Oznaka: Nancy Pelosi

Obamino proljeće

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

SAD od sinoć na korak do općeg zdravstvenog osiguranja

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Američki predsjednik Obama je sinoć ostvario veliku pobjedu kada je Predstavnički dom Kongresa, kojim dominiraju demokrati, tijesnom većinom – s 220 glasa  “za” i 215 glasova “protiv” – prihvatio zakonski prijedlog kojim se u SAD po prvi put uveden sistem blizak općem zdravstvenom osiguranju koji poznaju druge razvijene zemlje.

Izglasani zakonski tekst je tako proširio zdravstveno osiguranje za desetke milijuna Amerikanaca, kao i uveo federalne subvencije za one koji ih ne mogu priuštiti. Velika poduzeća će odsada biti obvezna svojim uposlenicima pružati zdravstveno osiguranje. Manja poduzeća ali i pojedinci – potencijalni zdravstveni osiguranici – će, pak, biti podvrgnuti teškim globama ukoliko ne prihvate federalni sistem zdravstvenog osiguranja.

Privatne tvrtke pak, više neće moći odbijati sklapanje polica zdravstvenog osiguranja na osnovu lošeg zdravstvenog stanja svojih osiguranika.

Novi sistem će tako zdravstvenim osiguranjem pokriti 96 % Amerikanaca. Procjenjuje će da će njegovo uvođenje u sljedećih deset godina američke porezne obveznike koštati 1,2 bilijuna (1200 milijardi) dolara.

Izglasavanje predstavlja veliki trijumf kako za Obamu, tako i za lijevo krilo Demokratske stranke na čelu s predsjednicom Predstavničkog doma Nancy Pelosi. Njime je ostvaren san američkih ljevičara koji traje od 1930-ih i vremena New Deala kada se prvi put pokrenulo pitanje općeg zdravstvenog osiguranja. Međutim, tome se desetljećima pružao žestoki otpor, pa njegovi pokušaji nisu uspjeli, od čega je najspektakularniji bio fijasko zdravstvene reforme na kojoj je 1994. godine inzistirala Hillary Clinton.

I ove je godine debata bila žestoka, na trenutke izazivajući čak i fizičke sukobe pristaša i protivnika na lokalnim zborovima širom američkih gradova. Za reformu su se izjasnili sindikati i liberalne grupe, dok su protiv bili konzervativci, te umirovljenici – s obzirom da se sredstva za novi sistem nastoji namaknuti uštedama u Medicaidu, već postojećem sistemu osiguranja starijih osoba – ali i predstavnici osiguravajućih kuća. Obama je, međutim, na svoju stranu uspio dobiti farmaceutske tvrtke.

Republikanci su se također žestoko protivili prijedlogu, tvrdeći da će on predstavljati preveliko opterećenje za američku privredu, ionako načetu globalnom recesijom. Navodi se i kako je sistem previše kompliciran – zakonski tekst iznosi 1990 stranica – odnosno kako će predstavljati dodatna porezna opterećenja za američke građane. Tako će svaki pojedinac koji godišnje zaradi više od 500.000 dolara, odnosno obitelj koja ima prihode veće od milijun dolara, morati plaćati dodatni porez po stopi od 5,4 posto.

Usprkos toga se činilo da Obama vjerojatno neće odmah uspjeti s reformom. To je počelo izazivati velike frustracije na lijevom krilu američke javnosti, koja je držala kako Obamin neuspjeh da provede svoja ambiciozna izborna obećanja usprkos više nego uvjerljive demokratske većine u Kongresu i Senatu, znači početak kraja njegovog predsjednikovanja.

Na kraju je Pelosi – čiji je reformski program radikalniji od Obaminog – ipak uspjela progurati zakon, mada je u tome nisu podržali svi njeni stranački drugovi. 39 demokratska kongresnika – uglavnom izabranim u konzervativnim okruzima 2006. i 2008. godine – se tako priključila republikancima čiji su se članovi protivili zakonu. Jedini republikanac koji je podržao zakon je Joseph Cao, koji stjecajem okolnosti zastupa tradicionalno liberalni okrug u New Orleansu.

