Zašto će moj glas otići Vidoševiću

Nastojeći preduhitriti službenu ili neslužbenu izbornu šutnju, odlučio sam nastaviti s predizbornom tradicijom ustanovljenom prije par godina na svojim blogovma, te javno obznaniti svoje glasačke preference. U slučaju prvog kruga izbora za predsjednika Republike koji će se održati 27. prosinca čitateljima koji imaju biračko pravo bih sugerirao da se povedu za mojim primjerom i na listiću zaokruže Nadana Vidoševića.

Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je onaj najbanalniji – Vidošević, stjecajem okolnosti, potječe iz istog kvarta kao autor ovih redova. Pomisao da bi na čelo države mogao stati homey iz hooda je malo previše intrigantna da se na nju ne obrati određena pažnja.

No, većina čitatelja, pretpostavljam, ne potječe iz našeg kvarta, pa im moram pokušati dati dodatne argumente. Jedan od njih je taj da je od svih kandidata upravo Vidošević imao najbolju kampanju, odnosno da se uspio predstaviti u najboljem mogućem svjetlu – kao obrazovan, profinjen i odmjeren čovjek sa zdravim smislom za humor, kao uspješan ekonomist, kao bivši političar koji je uspio prebroditi ideološke, kulturne, pa čak i međunacionalne ponore. Koliko takva slika odgovara istini, a koliko je posljedica rada PR majstora je drugo pitanje; ono što je neupitno da se taj trud mora na određen način honorirati.

Ipak, najvažniji razlog je prilično jednostavan i tiče se bešćutnih predizbornih jednaždbi. Ako se pogledaju ankete, jasno je da Josipović ulazi u drug krug; borba će se, dakle, voditi za drugo mjesto i upravo tu prosječni birač može dati onaj važan “presudan” glas koji bi mogao utjecati na konačni ishod. A u tom slučaju odgovorni birač mora dobro razmisliti koji mu je od dvojice najizglednijih Josipovićevih kandidata više odgovara. Ako više odgovara Bandić, onda će se glas dati njemu. Ako više odgovara Vidošević, onda će se, kao što to namjerava autor ovih redova, glas dati njemu.

Dakle, autor ovih redova se odlučio između dvojice boraca za drugo mjesto. Iako se i među ostalim kandidatima nalaze neki kojima bi u nekim drugim okolnostima možda i dao podršku, nemam namjeru da mi glas propadne u nižerazrednom Vratniku. Umjesto toga ću zanemariti raju i na biralištu igrati na taktiku.

Oglasi

Nadanovska moderna vremena

Nadan “Lep kao greh” Vidošević je danas prilikom vožnje automobilom chatao s korisnicima T-portala, te je odgovarao na niz ponekad i provokativnih pitanja. Najzanimljivije pitanje i najzanimljiviji odgovor će, s druge strane, najvjerojatnije promaknuti pratiteljima ove inače ne baš naročito zanimljive i produhovljene predsjedničke kampanje.

Kada je upitan bi li podnio ostavku s mjesta predsjednika da se nađe u preljubničkoj situaciji u kakvoj se našao Berlusconi, Vidošević je izjavio kakone bi, jer “to nije bitno za vođenje zemlje”.

“Treći hrvatski predsjednik” je danas tako izrekao stav koji ga, barem kada su u pitanju društvena pitanja, u ideološkom smislu odljepljuje od konzervativne desnice i smješta, ako ne baš na liberalnu ljevicu, onda sigurno u liberalni centar. Čvrsto dijeljenje privatnog i javnog života,, odnosno izostanak političkih posljedica za privatne “nestašluke” i skretanje s “obiteljskih vrijednosti” je mantra koja je karakteristična za zapadnu liberalnu ljevicu. Ona se prvi put pojavila kada je trebalo pronaći neki dobar razlog za ostanak Billa Clintona u Bijeloj kući nakon izbijanja afere Monicagate. Kasnije se primjenjivala i na Hrvatsku kada je trebalo Račanu s dnevnog reda skinuti četiri braka, a tu praksu su iz jednostavnih dnevnopolitičkih interesa i vlastitih privatnih života prihvatili i desničari kao Šeks i Kalmeta.

