RECENZIJA: Fantastična četvorka (Fantastic Four, 2015)

Posljednjih se godina bilo teško oteti dojmu da Marvel Comics predstavlja tiskaru novca za današnji Hollywood, odnosno da ekranizacija svakog, pa i najopskurnijeg, Marvelovog stripa mora predstavljati hit. Međutim, čak i prije nego što su neki najnoviji događaji, poput masovnog otkazivanja marvelovskih serija na Netflixu, doveli u pitanje takvu predodžbu, bilo je slučajeva da Marvelov strip hollywoodskom studiju umjesto rastura na kino-blagajnama donese sramotni flop. Od svih Marvelovih stripova se s time može najviše “pohvaliti” Fantastična četvorka, jedna od klasičnih i izuzetno popularnih kreacija legendarnog Stana Leeja o timu superheroja, a koja se dosad dobila čak tri kino-inkarnacije i pri tome nijednom nije postigla uspjeh koji se danas obično vezuje uz superherojske filmove. Prva verzija iz 1994. godine, snimljena u niskobudžetnoj produkciji Rogera Cormana isključivo u svrhu očuvanja filmskih prava, je praktički završila u bunkeru i danas se smatra jednim od najopskurnijih filmova suvremenog Hollywooda. Druga verzija iz 2005. godine, koja je u Foxovoj produkciji predstavljala mnogo ozbiljniji pokušaj ekranizacije, je imala loše kritike i solidne komercijalne rezultate te nekako uspjela doteturati do drugog nastavka, prije nego što su se Foxovi glavešine odlučili za reboot, odnosno treći film u kino-dostavljen u ljeto 2015. godine.

Radnja filma započinje kada dva nadarena dječaka – Reed Richards i Ben Grimm – svojim eksperimentima s teleportacijom privuku pažnju profesora Storma (Cathey) koji će angažirati u svojem elitnom istraživačkom institutu gdje će upoznati još nekoliko isto tako talentirane djece. Mnogo godina kasnije, sada već odrasli Richards (Teller) i Grimm (Bell) zajedno sa Sue (Mara) i Johnnyjem Stormom (Jordan) te Victorom van Doomom (Kebbell) uspiju izraditi tzv. kvantumska vrata koja vode u drugu dimenziju, odnosno na tzv. Planet X. Jedne noći, bijesni zbog toga što će NASA tamo kao prve ljude poslati astronaute, odluče otići sami, ali ekspedicija ne završi dobro. Victor van Doom ostaje zarobljen na Planetu X, a četvoro mladih znanstvenika budu genetski promijenjeni i steknu nove nadljudske moći – Richards se tako može savijati, Johnny Storm može gorjeti i letjeti, Sue postaje nevidljiva a Grimm je transformiran u neranjivog čovjeka-gromadu. Četvorka se mora suočiti s time da su im te transformacije trajno promijenile život, ali ih dovele pod pasku vlade koja na njima misli nastaviti eksperimente. To uključuje i stvaranje novih kvantumskih vrata i novu ekspediciju na Planet X. Tamo ih, međutim, čeka Victor van Doom koji ne samo da nije preživio, nego je i razvio telekinetičke moći, ali i želju da uništi čovječanstvo.

