Ako ste u posljednjih nekoliko mjeseci nekog pripadnika hrvatskog medijskog ili kulturnog establishmenta pitali što misli o neposrednoj demokraciji, velika je vjerojatnost da će dotični bien pensant odgovoriti s nečim što bi jednostavnim izrazima skloni ljudi skratili na “fuj”. Razlog za to je prilično lako ustanoviti – po salonske ljevičare katastrofalni ishod referenduma o ustavnoj definiciji braka, još katastrofalnija i daleko ozbiljnija prijetnja od anti-ćiriličnog refereduma kao i iskustva iz nekih prosvijećenijih i “europskijih” zemalja koji pokazuju da je Europa daleko manje “Europa” ako se Europljanima dozvoli da o nečemu neposredno odlučuju.

Taj je stav toliko snažan da se odrazio čak i na trenutnu hrvatsku vlast, koja je pokušala slične “nestašluke” u budućnosti spriječiti projektom ustavnih promjena koje bi de facto ukinule instituciju ustavnog, a manje više i svih drugih referenduma. Taj je pokušaj bio očekivano mlak i, kao i manje više sve što je poduzela ova vlada, neuspješan. No, osim što je pokazao njenu tragičnu nesposobnost, kao i licemjerje svih onih koji su suradnjom u toj   prljavoj raboti pokušali ušićariti koji jeftini dnevnopolitički bod nauštrb svojih načela, pokazao je i tragičan nedostatak bilo kakve vizije, pa i zdravorazumske političke strategije kod onoga što se u Hrvatskoj naziva “ljevicom” ili “liberalnim centrom”.

Umjesto da se energija i politički kapital mobiliziraju kako bi se uklonio referendum kao uzrok problema, trebalo se podsjetiti na banaalnu činjenicu da je referendum tek običan alat. Dakle, sredstvo koje je desnici omogućilo da pokupi političke pobjede i sebi olakša povratak na vlast. Isto onako kao što to, da ima malo volje, hrabrosti i viziji, može poslužiti i ljevici, odnosno SDP-u i Zoranu Milanoviću.

A, zapravo, i ne treba biti previše kreativan niti provoditi neko dugo vrijeme u promišljanju na koji bi način institucija referenduma mogla pomoći u tome da se Karamarko i HDZ zaustave u svom sve nuemitnijem povratku u Banske dvore. Dovoljno je da se malo češće vrtite po Facebooku i naletite na grupu “Želimo referendum za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj”.

Za vjerovati je da će neki koji prvi put pročitaju taj naslov reagirati otprilike isto kao nakon konzumiranja tvari koja je predmet te inicijative. Lice će im se razvući u osmjeh, ali  nakon čega će slljediti komentari kao “Sve je to lijepo i krasno, ali ovo je ipak Hrvatska”, odnosno  objašnjenja u stilu “Hrvatska je zadrto, konzervativno društvo” ili “Hrvatska sada ima daleko važnijih problema od bavljenja nečijom rekreacijom”.

Međutim, ako se malo bolje promisli, između pojmova “Hrvatska” i “legalizacija marihuane” ima daleko više veze. Čak i ako ona uključuje riječi kao što su “SDP” i “Zoran Milanović”.

Počnimo prvo sa onim što predstavlja deklarativno najvažniji svjetonazorski i politički uzor današnjem SDP-ovom čelniku, a to je trenutni američki predsjednik Barack Obama. Dok su njegova dva prethodnika priznala (doduše, skrušeno) da su u “mladim i ludim danima” imali običaj “duvati”, današnji “vođa Slobodnog svijeta” to ne samo da je priznao, nego se time i otvoreno hvali, odnosno njegova “duvačka” prošlost se pažljivo njeguje kao dio “hipsterskog” i “coolerskog” imidža kojim uza sebe i vlastitu Demokratsku stranku nastoji vezati što je moguće više mlađarije, kojoj velikim dijelom duguje pobjede na izborima 2008. i 2012. godine.

Na posljednjim od ta dva izbora, marihuana, odnosno njena legalizacija je čak imala i ne tako nevažnog političkog efekta. To se prije svega odnosi na državu Colorado, gdje je referendum o legalizaciji – onaj isti za kojim žude hrvatski fejsbukovci – održan istovremeno s predsjedničkim izborima. I na kojima je, kao što to vole podsjećati amerocentrički hrvatski mediji, opcija legalizacije premoćno pobijedila te tako Colorado postala (zasad) jedina američka savezna država gdje se može legalno “duvati”.

