RETRO-RECENZIJA: Resident Evil (2002)

uloge: Milla Jovovich, Michelle Rodriguez, Eric Mabius, James Purefoy,
 Martin Krewes, Colin Salmon, Pasquale Aleardi, Heike Makatsch,
 Michaela Dicker, Liz May Brice, Indra Ove
 glazba: Marco Beltrami & Marylin Manson
 scenarij: Paul W.S. Anderson
 režija: Paul W.S. Anderson
 proizvodnja: New Legacy/Constantin Film, SAD/Njemačka, 2002.
 distribucija: UCD
 trajanje: 100'

Početkom 21. stoljeća američkom, pa dobrim dijelom i svjetskom, ekonomijom dominira korporacija “Kišobran” čiji se proizvodi nalaze u 90 % američkih kućanstva. Ono što domaćice, pa ni većina zaposlenih u korporaciji, ne znaju jest to da je “Kišobran” svoj profit duguje prije svega genetskim i biokemijskim istraživanjima koja i ne moraju imati civilne svrhe. Jednog dana netko ispusti epruvetu sa smrtonosnim T-virusom i skoro odmah nakon toga ce nekih petstotinjak znanstvenika, tehničara i službenika biti brutalno likvidirano. Da bi otkrila što se to dogodilo, u “Košnicu” dolazi skupina specijalaca, kojima se pridruzila Alice (Jovovich), agentica osiguranja kojoj je izbrisano pamćenje. Ubrzo će zbog toga gorko zažaliti jer se ispostavi da je T-virus sve osoblje pretvorio u gladne zombije, a kompjuter zvan “Crvena kraljica” (Dicker) čini sve ne bi li specijalce spriječio da izađu iz “Košnice” i tako prenesu zarazu na povrsinu. Da stvar bude gora, tu je još i opaki mutant koji će zagorčati i skratiti život svima onima koji su nekako uspjeli preživjeti sva ta iskušenja.

Može se reći da Paulu Andersonu (koji se odnedavno potpisuje kao “Paul W.S. Anderson” kako ga ne bi zamijenili s autorom Kralja pornića) dobro leži žanr od kojega bi svaki drugi filmaš bježao kao vrag od tamjana – ekranizacije video-igara. Nakon Mortal Kombata je na red dosao Resident Evil, video-igra koja je prije nekih šest godina popularnost stekla prvenstveno dotada neviđenom kolicinom krvoprolica. Anderson u svom scenariju nije nastojao previše oplemeniti osnovni koncept – natjerivanje sa zombijima po mračnim hodnicima – te svi oni koji očekuju neku važnu poruku ili kompleksnu karakterizaciju mogu slobodno početi tražiti neki drugi film. S druge strane, sama izvedba tog koncepta je na visini – berlinski studiji su savršeno poslužili za stvaranje klaustrofobičnog ugođaja, a par akcijskih scena je Andersonu dalo priliku da oda svojevrsni homage klasicima horora i SF- a, prije svega Romerovim filmovima o zombijima. Našlo se mjesta i za podsjećanje na Aliense, odnosno lik Vasquez koju prilicno efektno evocira Michelle Rodriguez, nama poznata po ulozi u Brzima i žestokima. No, gledateljima će vjerojatno najdulje u sjecanju ostati Milla Jovovich, koja nakon briljantnog nastupa u inače razočaravajućoj Ivani Orleanskoj još jednom pokazuje kako ne samo da ima glumačkog talenta, nego da može biti punokrvna akcijska heroina. S druge strane, jasno je da je ovaj film u rukama nekog iole ambicioznijeg režisera mogao biti daleko bolji. Tako mu nedostaje humora, a i talent negdašnje “Vivine” voditeljice Heike Makatsch je potrošen na bezveznu epizodnu ulogu. Ono što filmu daje pozitivnu ocjenu, barem kada je o muškoj publici riječ, jest to da se gore spomenuta gđica Jovovich u ne malom broju scena pojavljuje gotovo bez odjeće i tako Resident Evilu daje onaj kvant “trash” kvaliteta zbog kojeg se uživa u lošim filmovima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zoolander (2001)

uloge: Ben Stiller, Christine Taylor, Owen Wilson, Will Ferrell, Milla
 Jovovich, Jerry Stiller, Billy Zane, David Duchovny, Jon Voight, David Bowie
 glazba: David Arnold
 scenarij: John Hamburg (po motivima Drakea Sathera i Bena Stillera)
 režija: Ben Stiller
 proizvodnja: Paramount/Village Roadshow/VH1 Television, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 89 '