Fantastična četvorka je podbacila na kino-blagajnama, ali to, zapravo, i nije predstavljalo neko posebno iznenađenje, s obzirom da je prije premijere bio izložen negativnom publicitetu, uglavnom vezanim uz priče o sukobu režisera Josha Tranka s Foxovim producentima. One su potvrđene s Trankovim tweetom u kojem je popljuvao vlastiti film, optuživši studio da je film naknadnim dosnimavanjem i premontiranjem izmijenio do neprepoznatljivosti. Iako nije prvi slučaj da režiser ide “u kupe”, a njegov matični studio ide “u špade”, danas je rijetkost da je razlaz bio tako spektakularan, odnosno da se njegov odraz mogao tako lakše pronaći u samom filmu. Fantastična četvorka naime, barem u svom prvom dijelu, izgleda kao prilično dobar ili barem ambiciozan film. Čini se izglednim da je Trank, za ovaj film angažiran zbog kratkog ali efektnog superherojskog found footage filma Kronike, nastojao novu Četvorku učiniti što različitijom od prethodne, i to skretanjem u žanrovske vode horora. Novi film više nije lepršava priča o superherojskoj obitelji koja spašava svijet, nego priča o grupi mladih ali arogantnih znanstvenika koji sebe i svijet dovedu u opasnost, izazivajući kod sebe monstruozne tjelesne promjene. Taj mračniji ton, međutim, izgleda nije pasao Foxovim glavešinama, pa su napravljene drastične izmjene kako bi se film učinilo konvencionalnijim i prijemčivijim publici. Te intervencije posebno dolaze do izražaja u drugom dijelu koji izgleda eksponencijalno slabiji, a loš dojam dodatno pojačavaju detalji poput loše napravljenih perika koji uništavaju kontinuitet scena. No, glavni problem je prije svega u scenariju koji nastoji publici dati još jednu rutinsku priču o nastanku, pri čemu je žrtvovana upečatljivost i uvjerljivost likova, a završni obračun, koji se ponovno svodi na orgiju CGI efekata, vrlo brzo ispari iz sjećanja. A to se može reći i za ovaj film, koji je sve samo ne fantastičan.

FANTASTIČNA ČETVORKA

(FANTASTIC FOUR)

uloge: Miles Teller, Michael B. Jordan, Kate Mara, Jamie Bell, Toby Kebbell, Reg E. Cathey

scenarij: Jeremy Slater, Simon Kinberg & Josh Trank

režija: Josh Trank

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Psi rata (War Dogs, 2016)

Događaji od prije četvrt stoljeća u ovom dijelu svijeta izazivaju i još dugo će izazvati rasprave o njihovim uzrocima i posljedicama, ali je zato nimalo sporan fenomen koji opisuje izreka da je “netko u ratu dobio metak, a netko dobio imetak”. Zapravo, svijest o tome da je netko debelo omastio brk na nečijoj krvi i stradanjima je u Hrvatskoj toliko rasprostranjena da je prilikom posljednje promjene Ustava našla izraz kroz odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva – gesta čija je spektakularnost onima ciničnijima bila dobar indikator koliko će ta slova biti živahna na papiru. Hrvatski i drugi ratni stradalnici se mogu tješiti da nisu jedini u današnjem svijetu koji su poslužili svakojakom šljamu da se obogati na njihovoj nesreći, te da se, doduše u bijelom svijetu, zna ponekad dogoditi da ratni profiteri ipak dobiju djelić onoga što su zaslužili. S druge strane, prilična rijetkost je i da će pri tome postati protagonisti visokobudžetnog hollywoodskog filma, kao što je slučaj s Psima rata Todda Phillipsa.

Radnja filma se temelji na istinitoj priči, odnosno članku časopisa Rolling Stone o dvojcu trgovaca oružjem iz Miamija. Protagonist i narator je David Pakouz (Teller), mladi maser koji je 2005. godine svu ušteđevinu uložio u propali posao opskrbe staračkih domova, te je više nego voljan okušati se u nekim drugim oblicima poslovne djelatnosti. Prilika za to se pruži kada na pogrebu slučajno sretne Efraima Diverolija (Hill), najboljeg prijatelja iz gimnazijskih dana koji je u međuvremenu započeo s poslom prodaje vatrenog oružja. Pakouz počne raditi za Diverolija i njegovu kompaniju AEY, a čija se poslovna strategija temelji na korištenju raznoraznih zakonskih i drugih rupa koje malim “igračima” omogućavaju da se ravnopravno natječu za opskrbu američkih oružanih snaga kojima su zbog ratova u Afganistanu i Iraku naglo narasle potrebe za novim oružjem, streljivom i opremom. Iako se Pakouz intimno protivio, pa čak i prosvjedovao protiv rata, zajedno sa svojim partnerom u njega postaje uključen, pa čak i mora osobno sudjelovati u po život opasnom prijevozu talijanskih “beretta” za proameričku policiju u okupiranom Iraku. Posao predstavlja trijumf, AEY raste i dobiva nove zaposlenike, a Pakouz sa svojom mladom suprugom Iz (de Armas) stječe bogatstvo i luksuz o kome je samo mogao sanjati. No, to predstavlja samo prvi korak prema još unosnijem i spektakularnijem poslu vezanom uz opskrbu afganistanske vojske streljivom za “kalašnjikove”, a kome bi kao izvor trebalo poslužiti bogate zalihe skladištima postkomunističke Albanije.