Izglasavanje zakonskog prijedloga je olakšano amandmanom na kome su inzistirali republikanci i konzervativni demokrati, a kojime se novi sistem federalnog zdravstvenog osiguranja neće primjenjivati na pobačaj. Iako je njime zadovoljena ideološki “nabrijana” desnica, mnogi ga tumače kao vješti demokratski manevar kojim je olakšan prolaz zakona, pogotovo kod konzervativnih demokrata koji će se 2010. godine natjecati u kongresnim okruzima koji tradicionalno naginju republikancima.

Bez obzira na to, i bez obzira što prijedlog treba potvrditi Senat, kongresno zasijedanje u subotu navečer će Obami doći na melem na ljutu ranu. On je izjavio kako će “izjašnjavanje o zdravstvenoj reformi za cijelu jednu generaciju jasno označiti u čemu je razlika između demokrata i republikanaca”. Američki mediji u kojima dominiraju Obamine pristaše, a koji su već postajali frustrirani nedostatkom njegovih dostignuća, u tome ćemu sigurno pomoći.

Ništa od kongresne rezolucije o Michaelu Jacksonu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma američkog Kongresa, izjavila je kako neće dozvoliti da započne debata o rezoluciji koju je predložila dala Sheila Jackson, demokratska kongresnica iz New Yorka, inače crnkinja poznata po ljevičarskim stavovima. Predložena rezolucija bi nedavno preminulog Michaela Jacksona službeno proglasila “američkom legendom”, kao i “muzičkom ikonom” i “humanitarcem”.

Jackson-Lee je uokvireni prijedlog rezolucije – koji službeno nosi naziv HR 600 – držala na u utorak održanoj velikoj komemoraciji za Michaela Jacksona u Los Angelesu, gdje je bila jedan od govornika.

Pelosi, koja i Jackson-Lee, pripada lijevom krilu stranke, međutim ne dijeli oduševljenje svoje kolegice prema toj rezoluciji, i to je više nego jasno stavila do znanja svojom izjavom da su “članovi Kongresa slobodni iznositi svoje mišljenje i osjećaje”, ali da “ne misli da je rezolucija potrebna”.

Nadalje, tvrdi Pelosi, “prijedlog rezolucije bi izazvao raspravu u kojoj bi se o Jacksonu čule suprotne tvrdnje” te tako oduzelo dragocjeno vrijeme i energija za mnogo ozbiljnija pitanja, kao što su ekonomske mjere i reforma zdravstva.

Pete King, republikanski kongresnik koji je izazvao buru anti-jacksonovskom tiradom na Youtubeu, već je izjavio da će učiniti sve da da spriječi izglasavanje rezolucije. Neraspoloženje prema Jacksonu – koga mnogi smatraju pedofilom – se moglo vidjeti u Kongresu još 25. lipnja kada su članovi Kluba crnačkih zastupnika glazbeniku odali počast minutom šutnje, na što je dio kongresnika iz protesta napustio dvoranu.

Sheila Jackson-Lee, pak, sada očito ima problema s rezolucijom koju je predložila 26. lipnja. Kao jedinog ko-sponzora je uspjela regrutirati Diane Watson, zastupnicu iz Los Angelesa, dok su joj svi ostali članovi Kluba crnačkih zastupnika okrenuli leđa.

Može se reći kako je ovo jedna od rijetkih situacija u kojoj se američko zakonodavno tijelo po pitanju korištenja zdravog razuma čini superiornijim nekim nama bližim institucijama takvog tipa.