Vidošević je,  s druge strane, taj stav izrekao na najeksplicitniji mogući način, označivši time ideološki raskid sa svojom bivšom strankom. Cinici će, dakako, u svemu tome vidjeti preventivno “cijepljenje” Vidoševića u slučaju da previše radoznali mediji uspiju iščeprkati probleme nalik na one koji danas muče Tigera Woodsa. Oni još ciničniji će u svemu tome vidjeti i lukavi izborni “spin” s ciljem da se torpedira Primorac, odnosno  sugeriranje podsvjesne poruke kako predsjednik HGK “žene zavodi”, dok bivši ministar “žene tuče”.

Bilo kako bilo, čini se da je ova Vidoševićeva izjava njegove suparnike uhvatila nespremne, te na nju nisu adekvatno reagirali. Ako pak do neke reakcije tiče, manje je vjerojatno da će ona doći iz redova HDZ-a ili desnice. Glavni napadi na Vidoševića će dolaziti od strane feministica s ljevice.

Izborni spotovi: Sve što je tuđe nije im strano

Tina Lakić se u svom komentaru na net.hr žali zbog toga što hrvatski predsjednički kandidati ili, preciznije, njihovi PR timovi pokazuju nevjerojatan nedostatak inspiracije i originalnosti, pa se tako izborni video-spotovi svode na recikliranje “drugorazredne” robe, odnosno godinama starih video-spotova američkih predsjedničkih kandidata. Kampanja koja će, stjecajem okolnosti, u svom službenom roku biti jedna od najdužih, tako bi mogla postati jednom od najbezličnijih i najdosadnijih, dio te bezličnosti će, zahvaljujući izbornim zakonima, platiti i hrvatski porezni obveznici.

Kao primjer te “bezličnosti”, odnosno intelektualne lijenosti se navodi spot Milana Bandića koji predstavlja kopiju 25 godina starog spota “Morning in America” (“Jutro u Americi”) kojim je Ronald Reagan sebi osigurao drugi predsjednički mandat i jednu od rekordnih izbornih pobjeda nad demokratima. Njegovom suparniku Nadanu Vidoševiću su, pak, “provalili” da je svoj simpatični spot u kojem iznosi svoje predsjedničke kvalifikacije referentu Zavoda za zapošljavanje “skinuo” od spota koji je guverner Novog Meksika Bill Richardson koristio u kampanji za predsjedničku nominaciju američke Demokratske stranke.

Lakić u svom tekstu tvrdi da su PR agencije koje rade ovakve spotove najvjerojatnije previše naplatile usluge svojim klijentima, odnosno da je Bandiću i Vidoševiću bilo dovoljno malo “poguglati” pa da shvate da njima, a kasnije i samim biračima, nude “bofl” robu.

Teško bi se, međutim, ovakvo korištenje “bofl” robe moglo shvatiti kao najgori grijeh izborne kampanje, a još teže je zamisliti da će prosječna “kumica s placa” ili umirovljenik provoditi sate na YouTubeu pokušajući “ubrati” koji je to izborni spot koji kandidat ukrao.

Uostalom, teško da bi se ovakva primjena načela “sve što je tuđe, nije mi strano” u izbronoj propagandi mogla smatrati nekakvim posebnim skandalom, a niti nečim posebno novim. Godine 1997. je tako SDP za lokalne izbore koristio slogan “Pošteno” – isti onaj koji je par godina prije u Srbiji koristila Demokratska stranka. Danas, pak, Srpska radikalna stranka trpi kritike zbog korištenja tradicionalnog HDZ-ovog slogana “Zna se” za izvanredne izbore u beogradskoj općini Voždovac.

Ako se ide još dalje u prošlost, vidjet će se da je ovakva “kreativnost” bila uobičajena davno prije suvremenih medija, pa i demokracije. Tako je najdugotrajnija hrvatska politička sapunica – ona ustaško-partizanska – ima soundtrack sastavljen od brojnih covera. Neslužbena ustaška himna “Evo zore, evo dana” je, ovisno o različitim izvorima, prepjev partizanskih “Na Kordunu grob do groba”, odnosno “Sa ovčara i kablara”. Njen partizanski ekvivalent “Po šumama i gorama” je, pak, prepjev himne boljševičkih partizana na ruskom Dalekom Istoku iz vremena građanskog rata, a koja je, pak, “skinuta” od marša par godina prije skladanog za sibirske pukovnije carističke vojske.