Todd Phillips je najpoznatiji po Mamurluku, pa će neki biti skloni pronalaziti sličnosti između te trilogije i Pasa rata. Žanrovsko određenje crne komedije, odnosno muški protagonisti skloni ekscesnom i destruktivnom ponašanju su, međutim, jedine čvrste poveznice. A i “zločestoća” protagonista se manje vidi kroz pijančevanje, drogiranje i slično (koje je tu tek ilustracija svega onoga što “krvavi novac” može donijeti) koliko kroz mnogo ozbiljnije posljedice njihove djelatnosti po širu okolinu, bilo da je riječ o obitelji, zlosretnim poslovnim partnerima, poreznim obveznicima ili cijelom svijetu. Phillips se stilski daleko više oslanja na Scorsesejeve Dobre momke, koristeći Pakouza kao poluciničnog naratora, te bacajući filmofilima brojne eksplicitne reference na de Palmino Lice s ožiljkom. Scenarij koji je Phillips napisao zajedno sa Stephenom Chinom i Jasonom Smilovicem, pak, prečesto pleše na granici crne komedije i “ozbljne”, odnosno politički angažirane drame, a završnica, koja se događa u sumornoj Albaniji, u velikoj mjeri predstavlja otklon od “šarene” prve dvije trećine filma. Teller se, pak, za razliku od uvijek raspoloženog Hilla, čini pogrešnim izborom za glavnu ulogu, odnosno jednostavno izgleda predobar za lik koji bi teško itko mogao nazvati “klasičnim” pozitivcem. Kada se svemu tome doda bivša kubanska manekenka de Armas u glavnoj ženskoj ulozi, Psi rata počinju previše sličiti na hollywoodski film u onom lošem smislu riječi, odnosno udaljavaju se od nekakvog ozbiljnog pokušaja da se govori o problemima stvarnog svijeta. U tome izgleda još gore kada se usporedi sa tematski srodnim ostvarenjima kao što su Vuk s Wall Streeta i Gospodar rata, a od kojih je ovaj potonji gotovo identičnu temu prikazao na mnogo efektniji i energičniji način. Netko bi mogao reći da ratni profiteri uistinu dobar film možda i nisu zaslužili.

PSI RATA
(WAR DOGS)
uloge: Jonah Hill, Miles Teller, Ana de Armas, Bradley Cooper
scenarij: Stephen Chin, Todd Phillips & Jason Smilovic
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Pobunjena (2015)

POBUNJENA
(THE DIVERGENT SERIES: INSURGENT)
uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslett, Miles Teller, Ansel Elgort, Naomi Watts, Octavia Spencer, Jai Courtney,
scenarij: Brian Dufield, Akiva Goldsman, Mark Bromback
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 119 min.

Ekranizacije popularnih distopijskih romana za tinejdžere su odnedavno pretvorili u jednu od najuspješnijih formula za punjenje hollywoodskih novčanika. U toj formuli prilično važan sastojak predstavlja drugi dio trilogije (ili, preciznije, ciklusa, s obzirom da se treći dio predloška u pravilu dijeli na dva nova filma). U njemu, nakon što je prvi dio uložio prilično truda i vremena kako bi publici predočio vrli novi distopijski svijet i likove, naglasak mora biti na radnji i akciji. U tu svrhu se zna korisnim pokazati kadrovska promjena na vrhu, odnosno angažman novih režisera i scenarista koima je zadatak pružiti novi ton filma. Jedan od primjera za to pruža Pobunjena, drugi dio trilogije Različita, u kome je Robert Schwentke kao režiser zamijenio Neila Burgera, a oskarovac Akiva Goldsman preradio scenarij Briana Duffielda.