Tom primjeru, doduše, ne treba prilaziti s previše entuzijazma, s obzirom da je referendum o legalizaciji dijelom bio motiviran i dnevnopolitičkim, odnosno izborno-taktičkim kalkulacijama. Colorado je za vrijeme izbora bio ono što se u američkoj terminologiji naziva “swing state”, odnosno država koja, ovisno o okolnostima i raspoloženju, zna lutati od republikanaca do demokrata. Inzistiranje na legalizaciji je na birališta dovela veliki dio mladih i/li liberalno i libertarijanski raspoloženih birača koji bi inače ostali kod kuće te tako znatno doprinijela da Colorado, koji je godinama bio uporište republikanaca, sada prijeđe na stranu demokrata. Nasuprot tome, nominalno mnogo liberalnije države kao što su Massachusetts, Kalifornija i New York, zasad ozbiljno ne razmišljaju o legalizaciji, i to prije svega zato što tamošnji politički establishment – koga čine demokrati sa više nego solidnom većinom u biračkom tijelu – za to ne osjeća neku prijeku potrebu.

Milanović i SDP se, međutim, za razliku od kalifornijskih i njujorških demokrata, nalaze u daleko ozbiljnijoj situaciji, odnosno po prvi put u četvrt stoljeća stranci Ivice Račana prijeti sudbina koju je uspjela izbjeći 1990. godine, odnosno odlazak na potpunu marginu hrvatske politike. Poraz koji joj prijeti na izborima 2015. godine može biti takvih dimenzija da je u oporbu baci ne na očekivana dva, nego na tri, četiri ili pet mandata, a što za prosječnog SDP-ovog wannabe “uhljeba” može značiti vječnost. SDP bi prijedlogu za pokretanje referendumske inicijative o legalizaciji marihuane mogao pristupiti po načelu “ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere”.

Legalizacija marihuane u Hrvatskoj, pak, možda čak i nije tako ekstremna, odnosno nije tako daleko od onoga što bi trebali biti parametri hrvatskog političkog mainstreama. Čak ni unutarnjem planu su glasovi protiv te inicijative, uza svu priču o “konzervativnosti” i “zadrtosti”, mnogo tiši, odnosno pristaše legalizacije bi se mogle “pecati” čak i na po svjetonazorskim kriterijima suprotnoj obali rijeke. Kao jedan od primjera bi tako mogla poslužiti današnja konzervativna ikona Marijana Petir koja je prije nekoliko godina žestoko kritizirala danas prigodno zaboravljeni zakon o “0,0 posto promila u krvi”. Iako je riječ o jednom od najgorih poteza Sanaderove političke karijere, i iako je Petir svoje protivljenje nastojala protumačiti nastojanjem da se “očuva tradicija” konzumiranja vina, nije teško pretpostaviti da je glavni dio političkih bodova na tome dobila zato što je dio javnosti “0,0 posto” shvatio kao neefikasno i iritirajuće zadiranje države u ono što bi inače trebalo biti privatna stvar svakog građanina – a što je jedan od ključnih argumenata koji koriste zagovornici legalizacije marihuane. A da takav stav može prebroditi i najdublje ideološke jazove ponovno svjedoči slučaj SAD, gdje se za legalizaciju izjasnio čak i Pat Robertson, turbokonzervativni propovjednik i neslužbeni vođa religijske desnice u usporedbi s čijim stavovima Marijana Petir izgleda poput Lady Gage i Miley Cyrus.

U Hrvatskoj, pak, imamo još jedan daleko bliži primjer koji pokazuje kako zalaganje za legalizaciju marihuane može donositi konkretnu političku korist. Iako se danas uspjeh stranke ORaH na europskim izborima nastoji objasniti  isključivo željom SDP-ovih i lijevih birača da pokažu srednji prst Milanoviću, njen nagli uspon u anketama, koji  je i omogućio da ta stranka bude shvaćena kao ozbiljan izborni “igrač” a ne kanta za propale glasačke listiće, se temeljio upravo na tome što se Holy prva jasno odredila za legalizaciju marihuane. Time je sebi privukla gro onih “coolerskih” i “hipsterskih” birača koji bi inače pronašli razloga da 25. svibnja 2014. provedu kod kuće, odnosno glas daju po tom pitanju fatalno konzervativnijim i reakcionarnijim Lesarovim laburistima. Iako se Holy, kao i svaki prosječni hrvatski političar, u posljednji trenutak uplašila vlastitog radikalizma i revolucionarnosti, te pokušala priču “spinati” na nešto “mekšu” legalizaciju “industrijske konoplje” i “medicinske marihuane”, poanta priče je da  plodno tlo za skupljanje političkih bodova na taj način postoji.