Mnogi drže kako Zoolander, komedija Bena Stillera, svoj iznenađujući uspjeh na američkim kino-blagajnama prošle jeseni ima prije svega zahvaliti terorističkom redekoriranju njujorških pejzaža, to jest želji američke publike za “laganim” i nepretencioznim sadržajima zbog kojih će zaboraviti surovu stvarnost. Na prvi pogled Zoolander uistinu izgleda nepretenciozno, a priča o praznoglavom muškom supermodelu Dereku Zoolanderu (Stiller) odaje kako potjelče iz kratkog skeča kojeg je Stiller stvorio prije više godina (slično kao i mnoge komedije stvorene na osnovu skečeva u popularnoj TV-emisiji Saturday Night Live). No, s druge strane, Stiller, koji se i kao komilar (Svi su ludi za Mary) i kao režiser (Nepodnošljivi gnjavator) pokazao sklonim mračnim stranama ljudske prirode, ipak kroz gomilu urnebesnih gegova iznosi svoje kritičko mišljenje o nekim fenomenima modernog svijeta, uključujući modnu industriju. Ne samo što se svijet suvremene mode – kojeg simboliziraju anoreksične polugole tinejdžerke, feminizirani muški modeli, odjeća koju nitko normalan ne bi nosio na ulici te kreatori sumnjivih seksualnih sklonosti – izvrgava ruglu mnogo efektnije nego sto je to Altman učinio u svom razvikanom Pret-a-porter, nego je Stiller našao za shodno spomenuti i eksploataciju Trećeg svijeta od strane moćnih zapadnih korporacija, i to tako što se ono malo zapleta vrti oko malezijskog premijera koji je ukinuo dječji rad i tako smanjio profite modnoj industriji (a stjecajem okolnosti, u stvarnom životu je malezijski premijer Mahatir Mohamed došao na udar MMF-a i zapadnih medija zbog antiglobalističke ekonomske politike). Naravno, svi onima koji je dosta politike se ne moraju brinuti – Zoolander sa svojom izvrsnom glumačkom ekipom (Stillera, uz uvijek raspoloženog Owena Wilsona podrzava supruga Christine Taylor te otac Jerry) funkcionira kao uistinu zabavna komedija te stoga predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja na hrvatskom kino-repertoaru.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Tri mušketira (2011)

Ladies
(izvor: Schneewante)
TRI MUŠKETIRA
(THE THREE MUSKETEERS)
uloge: Logan Lerman, Milla Jovovich, Matthew Macfadyen, Ray Stevenson, Luke Evans, Christoph Waltz, Orlando Bloom
scenarij: Andrew Davies & Alex Litvak
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja:  Impact Pictures/New Legacy/Constantine Film, SAD/UK/Njemačka/Francuska, 2011.
trajanje:  110'

Malo koje književno djelo uživa takvu popularnost kao predložak za filmove kao što je to slučaj s Tri mušketira. Roman Alexandrea Dumasa je filmašima pružio dobitnu kombinaciju melodrame, akcije i egzotičnih kostima, i to duže od jednog stoljeća. Među brojnim ekranizacijama se kao najuspjelija ističe dvodijelni britanski spektakl Richarda Lestera iz 1970-ih. Njega je, između ostalog, kao svoj uzor naveo i Paul W. Andreson čija su se Tri mušketira upravo pojavila u našim kinima.