Kao i većina takvih hollywoodskih ciklusa, i ovaj je namijenjen isključivo poklonicima, te se početak nimalo ne obazire na publiku koja nije gledala prethodni film, odnosno računa da se već u Različitoj (prvom dijelu serije) doznalo sve što se treba znati i postapokaliptičnom Chicagu čije je stanovništvo, temeljem posebnih testova i karakternih osobina, podijeljeno u pet frakcija koje obavljaju različite zadaće. Protagonistica, Triss Prior (Woodley), se, dijelom zato što predstavlja anomaliju zvanu “različita”, se pobunila protiv tog sistema, a posebno nakon što je Jeanine (Winslett), vođa frakcije Učenih izmanipulirala frakciju Neustrašivih kako bi izvela puč i preuzela vlast. Triss se zajedno sa svojim dečkom Četiri (James), bivšim pripadnikom Neustrašivih, krije od progona, ali sa vremenom stekne priliku uzvratiti udarac kada se pobunjenicima priključe Nesvrstani – oni koji na testovima nisu ušli ni u jednu frakciju, a koji se nalaze na marginama postapokapolitičkog društva. U međuvremenu Jeanine nastoji konsolidrati svoju vlast pomoću tajanstvene poruke koju su ostavili drevni osnivači frakcija, a koju može otključati jedino netko tko je “različit”.

Jedna od najatraktivnijih i najintrigantnijih stvari u prethodnom filmu je bio prikaz budućeg Chicaga kao mjesta na kome koegzistiraju zapuštene i napola urušene zgrade zajedno s futurističkom tehnologijom. Drugi film, koji se odvija na istom mjestu, na to previše ne obraća pažnju. Ako gledatelj dozna nešto novo o tom svijetu, ono se uglavnom odnosi na relativno kratki prikaz u prethodna dva filma zanemarenih frakcija – Dobrohotnih, hipi-farmera koji u predgrađima uzgajaju hranu, odnosno Iskrenih koji obavljaju posao pravosuđa. No, gledatelji time neće biti previše fascinirani, jer je scenaristima daleko važnije vrijeme ispuniti furioznom akcijom. Schwentke, koji se istakao hvaljenom ekranizacijom Žene vremenskog putnika, u ovom filmu nije pružio neke naročito kvalitetne niti uvjerljive scene. Čini se da scenarij, koji je, inače, ponešto skrenuo s književnog predloška Veronice Roth, dva sata trajanja filma nastoji ispuniti klišejima koji su ponekad iritantni (poput scena za koje se ispostavi da predstavljaju Trisine noćne more) ili posve nepotrebni, kao što je vođenje ljubavi dvoje protagonista (čedno i u skladu s omladinskim cenzorskim rejtingom PG-13); pri potonjem nimalo ne pomaže ni to što Woodley nema ni trunka “kemije” sa manekenom Jamesom. S druge strane, određeni odmak od klišeja, barem kada je u pitanju “politička korektnost”, predstavlja to što protagonisti bez previše moraliziranja likvidiraju zarobljene negativce. Najbolji dio filma se može naći u scenama u kojima Tris mora proći pet simulacija namijenjenih za pet različitih frakcija, te se u svakoj suočiti sa svojim demonima; u njima je Schwentke našao priliku da demonstrira nešto svoje vještine, kao i uspješno koristi CGI. I “cliffhanger” završnica je neobična, s obzirom da istovremeno pruža nešto kao happy end, ali i jasno stavlja do znanja da su problemi glavnih junaka daleko od riješenih. Tvorci Pobunjene tako mogu reći da nisu napravili gori film od Različite, ali to, zapravo, i nije neko dostignuće.

OCJENA: 4/10