Uz ovako bogatu tradiciju korištenja tuđih ideja u svrhu vlastite političke propagande, kritika neoriginalnosti izbornih spotova nema baš nekog prevelikog smisla. Ono zbog čega bi se ta “bofl roba” trebala kritizirati jest način na koji se koristi. HDZ je, na primjer, godine 2007. bio od svojih uzora – britanskih konzervativaca – daleko uspješniji koristeći slogane kojima su se birači plašili visokim porezima kada ljevica dođe na vlast. Makedonskim socijaldemokratima je, pak, kontroverzni spot temeljen na britanskoj TV-parodiji trebao biti daleko korisniji u situacijama kada se nastoji zadržati nego osvojiti vlast.

Ista se stvar, tako, može reći i za Bandićev remake Reaganovog “Jutra u Americi”, koji bi bio daleko efektniji da ga je zagrebački gradonačelnik koristio prije nekoliko mjeseci na lokalnim izborima, odnosno da ga “pričuva” kada bude potrebno braniti drugi predsjednički mandat. Vizija sretne, zadovoljne i prosperitetne Hrvatske je nešto što će birači u okolnostima ekonomske krize teško pomiriti s vlastitom realnošću. Bandić je ovime “promašio ceo fudbal” i njegovi konkurenti bi ga – da u Hrvatskoj postoji tradicija izbornih protu-spotova, mogli lako pokopati sa spotom zvanim “Sumrak u Hrvatskoj”.

Ali, PR agencije se kod nas, pomalo preplašene time što se bezazlena “kreativnost” tretira kao skandal, to izgleda još neće usuditi. Kao što se eksplicitno negativna kampanja zasad neće smatrati “politički korektnom”. A da ona, čak i u nekim kontroverznim slučajevima, zna biti efektna, dokazao je američki republikanski senator Bob Corker, jedan od rijetkih koji se 2006. godine othrvao demokratskom cunamiju. Pitanje je hoće li se netko od naših predsjedničkih kandidata usuditi ići tako daleko.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

Mogući drugi krugovi

Potvrdom HDZ-ove kandidature Andrija Hebranga za predsjedničke izbore 2010. godine, stvoreni su uvjeti za nešto ozbiljniju profilaciju kandidata odnosno špekulacije kakvi bi izbori trebali imati ishod. Pri tome, naravno, treba uzeti u obzir da su do datuma izbora svakakva iznenađenja moguća. Uostalom, tko je prije mjesec dana uopće mogao zamisliti da danas u Banskim dvorima neće sjediti Ivo Sanader? Stoga sve dolje navedene scenarije valja uzeti s povelikom gromadom soli.

Dolje navedeni scenariji su pod pretpostavkom da nijedan od kandidata neće u prvom krugu osvojiti više od 50 posto glasova, odnosno kako će se predsjednik znati tek nakon što se održi drugi krug.

Ivo Josipović (SDP) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

U pitanju je scenarij koji bi najviše odgovarao trenutnom hrvatskom političkom establishmentu, odnosno cementirao dvostranačje. Ovo je i scenarij koji bi se po konvencionalnim kriterijima trebao smatrati najvjerojatnijim, otprilike isto onako kao što je na Božić 1999. pred predsjedničke izbore najvjerojatnijim izgledao sraz prvoplasiranog Mate Granića i drugoplasiranog Dražena Budiše.

Kako do drugog kruga: Hebrang osvaja drugi krug zahvaljujući 20 – 25 posto glasova koje mu je dalo disciplinirano glasačko tijelo HDZ-a.  Josipović osvaja otprilike isto toliko ili nešto manje; s jedne strane će se glasovi ljevice i centra rasuti na niz kandidata, a s druge strane će lijevi glasači biti preplašeni Hebrangom, odnosno već u prvom krugu dati glas Josipoviću.

Rezultat: “Smart money” je na Josipovića, ali se nikad ne zna, s obzirom da je SDP pokazao veliku sposobnost da čupa poraze iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom. Situacije tipa “živ dečko i mrtva cura”, odnosno sklonost SDP-a da potcjenjuje HDZ bi mogao dovesti do neugodnih iznenađenja.

Damir Kajin (IDS) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

Ovakva kombinacija se čini malo vjerojatnom, ali samo na prvi pogled.