Zaokret udesno: Obama ponovno uvodi Bushove prijeke sudove

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Odlukom da se ponovno uvedu tzv. vojne komisije, odnosno prijeki vojni sudovi čiji je zadatak procesuiranje optuženih terorista al-Qaede, Barack Obama je po pitanju konkretne politike načinio najspektakularniji zaokret u odnosu na idealističku retoriku kojom je osvajao ljevičarsku studentariju – ključni element svog glasačkog stroja tijekom izborne kampanje. Time je dan jasan znak da postoje određene granice koje Obama – ma koliko govorio o Promjeni – barem zasad neće prijeći. Kao što se to moglo pretpostaviti na osnovu trpanja republikanskih i klintonističkih kadrova u resore vanjskih poslova i obrane, Obamin veliki zaokret ulijevo će biti prije svega u sferi unutarnje politike u SAD, dok će po pitanju vanjske politike i sigurnosti, uključujući i kontroverzne tretmane “nevaljalaca”, kretati u parametrima koje su uspostavili njegovi “jastrebovski” i čvrstorukaški prethodnici.

Jedan od signala bi moglo biti i javno pismo kojim je Leon Panetta, od Obame postavljeni direktor CIA-e, nedvosmisleno stao na stranu svoje agencije u sporu s Nancy Pelosi, predsjednicom Zastupničkog doma koja je nastojala opovrći tvrdnje da je svojevremeno bila upoznata i prešutno odobrila “waterboarding” i druge “oštre tretmane” zarobljenih terorista koje ljevičarski krugovi danas nazivaju mučenjem.

Amnesty International, po svemu sudeći, može prosvjedovati zbog neispunjenih obećanja, ali je bilo jasno da će se i idealistički Mesija prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnim svijetom gdje važe neka druga pravila od onih u izbornim kampanjama. Nadalje, birajući između profesionalaca i ponekad neugodnih oruđa za obavljanje prljavih poslova s jedne, te svojih istomišljenika ali i potencijalnih suparnika s druge strane, Obama je tu dilemu najvjerojatnije riješio koristeći svoja politička iskustva koja je stekao na ulicama Chicaga, mjesta koje, u najmanju ruku, nije bilo najplodnije tlo za njegovanje idealističkih načela.

Nancy Pelosi u ratu s CIA-om

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Neprijateljstva između Nancy Pelosi, presjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa i CIA-e, započeta “procurenim” dokumentima o njenoj upućenosti u “problematične” metode prikupljanja informacija od zarobljenih al-Qaedinih terorista, su danas eskalirala na pres-konferenciji prilikom koje je Pelosi optužila CIA-u da laže i da joj pokušava smjestiti.

U normalnim okolnostima bi bilo za očekivati da će se američka javnost, odnosno mediji – koji uglavnom dijele stavove zastupnice koja, između ostalog, predstavlja ultraliberalni San Francisco, staviti na njenu stranu, a protiv “Bushovih mučitelja”. Međutim, ako je suditi po ovom članku u Washington Postu, vjerojatnije je da joj je današnja pres-konferencija donijela više štete nego koristi, odnosno možda čak predstavljala prvi korak prema njenom silasku s mjesta jedne od najmoćnijih žena svijeta.

Iako Pelosi još uvijek može računati na pristaše među svojim stranačkim drugovima, odnosno kolegama zastupnicima koji CIA-u optužuju da je lagala i kršila zakon, postoje ozbiljne špekulacije da se posljednjih mjeseci stvorio duboki jaz između njenog Kongresa i Obamine Bijele kuće. Novom predsjedniku se ne sviđa da Kongres pod upravom Pelosi sve više energije nastoji potrošiti na kontraproduktivne istrage Bushove administracije, temu koja u trenutnim okolnostima za većinu birača, uključujući Obamine, izgleda kao lanjski snijeg. Tu je, dakako, i tinjajući sukob oko vlasti, odnosno nastojanje Pelosi da Kongres dominira nad Bijelom kućom, što je bilo vidljivo prilikom izglasavanja budžeta i pregovora oko paketa poticaja za posrnulu američku ekonomiju.

