Slovenija se desetljećima, barem iz južnijih perspektiva, promatrala kao ideal kome treba težiti, odnosno smatrala se malom, simpatičnom i prosvijećenom državom koja je riješila ili izbjegla sve probleme koje tište zlosretne žitelje ostatka One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati. Međutim, upravo je taj nedostatak “zanimljivih” povijesnih događaja u proteklih četvrt stoljeća imao nešto manje blagotvoran efekt na slovensku kinematografiju ili, preciznije, na njenu reputaciju i položaj u širem kontekstu sedme umjetnosti u svijetu. Slovenski filmaši se, upravo zato što im zemlja izgleda tako “sređeno” i “europski”, nemaju na što uhvatiti žele li raditi nekakve “angažirana” ili “egzotična” ostvarenja koja bi osvojala srca snobovskih kritičara i festivalskih žirija; ako se, pak, pokušaju baviti nekakvim univerzalnim temama, ulaze u neravnopravnu borbu s mnogo većim i razvikanijim kinematografijama i brojčano superiornijim talentima. To, dakako, ne znači da se ne trebaju truditi, a kao prilično dobar primjer bi mogao poslužiti Uloga za Emu, omladinska drama koja se nedavno pojavila u hrvatskim kinima.

Radnja se događa u Celju, koji, poput same Slovenije, u filmu izgleda kao malen, ali živopisan i simpatičan grad. Naslovna protagonistica je Ema Okorn (Safran), stidljiva 17-godišnja učenica lokalne gimnazije koja na samom početku dobija jedinicu iz njemačkog te pada razred. Zbog toga dolazi u novi razred, među čijim učenicama se najviše ističe Taja (Mikač), “divlja” zavodnica, koja vrlo brzo postane Emina najbolja prijateljica. Pod Tajinim utjecajem Ema sve više vremena provodi u diskotekama i “markira” sa nastave, a što s vremenom zabrine i njenog, inače, blagonaklonog oca (Belšak), koji joj da savjet da pokuša pronaći nekakav hobi i zanimaciju kao alternativu. Rješenje dolazi u obliku školske televizije koju je pokrenula idealistička profesorica (Gorenjak) i gdje se Ema prijavljuje za novinarku. Ubrzo se ispostavi da je rad pred kamerama upravo ono što Emi dobro leži, ali i prilika da se približi Juru (Pušavec), zgodnom mladiću koji radi kao kamerman.

Za razliku od dijelova svijeta gdje je povijest omiljeni izgovor za marširanje i urlanje na ulicama, ona je u univerzumu Uloge za Emu svedena na turističku atrakciju. Autorima filma, a to se prije svega odnosi na scenaristicu Mateju Zorko, daleko je važnija sadašnjost, odnosno budućnost koju predstavljaju adolescentski protagonisti. Ne iznenađuje, stoga, što je kao svojevrsni predložak za scenarij poslužila MotivAkcija za mlade, priručnik za samopomoć adolescenata koji je autorica, po struci pedagog, napisala zajedno sa motivacijskim govornikom Smiljanom Morijem. Oni malo ciničniji bi film mogli shvatiti kao reklamu za knjigu, ali Uloga za Emu se, naprotiv, ističe nastojanjem da bude što autentičnija, odnosno da gledatelje uvjeri da autori filma uistinu misle ono što propovijedaju. Autentičnost se možda najviše ogleda u tome da se radnja bavi stvarnim adolescentima, da je smještena u stvarnu školu (koja se čak navodi kao jedan od producenata filma), odnosno da, za razliku od hollywoodskih ostvarenja iste tematike, tinejdžere u filmu glume stvarni tinejdžeri. U tom smislu je Uloga za Emu daleko sličnija cinema verite ostvarenjima, a jedna od scena, u kojoj učenici-novinari raspravljaju o uređivačkoj politici svoje televizije izgleda poput onih u socijalno i politički angažiranim dramama Kena Loacha.

Oslanjanje na naturščike kao glumce, s druge strane, ponekad može biti dvostruki mač za filmaše. S obzirom da se kao glumci koriste adolescenti, u pojedinim scenama će, pogotovo oni malo iskusniji i pažljiviji gledatelji, pronaći nedostatak iskustva i “dotjeranosti”. Usprkos svega toga, glumačka ekipa ostavlja izuzetno dobar dojam, a to se posebno može reći za Mikač (koja svojim izgledom pomalo podsjeća na Emmu Watson) koja je, barem u scenama gdje se pojavljuju zajedno, lako zasjenila Laru Safran.  Najveći nedostatak Uloge za Emu, je, međutim, upravo onaj koji se navodi u samom filmu, u trenutku kada tinejdžerski novinari ustanove da na suvremenim naslovnicama dominiraju priče o ubojstvima, katastrofama i drugim tragedijama nasuprot inspirativnih priča o nečijim uspjesima i sretnim događajima. Zaplet protagonistici jednostavno ne postavlja previše zapreka u ostvarenju njenih ciljeva, bilo da je riječ o “pronalasku sebe”, novinarskoj karijeri ili srodne duše. Njih se, uz malo dobronamjernih savjeta, može lako i jednostavno savladati. O tome koliko takav pozitivan pristup može koristiti u stvarnom životu se da raspravljati, ali se on u pravilu pokazuje neadekvatnim za cjelovečernji igrani film. Čini se da je toga bila svjesna i scenaristica, pa Uloga za Emu mora dobiti nekakve malo mračnije ili složenije podzaplete, a oni se, pak, tiču Tajinog nasilnog oca-alkoholičara (Vihar), odnosno Eminog podrijetla koje izgleda kao da pripada turskim sapunicama. Ti motivi, najblaže rečeno, nisu baš najspretnije utkani u narativnu cjelinu, te se film na kraju doima na brzinu montiranim, pa i nedovršenim.

Ulozi za Emu je, pak, najviše naštetio stvarni život, odnosno tragičan splet okolnosti zahvaljujući kome je Lara Safran, nositeljica glavne uloge, stradala u poplavi nedugo prije same premijere. Poznajući parohijalni karakter ovdašnjih medija, odnosno još parohijalniji karakter njihove publike, za vjerovati da su mnogi tada prvi, ali i posljednji put, čuli za njeno ime i o ovom filmu. A to je zbilja šteta, jer, ma što mislili o tome što njegovi autori pokušavaju poručiti publici, ona zaslužuje da se upozna s ostvarenjem iza koga stoji ne samo dobre namjere nego i dovoljno talenta da ih se shvati ozbiljno.    

ULOGA ZA EMU

(VLOGA ZA EMO)

uloge: Lara Safran, Slavica Mikač, Jan Pušavec, Monika Oset, Tina Gorenjak, Blaž Šetnikar, Vojko Belšak, Alida Bevk, Rok Vihar

scenarij: Mateja Zorko

režija: Alen Pavšar

proizvodnja: Almedija, Slovenija, 2014.

trajanje: 169′

OCJENA: 6/10