Kako do drugog kruga: Damir Kajin je zahvaljujući svom inzistiranju na antifašizmu pomazan od strane Stipe Mesića koji mu u kampanji daje svu moguću podršku, zbog čega se oko Kajina počinju lijepiti glasovi ljevice. Božić 2009. mnogi ljudi dočekuju praznih želudaca, pa im nekako više godi radikalni i vatreni Kajin od metiljavog Josipovića, koji u prvom krugu završava isto onako kao što je Hillary Clinton stradala od Baracka Obame. HDZ-ovi glasači, dakako, kao kandidata desnice stavljaju Hebranga.

Rezultat: Obojica imaju otprilike podjednake šanse, s time da bi se kampanja za drugi krug pretvorila u veliki ustaško-partizanski obračun u kome je Kajin hendikepiran, prije svega zato što će mu mnogi iz SDP-a – od kojih bi trebao očekivati podršku – ubacivati klipove u noge.

Ivo Josipović (SDP) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Ova kombinacija se, zapravo, činila prilično vjerojatnom, a, bez obzira na Hebrangovu kandidaturu, ona to još uvijek jest.

Kako do drugog kruga: Glasači desnice u posljednjim tjednima kampanje pred prvi krug shvaćaju kako Hebrang malo previše tone u anketama pa se taktički odlučuju za manje zlo, odnosno kandidata koji jedini zbilja mže zaustaviti zle “jugokomuniste”. A to je, dakako, telegenični, šarmantni i za hrvatske standarde aferama prilično nekompromitirani Vidošević.

Rezultat: Josipović je, kako bi Amerikanci rekli, “toast”. Iako Josipović može očekivati podršku intelektualne elite, u debatama ga Vidošević rastura kao beba zvečku, a domaćice se listom odlučuju za lijepog i pametnog Nadana, koji se na vrijeme znao distancirati od mrskog Sanadera i nesposobne “Jace”. S druge strane, Vidošević je 1995. godine na post-“olujnim” izborima izgubio izbore za saborsko mjesto u Splitu, ali to ne mora ništa značiti.

Damir Kajin (IDS) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Manje vjerojatan scenarij, ali ga se, dakako, ne smije isključiti.

Kako do drugog kruga: Nagli kolaps podrške Hebrangu pred prvi krug kao nepredviđenu posljedicu ima kolaps podrške Josipoviću, odnosno glasači ljevice više ne osjećaju potrebu da ostanu priljepljeni za SDP, a što najviše koristi Kajinu.

Rezultat: Kajin gubi, i to uvjerljivije nego što bi gubio Josipović. Bijesnom radikalu Kajinu, kojemu oko vrata visi ustaško-partizanski sukob, je previše jak suparnik šarmantni, staloženi i ideologijom neopterećeni Vidošević.

Ivo Josipović (SDP) vs. Damir Kajin (IDS)

Ovaj scenarij i nije tako neuvjerljiv, pogotovo s obzirom na neka iskustva iz bliske prošlosti.

Kako do drugog kruga: Desnica u prvom krugu doživljava potpuni debakl,  i to zato što su njeni glasovi razmrvljeni, odnosno Hebrangu i Vidoševiću dolazi konkurencija u obliku Glavaša, neočekivano popularnog Miroslava Tuđmana ili kerumolikog populista. Od svega toga najviše koristi imaju Josipović s podrškom SDP-a, odnosno Kajin s podrškom Mesića.

Rezultat: Josipoviću kao manjem zlu prilaze desničari, ali ga zato napuštaju ljevičari. Kajin u ovoj kombinaciji, zapravo, ima najviše izgleda za Pantovčak. Najvjerojatnija je repriza 2000. godine, s time da Josipović igra ulogu Budiše, a Kajin Mesića.

Andrija Hebrang (HDZ) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

U današnjim okolnostima se čini najmanje vjerojatan scenarij, ali do izbora ima još mnogo vremena.

Kako do drugog kruga: HDZ-ovo biračko tijelo ostaje kompaktno, dok su glasovi ljevice razmrvljeni između više kandidata (Josipović, Kajin, Pusić, Denis Latin), a dio njih vještom kampanjom kupi i slatkorječivi Vidošević, odnosno taman toliko da uđe u drugi krug.

Rezultat: Glatka Vidoševićeva pobjeda, s obzirom da će u drugom krugu mnogi hard core ljevičari “začepiti nos” prilikom odlaska na birališta i birati manje zlo od Hebranga.