Prve reakcije na tiskovnu konferenciju, barem što se američkih medija, tiče nisu previše pozitivne, što je prilično zloslutno s obzirom na njihov više nego blagonakloni stav prema Demokratskoj stranci. Dio je uočio kako je na konferenciji bila “nespretna i nervozna”. Postoje sugestije kako su za to dobili “mig” od Obame. Još je zloslutnije i to što joj je glavni stranački suparnik Stenny Hoyer, drugi demokrat po rangu u Zatsupničkom domu, odbio dati eksplicitnu podršku.

Muke po Nancy

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Stvoriti neprijatelje od obavještajne zajednice u pravilu nije baš najpametniji potez, čak i ako ste druga najmoćnija žena na svijetu. Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma Kongresa SAD, se imala prilike u to uvjeriti nakon što je sinoć CIA objavila memorandume iz kojih proizlazi da je dotična dama početkom 2000-ih bila detaljno upućena u ono što se eufemistički naziva “oštre tehnike ispitivanja” zarobljenih al-Qaedinih terorista, a što većina svjetske javnosti naziva mučenjem.

Pelosi – koja, kao i predsjednik Barack Obama, pripada radikalnom lijevom krilu američke Demokratske stranke – je godinu i pol dana tvrdila da o nikakvom “posebnom tretmanu” zatvorenika nije imala pojma. Njene tvrdnje su koincidirale s Obaminom objavom svih detalja kontroverznih ispitivanja, uključujući famozni “waterboarding”, kao i najavama španjolskog istražnog suca Garzona da bi zbog toga mogao pokrenuti kazneni postupak protiv američkih dužnosnika koji su vršili ili odobrili “posebni tretman”, s obzirom da je, po njegovom mišljenju, riječ o kršenju međunarodnih konvencija koje zabranjuju mučenje.

I dok je mogućnost da Garzonova istraga, sudeći po ranijim iskustvima u kojima su američki vojnici ili dužnosnici bili predmetom međunarodnih kaznenih postupaka, dovede do sudskih presuda, odnosno – u velikom finalu – do Busha u ćeliji Međunarodnog kaznenog suda u Haagu – zasad vrlo mala, Obami i demokratima bi kontroverze oko torture dobro služe kao oružje kojim bi se trebala dotući Republikanska stranka oličena u liku i djelu njegovog prethodnika, odnosno skrenuti pažnja javnosti ako trenutna ekonomska politika ne proizvede mesijanske rezultate.

U cijelom tom procesu bi CIA mogla biti jedna od kolateralnih žrtava. Reputacija američke obavještajne agencije je posljednje desetljeće dobila teške udarce – neposredno nakon 11. rujna 2001. godine je optuživana da nije radila ništa da bi spriječila tragediju, a sada je optužuju za pretjerani entuzijazam u čuvanju nacionalne sigurnosti. Iako je Obama zasad isključio mogućnost da se agenti uključeni u “waterboarding” kazneno gone – takva mogućnost se donedavno spominjala tek za pravnike u Ministarstvu pravde koji su na Bushov zahtjev bili iznijeli pravno mišljenje da su takvi kontroverzni postupci u skladu s američkim zakonima – među njima ne vlada neki posebno oduševljenje prema novom predsjedniku za kojeg vjeruju da ih je spreman žrtvovati radi jeftinih dnevnopolitičkih bodova i  ideoloških predrasuda.

Stoga je sasvim razumljivo što će se podastirati dokazi koji upućuju da isti oni demokrati koji danas mašu krvavom košuljom optužujući Busha za nehumano postupanje s osumnjičenicima za terorizam prije samo nekoliko godina nisu iskazali ama baš nikakvo protivljenje  prema “posebnom tretmanu” niti su osjećali potrebu da svoja saznanja o takvom skandalu obavijeste javnost.