Već na samom početku novog filma, pak, postaje jasno da Andersonu uzor nije predstavljalo Lesterovo inzistiranje na povijesnoj autentičnosti. Nakon uvoda s prilično “kreativnom” političkom kartom Europe s početka 17. stoljeća slijedi uvodna sekvenca u kojoj su naslovni junaci – francuski kraljevski mušketiri Athos (Macfadyen), Aramis (Evans) i Porthos (Stevenson) – prikazani kao elitni tim obavještajaca koji u Veneciji krade Da Vincijeve planove za izradu zračnih brodova. Akcija, međutim, propada zbog izdaje Milady De Winter (Jovovich), koja je iste planove predala beskrupuloznom engleskom vojvodi od Buckinghama (Bloom). Godinu dana kasnije iz Gaskonje u Pariz putuje mladi d’Artagnan (Lerman) kako bi se priključio mušketirima. Tamo će biti upetljan u sukob mušketira s vlastohlepnim kardinalom Richelieuom (Waltz) i dvorske spletke koje prijete bacanjem Europe u apokaliptički rat.

S obzirom da se holivudske ekranizacije Tri mušketira u prosjeku snimaju svako desetljeće-dva, Andersonu je glavni zadatak trebao biti da stari predložak obradi na novi način. Već na temelju trailera su mnogi zaključili da se Anderson malo previše potrudio, natrpavši svoj film akcijskim scenama u kojima umjesto mačevanja i akrobacija glavnu atrakciju čine eksplozije, CGI i “slow motion”. Oni još zlobniji su u letećim brodovima pronašli “proziran” pokušaj da se pokuša izmusti koji dodatni dolar od publike koja je megahitom bila učinila Pirate s Kariba. Još “prozirnijim” se čini i korištenje 3D tehnologije – danas jednog od glavnih komercijalnih aduta u Hollywoodu – iako je, doduše, Anderson sa njom već imao iskustva u posljednjem nastavku Resident Evila. Ono što je “najprozirnije” je, pak, “neočekivani” obrat u epilogu filma, ubačen zato da stvori manevarski prostor za eventualni nastavak, a kojeg je malo iskusniji i ciničniji gledatelj mogao prepoznati “na kilometar”.

Usprkos silovanju europske povijesti i anakronističkom trpanju tehnologije, pa i pojedinih ličnosti, par stoljeća prije svog vremena, scenarij Andrewa Daviesa i Alexa Litvaka se, barem u sredini filma, doima prilično vjernim predlošku, a ponekad sebi dozvoli i koji lucidni trenutak u pauzama frenetične akcije. Prije svega se to odnosi na karakterizaciju, iako je jasno da su, na primjer, Logan Lerman i Gabriel Wilde (u ulozi d’Artagnanove ljubavi Constance) angažirani zbog izgleda, pa i nemaju prilike za glumački talent, a Andersonova supruga Milla Jovovich reciklira ulogu Alice iz Resident Evila. Trojka koja tumači mušketire je, pak, obavila solidan posao, isto kao i Waltz kao spletkarski kardinal. Osvježenje predstavlja Orlando Bloom koji očigledno uživa u rijetkoj prilici da tumači negativca, kao i gotovo neprepoznatljivi Mads Mikkelsen. Najprijatnije iznenađenje predstavljaju Freddie Fox – još jedan izdanak ugledne britanske glumačke obitelji – koji glumi frustriranog kralja-tinejdžera i Juno Temple kao njegova supruga. S druge strane, pokušaj da se humor u filmu maksimira korištenjem lika sluge Plancheta se čini isforsiranim.

Dodatnu atrakciju filma čine njemačke lokacije koje uspješno “glume” baroknu Francusku, dojmljivi interijeri tadašnjih palača, kao i prilično zanimljivi kostimi, na što će gledateljima pažnju skrenuti česti dijalozi na temu mode. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi općio dojam o Tri mušketira – filmu koji publiku može zadovoljiti samo ako od njega malo što prethodno očekuje.

OCJENA:4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)