DIANA uloge: Naomi Watts, Naveen Andrews, Cas Anvar, Douglas Hodge scenarij: Stephen Jeffreys režija: Oliver Hirschbiegel proizvodnja: Ecosse Films, UK, 2013. trajanje: 113 '
Oliver Hirschbiegel nosi titulu nagledanijeg filmaša našeg doba, i to zahvaljujući filmu “Hitler: Konačni pad”, odnosno sceni koja godinama služi kao podloga za satiričke video-snimke na Youtubeu. Hirschbiegel vjerojatno nije sretan zbog takve veze s najvećim negativcem svjetske povijesti, pa je lako zamisliti kako je sljedeće ostvarenje htio posvetiti ličnosti koja bi trebala biti Hitlerova suprotnost. Ti napori, barem ako je suditi po prvim reakcijama na biografski film “Diana”, nisu najbolje završili.
Naslovni lik, koji tumači Naomi Watts, je princeza Diana od Walesa. Radnja, temeljena na knjizi Kate Snell, prati posljednje dvije godine princezinog života, odnosno započinje nakon propasti njenog naoko bajkovitog braka s britanskim prijestonasljednikom Charlesom. Nedugo prije znamenitog intervjua BBC-ju 1995. godine, Diana posjećuje obiteljskog prijatelja u londonskoj bolnici. Tamo slučajno upoznaje Hasnata Khana (Andrews), briljantnog pakistanskog kardio-kirurga koji je šarmira svojom neposrednošću i neortodoksnim životnim stilom. Njih dvoje započinju ljubavnu vezu, čiji je glavni problem, ispočetka, to što je Diana kao najpoznatija žena na svijetu stalno na meti paparazza, dok Khan kao skromni profesionalac uživa u svojoj privatnosti. Dianu njegova sposobnost spašavanja života duboko impresionira i potiče njenu kampanju za svjetsku zabranu protupješačkih mina. Međusobna razdvojenost, ali i različiti životni prioriteti, na kraju ipak stvaraju preveliki jaz između ljubavnika, iako se Diana s time teško miri, čak i u trenucima kada s egipatskim plejbojem Dodijem al-Fayedom (Anvar) kreće na kobno putovanje u Pariz.
Iskusniji gledatelji bi trebali imati razloga za sumnju da je neprijateljstvo britanskih kritičara prema “Diani” više posljedica njihovog prebliskog odnosa prema tragičnoj princezi kao nacionalnoj ikoni, a manje objektivna prosudbe o kvaliteti Hirschbiegelovog filma. “Diani” nisu pomogle ni neumitne usporedbe s Frearsovom “Kraljicom” i “Željeznom Damom”, sličnim ostvarenjima koja su, zasluženo ili ne, imala daleko veći uspjeh iako su bila manje filmske biografije, a više lov na glumačke “Oscare”. Izazov da ponovi dostignuća Helen Mirren i Meryl Streep je prilično hrabro prihvatila Watts i može se reći da, bez obzira na primjetan nedostatak fizičke sličnosti, više nego solidno reinkarnira jednu od najintenzivnije snimanih žena 20. stoljeća. Hirschbiegel također dobro obavlja posao, pružajući vještu i vizualno prilično atraktivnu rekonstrukciju povijesne epizode u kojoj se glamur miješao sa melodramom.
Atraktivna forma, međutim, može tek djelomično nadomjestiti nedostatak sadržaja, a to je još teže kada taj sadržaj čini scenarij poput onog koji je za “Dianu” napisao Stephen Jeffreys. Većina britanskih kritičara, ali i sam Hasnat Khan, su mu zamjerili previše “kreativan” pristup stvarnim događajima. Pravi je problem, međutim, u nedostatku kreativnosti. Prikaz ljubavne veze liječnika i princeze se previše koristi klišejima primjerenima romantičnim komedijama, a tu nimalo ne pomaže loše napisan lik Hasnata koga Naveen Andrews glumi s primjetnim nedostatkom entuzijazma i inspiracije. Lik Diane je prikazan hagiografski, da bi se tek pred kraj gledateljima natuknula njena mračna strana u obliku mentalne neuravnoteženosti i manipulativnog odnosa s paparazzima. “Diana” također ignorira to da je princeza istovremeno bila i majka, a njeni sinovi se pojavljuju tek u jednoj, zapravo nepotrebnoj, sceni. Pokušaji da se priči o Diani da nekakav širi politički i kulturni kontekst se čine nespretnim. Tako je teško zamisliti da će lijepim uspomenama na princezu pridonijeti to što je prikazana kao simpatizer Tonyja Blaira. S druge strane je u posrednom prikazu njene tragične smrti izbjegnuta prevelika patetika, kao i jeftine teorije urote. Za ovakvu vrstu filmova i takve male stvari su dovoljne da postanu gledljivi.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)