Oznaka: Mireille Enos

RECENZIJA: Sabotaža (Sabotage, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Relativno se rijetko dogodi da razlog neuspjeha nekog filma leži u nastojanju njegovih tvoraca da neki važan društveni problem pokušaju predstaviti na ozbiljan i realističan način. Takvi su slučajevi, međutim, daleko češći kada je ciljana publika na osnovu prethodnih iskustava ili drugih detalja – poput imena ili njuške na plakatu – mogla očekivati nešto drugo. Kao jedan od najsvježijih primjera bi mogla poslužiti Sabotaža, akcijski triler u režiji Davida Ayera. Iako dotični uživa ugled zahvaljujući scenariju za hvaljeni policijski film Dan obuke, odnosno režiji isto tako hvaljene Posljednje patrole, gledatelje je u kino vjerojatno više privukao nastup Arnold Schwarzeneggera, bivšeg austrijskog bodibildera koji nakon završetka političke karijere pokušava obnoviti reputaciju zvijezde akcijskog filma.

Schwarzenegger u filmu na prvi pogled tumači lik tipičan za klasična ostvarenja njegove filmografije. John “Breacher” (Probijač) Wharton je agent federalne Agencije za kontrolu narkotika (DEA) koji je među svojim kolegama postao legenda zahvaljujući uspjesima u borbi protiv najbolje organiziranih, najbeskrupuloznijih i najkrvoločnijih narko-kartela. Breacher to velikim dijelom duguje i malenom, ali vrhunski izvježbanom timu agenata koji djeluje poput elitnih specijalaca. Prilikom posljednjeg prepada na sjedište jednog od narko-kartela Breacher i njegovi kolege koriste priliku da se u stvorenoj gužvi “posluže” s tamo sakrivenim milijunima dolara. Međutim, pripadnici Breacherove postrojbe nisu u stanju uživati u tako zarađenom novcu, jer ga je netko ukrao, a nakon toga oni sami postali predmetom višemjesečne unutarnje istrage. Ona završi bez rezultata, ali Breacherove ljude netko iznenada počne ubijati. Formalna istraga ubojstava je povjerena lokalnoj policajki Caroline Brentwood (Williams), koja se pri tome suočava s otvorenim neprijateljstvom Breacherovih ljudi, bez obzira što svi oni predstavljaju potencijalne žrtve. Krvoproliće se, usprkos tome, nastavlja, a Brentwood, koja je prethodno pretpostavljala da su ubojice unajmljene od osvetnički rasploženih narko-kartela, počinje sumnjati da je pozadina cijele priče mnogo složenija. 

Godine, dugogodišnje izbivanje iz Hollywooda i promjene ukusa publike su učinile svoje, pa Sabotaža jednostavno više ne može biti tipična Schwarzeneggerova akcijada u kojoj on poput superheroja “taraca” na desetine negativaca. Od svega je ostao samo imidž hollywoodske ikone na koju se “nakalemio” jedan prilično složeni i za Schwarzeneggra atipični lik. Gledatelji, naima, već na samom početku, kada Breacher bez suvišnih “zašto” sebi počne trpati novac u džep, shvaćaju da lik nije pozitivac, odnosno ne pozitivac u najužem smislu riječi. Zapravo, sve do same završnice su njegovo moralno određenje i motivi pod znakom pitanje. A to, pak, zahtijeva daleko veći glumački talent od nekadašnjeg bodibildera čiji su glavni adut bili mišići. Sretna je okolnost da je Ayer Breachera okružio sa hrpom živopisnih kolega koji, svaki na svoj način, iskazuju disfunkcionalnost kao posljedicu života na rubu zakona. Pri tome valja pohvaliti gotovo neprepoznatljivog Sama Worthingtona, ali još više Mireille Enos, koja je očigledno uživala u dojmljivom liku federalne agentice kojoj su amfetamini skuhali mozak i stvorili ovisnost o seksu i nasilju. Vrlo dobar je, pak, i Olivia Williams, koja predstavlja nešto najbliže “normalnom” policajcu u ovom filmu, ali koja zbog sklonosti čašici i makijavelističkom pristupu prema seksu pokazuje da i nije tako daleko od ruba koja je prešao Breacher.

