini uvjet da ga dobije jest sudjelovanje u “Iditarod” utrći psećih zaprega između Anchoragea i Nomea – gradova na dva suprotna kraja daleke sjeverne zemlje. Kevin nije aklimatiziran na surove uvjete života na Aljasci, nema pojma o psima niti o utrkama, ali je spreman sudjelovati. U tome će mu pomoći simpatična Bonnie Livengood (Henstridge), za koju se poslije ispostavi da je unuka djedovog najljućeg suparnika u potjeri za zlatom. Prava opasnost, pak, Kevinu prijeti od korumpiranog odvjetnika Clivea Thorntona (Nielsen) kojemu je stalo da Kevin ne završi utrku te u tu svrhu unajmljuje britanskog plaćenika Cartera (Mayall).

Kevin sa Sjevera (naslov koji je, ocigledno, inspiriran antologijskim dokumentarcem Nanook sa Sjevera) je opskurna niskobudžetna komedijica u kojoj se najviše ističe prilično ugledna glumačka ekipa. Skeet Ulrich (Vrisak), mladi glumac koji izgleda kao dvojnik Johnnyja Deppa, prilično se dobro snalazi u nezahvalnoj ulozi primjerenijoj Jimu Carreyu, dok zanosna Natasha Henstridge (Vrsta, Ubojica mekog srca, Duhovi Marsa) još jednom pokazuje kako joj bolje idu komedije nego SF-filmovi. No, razočarenje su glumci koji bi trebali biti komičarske veličine – legendarni Leslie Nielsen je prilično loš kao negativac, a Britanac Rik Mayall (Šljam, Državnik novog kova), kojeg ovdje ni rođena majka ne bi prepoznala, sav svoj talent svodi na dosadno parodiranje “stiff-upper-lip” britanskog “gentlemana”. Pravi je problem filma ipak u traljavom scenariju, ne previše produhovljenoj režiji Boba Spiersa i humoru u kojemu iz nekog frojdovskog razloga dominiraju štosevi na temu vršenja velike nužde. Ulrich, Henstridge i dobra country glazba su jedini razlog zbog kojeg Kevin sa Sjevera treba dobiti prolaznu ocjenu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Duhovi Marsa (Ghosts of Mars, 2001)

uloge: Natasha Henstridge, Ice Cube, Joanna Cassidy, Pam Grier, Jason
 Statham, Duane Davis, Clea DuVall, Richard Cetrone, Liam White,
 Charlotte Cornwell
 glazba: John Carpenter & "Anthrax"
 scenarij: Larry Sulkis & John Carpenter
 režija: John Carpenter
 proizvodnja: Screen Gems/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 98'

Godine 2176. Mars je ne samo koloniziran nego i manje-više teraformiran, ali ga to svejedno ne čini previše ugodnim niti sigurnim mjestom za život. Razlog za to je, između ostalog, i u banditizmu oličenom u tipovima nalik na Desolation Wiiliamsa (Cube). No, dotični je zaglavio u usamljenom rudarskom naselju Chryse pa je mali policijski odred na čelu s kapetanicom Helen Braddock (Grier) poslan da ga odatle sprovede na daljnu “obradu”. Kada dođu u naselje, policajci će shvatiti da je naizgled rutinski zadatak mnogo teži nego što su pretpostavljali, odnosno da imaju posla s nečim mnogo gorim od Desolationa. Naime, rutinsko otkopavanje je iz površine Marsa oslobodilo duhove originalnih stanovnika koji su posjeli rudare i pretvorili ih u homicidalne manijake, tako da će se Helen i njena vjerna poručnica Melanie Ballard (Henstridge) morati itekako potruditi da iz svega izvuku živu glavu. Zaplet će mnoge podsjetiti na Napad na policijsku stanicu br. 13, kultni film režisera Johna Carpentera koji ga ovaj put reciklira u SF-okružju nastojeći po n-ti put vratiti staru slavu koju je proćerdao u prethodnom desetljeu. Rezultat njegovih napora jest film koji će zabaviti samo one koji ga ne budu shvatili previše ozbiljno. Na žalost, Carpenter je “trash” karakter ovog filma kompromitirao nedovoljno dosljednim spekuliranjem o matrijarhalnoj prirodi budućeg društva, kao i previše iritantnim hard-rock tamburanjem koje je daleko ispod standarda njegovih negdašnjih glazbenih partitura. Natasha Henstridge je, doduše, i dalje lijepa, i šarolika glumačka postava dobro obavlja posao, ali Duhovi Marsa svim svojim bićem odaju dojam filma koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.