U svemu tome, međutim, ostaju neodgovorena važna pitanja – da li je hrvatska javnost spremna podržati legalizaciju marihuane i, daleko važnije, da li je hrvatski politički establishment, koji je status quo preferirao čak i na vlastitu štetu, posjeduje i djelić hrabrosti nužne za takav potez.

Urugvaj, koji je po pitanju legalizacije otišao najdalje od svih zemalja svijeta, to je učinio bez ikakvog referenduma, odnosno protiv volje vlastitog stanovništva koje se legalizaciji odupirala i dan-danas odupire u anketama. Potez urugvajskih vlasti je u velikoj mjeri bio motiviran ideologijom, odnosno radikalnim ljevičarenjem bivših tupamarosa okupljenih oko predsjednika Mujice, a koji su legalizaciju “trave” vidjeli prije svega kao priliku da se zlim Jenkijima i njihovom “Ratu protiv droge”, često korištenom kao izgovor za vojne, obavještajne i druge intervencije po Latinskoj Americi, pokaže veliki srednji prst. Za vjerovati je da će upravo vanjskopolitički obziri – nastojanje da se bude veći atlantist od generalnog tajnika NATO-a, veći Amerikanac od Obame i veći Europljanin od Junckera – biti korišteni kao glavni razlog kada Milanović ili njegovi doglavnici na prijedlog o legalizaciji marihuane budu izgovarali riječi “ne”.

SDP bi od te inicijative mogli odvratiti i unutarnjopolitički obziri, prije svega traumatična iskustva izgubljenih izbora 2003. i 2007. godine, gdje je HDZ, u nedostatku nekih suvislih argumenata rado SDP opisivao kao stranku koja želi “legalizirati drogu”, te tako od Hrvatske napraviti leglo nemorala, razvrata i kriminala. Takve priče izuzetno dobro prolaze kod umirovljenika, staraca, ali i sredovječnih birača koji u ekipi koja “duva”, odnosno od “duvanja” pravi nekakav svjetonazorski spektakl, vidi prije svega lijene i razmažene bogataške klince; inicijativa za legalizaciju marihuane bi takvo biračko tijelo moglo dodatno vezati uz HDZ.

Moglo, ali ne bi moralo. Odnosno, takvi problemi bi se mogli riješiti uz kreativnu, dobro organiziranu i ciljanu kampanju. Problem sa starcima i umirovljenicima bi se mogao riješiti podsjećanjem da marihuana pomaže kod artritisa i drugih bolesti koje ih pogađaju, odnosno služi kao mnogo jeftinija alternativa za legalne lijekove. Problem sa prosječnim biračem bi se mogao riješiti ukazivanjem na uštede koje bi proračun imao od prestanka kaznenog progona i zatvaranja klinaca sa džointom. Konačno, kao ključan argument (isti onaj, koji je na kraju uspješno korišten i protiv Sanaderove prohibicije) bi se mogao navesti novac koji će Hrvatska dobiti od legalnom marihuanom privučenih turista.

U prilog eventualnom prolasku referenduma o legalizaciji marihuane u Hrvatskoj svjedoče i iskustva s nešto bližih prostornih koordinata. Jedan od njih se zbio 1974. godine u susjednoj Italiji gdje su se građani na referendumu – prvom održanom nakon uvođenja republike, odnosno moderne demokracije – izjasnili za legalizaciju razvoda. I u tome ih nije spriječilo  žestoko protivljenje Katoličke crkve  i s njom vezane vladajuće Demokršćanske stranke (koja je predstavljali tadašnji talijanski ekvivalent HDZ-a), kome se pridružila čak i oporbena Komunistička partija (tadašnji talijanski ekvivalent SDP-a).

Iako valja uzeti u obzir mogućnost da SDP i Milanovića ova inicijativa, čak i da prođe, neće spasiti od (zasluženog) gubitka vlasti, ona bi – ukoliko se malo ozbiljnije pokrene, bez obzira na krajnje rezultate – toj stranci, bila ona “socijaldemokratska” ili “liberalna stranka centra” barem na neko vrijeme produžila smisao postojanja. U suprotnom se čini vjerojatnijim da će do legalizacije marihuane u Hrvatskoj doći pod vlašću HDZ-a nego pod vlašću SDP-a. Kada već Hrvatska nema te sreće da u izglednoj budućnosti do nje dođe pod vlašću nekog trećeg.