U Sabotaži će, međutim, još više u oči upasti količine i eksplicitnost nasilja neuobičajene za hollywoodski prosjek (pa i Schwarzeneggerov opus). To, možda i ne iznenađuje, s obzirom na cenzorski rejting “R”, ali ovaj put, za razliku od lepršavih Schwrazeneggerovih akcijada 1980-ih, u pitanju više nije mitraljiranje hordi bezličnih negativaca, nego se ljude ubija na dijabolički neugodne načine pri čemu ne prska samo krv, nego se publici pruža uvid na mozak, crijeva i druge dijelove anatomije. Još je važnije da nasilje nije ograničeno samo negativce, nego i na nominalne protagoniste, odnosno da zvjerskom ubijanju i mučenju mogu biti izloženi čak i potpuno nedužni ljudi ili slučajni namjernici. Sabotaža tako nastoji biti “ozbiljan” film, odnosno na naturalistički način pokazati kako neka od Hollywooda popularizirana rješenja problema narko-kriminala izgledaju u praksi, odnosno kakav bi njihov učinak bio na ljude koji ih namjeravaju sprovesti. Ayer, čiji se scenaristički motivi često vrte oko psihološke cijene koje vojnici i policajci moraju plaćati kako bi čuvali mir običnih građana, ovdje “rat protiv droge” pokazuje isto tako traumatičnim za američke policajce kao što su vijetnamski i irački rat bili traumatični za vojne veterane. A implicitno se sugerira da je taj rat drukčiji od “običnih” krvoprolića na drugim stranama oceana koje se moglo napustiti, prije svega zbog toga što je on stvorio kartelovski monstrum s druge strane granice. 

Sabotaža je zbog toga izuzetno mračan, pesimističan i deprimirajući film, i ne čudi što će mnogi gledatelji koji su očekivali akcijsku zabavu biti razočarani. U tome od pomoći neće biti ni konvencionalna scena završnog obračuna, koja se doima poput ne baš najspretnijeg pokušaja da se naturalističkom trileru da “hollywoodski” završetak. Sabotaža je uz malo scenarističkog peglanja i spretnije montaže mogla riješiti neke od tih nedostataka. No, bez obzira na to što predstavlja komercijalni neuspjeh, može se proglasiti jednim od najneobičnijih, najzanimljivijih, a možda i najzrelijih filmova u Schwarzeneggerovoj karijeri.

SABOTAŽA

(SABOTAGE)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Sam Worthington, Olivia Williams, Terrence Howard, Joe Manganiello, Mireille Enos, Harold Perrineau

scenarij: David Ayer

režija: David Ayer

proizvodnja: QED International/Open Road Films, SAD, 2014.

trajanje: 109′

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)

AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Svjetski rat Z (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
SVJETSKI RAT Z
(WORLD WAR Z)
uloge: Brad Pitt, Mireille Enos, James Badge Dale, Daniella Kertesz
scenarij: Matthew Michael Carnahan, Drew Goddard & Damon Lindelof
režija: Marc Forster
proizvodnja: Paramount/Skydance/Hemisphere/GK Films/Plan B, SAD, 2013.
trajanje: 116 '

Kada je u pitanju današnji Hollywood, nema takve stvari kao negativni publicitet. Barem su se tome nadali Paramountovi PR-majstori prije premijere filma “Svjetski rat Z”. Ekranizacija istoimene bestseler-knjige Hala Brooksa je tako mjesecima pohodila naslovnice ne zbog naročito atraktivne i originalne teme niti glavne zvijezde, koliko zbog vijesti o izuzetno napornom i problematičnom snimanju. To se prvenstveno odnosilo na odluku producenata, zgroženih reakcijama test-publike, da u škart bace završnu trećinu već dovršenog filma te da se snime novi materijal, a što je, po zlim jezicima, cijenu filma diglo na basnoslovnih 400 milijuna dolara.

No, čak i bez takvih komplikacija je “Svjetski rat Z” predstavljao jedan od ambicioznijih hollywoodskih projekata, s obzirom da predstavlja pokušaj da se danas izuzetno popularni koncept zombi-apokalipse iskoristi ne samo za ljetni blockbuster, nego i film koji pokušava prikazati kako bi takva zbivanja trebala izgledati na globalnoj razini. Za tako nešto je potreban protagonist s motivom i resursima da se kroz njegovu perspektivu upoznamo s razmjerima i drugim detaljima globalne kataklizme. Toj svrsi služi Gerry Lane (Pitt), bivši istražitelj UN s bogatim iskustvom rada u kriznim žarištem, a koje će prvo primijeniti kako bi vlastitu obitelj zaštitio na samom početku izbijanja zombi-epidemije, a potom nakon što ga svjetska organizacija (ili ono što je od nje ostalo) pošalje na opasnu misiju kako bi na nekoliko svjetskih lokacija pokušao doznati uzrok pošasti i, što je još važnije, načine kako je zaustaviti.

Čak i bez komplikacija sa dva završetka, “Svjetski rat Z” ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg bi ga oni malo iskusniji gledatelji dočekali sa skepsom. Naime, s obzirom da je riječ o ljetnom blockbusteru, pohlepni studiji su film o zombi-apokalipsi nastojali prodati obiteljskoj publici, te su ga zato “srezali” na cenzorski rejting PG-13. U praksi to znači da se može prikazati destrukcija cijelih gradova i država, odnosno smrt desetina, tisuća, a možda i milijuna ljudi, ali se pri tome mora paziti da ne bude prolivena kap krvi. Nasilje se tako prikazuje izdaleka, u mraku, a o univerzalnom receptu za permanentno rješavanje pojedinačnog zombi-problema – hicu u glavu – ima tek govora, ali ne i praktične demonstracije. Čak i potencijalno “najjača” scena u filmu, u kojoj protagonist svom partneru spašava život na efikasan, ali izuzetno brutalan način, je upropaštena time da je u kritičnom trenutku kamera namjerno skrenuta negdje drugdje. Publika naviknuta na televizijske standarde zombi-krvoprolića u “Živim mrtvacima” će se osjećati prevarenima, a da se o fanovima igrica kao što su “Day Z” i “Dead Island” i ne govori.

Najveći problem filma je ipak konceptualne prirode. Predložak, koji je apokalipsu prikazivao kroz svjedočenja velikog broja različitih likova uz dosta implicitnog humora, satire i komentara na suvremena zbivanja, nije baš najzahvalniji za obradu u konvencionalnom cjelovečernjem blockbusteru. Njegova ekranizacija je stoga trebala biti ili u obliku televizijske mini-serije ili pseudodokumentarca. Međutim, švicarski režiser Marc Forster i scenaristički odbor su se odlučili upravo za potpuno konvencionalni pristup, gdje se zbivanja prikazuju s mrtvačkom ozbiljnošću. I protagonist je konvencionalan u onom najgorem hollywoodskim smislu riječi; nije dovoljno što on mora biti heroj koji će vlastoručno spasiti svijet, nego ga se mora prikazati i kao savršenog obiteljskog čovjeka, odnosno film opteretiti sa scenama u kojima brižna Mireille Enos sjedi i čeka vijesti o mužu koji se na drugom kraju planeta mora boriti s hordama zombija. Brad Pitt se hrabro nastoji nositi sa scenarističkim nedostacima nastojeći taj lik učiniti simpatičnim, i kada je “Svjetski rat Z” gledljiv, to je uglavnom zbog njega. Ti trenuci su, na žalost, uglavnom iskorišteni već u traileru, pa se na ovaj film predstavlja veliku ali propuštenu priliku.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)