RETRO-RECENZIJA: Resident Evil (2002)

uloge: Milla Jovovich, Michelle Rodriguez, Eric Mabius, James Purefoy,
 Martin Krewes, Colin Salmon, Pasquale Aleardi, Heike Makatsch,
 Michaela Dicker, Liz May Brice, Indra Ove
 glazba: Marco Beltrami & Marylin Manson
 scenarij: Paul W.S. Anderson
 režija: Paul W.S. Anderson
 proizvodnja: New Legacy/Constantin Film, SAD/Njemačka, 2002.
 distribucija: UCD
 trajanje: 100'

Početkom 21. stoljeća američkom, pa dobrim dijelom i svjetskom, ekonomijom dominira korporacija “Kišobran” čiji se proizvodi nalaze u 90 % američkih kućanstva. Ono što domaćice, pa ni većina zaposlenih u korporaciji, ne znaju jest to da je “Kišobran” svoj profit duguje prije svega genetskim i biokemijskim istraživanjima koja i ne moraju imati civilne svrhe. Jednog dana netko ispusti epruvetu sa smrtonosnim T-virusom i skoro odmah nakon toga ce nekih petstotinjak znanstvenika, tehničara i službenika biti brutalno likvidirano. Da bi otkrila što se to dogodilo, u “Košnicu” dolazi skupina specijalaca, kojima se pridruzila Alice (Jovovich), agentica osiguranja kojoj je izbrisano pamćenje. Ubrzo će zbog toga gorko zažaliti jer se ispostavi da je T-virus sve osoblje pretvorio u gladne zombije, a kompjuter zvan “Crvena kraljica” (Dicker) čini sve ne bi li specijalce spriječio da izađu iz “Košnice” i tako prenesu zarazu na povrsinu. Da stvar bude gora, tu je još i opaki mutant koji će zagorčati i skratiti život svima onima koji su nekako uspjeli preživjeti sva ta iskušenja.

Može se reći da Paulu Andersonu (koji se odnedavno potpisuje kao “Paul W.S. Anderson” kako ga ne bi zamijenili s autorom Kralja pornića) dobro leži žanr od kojega bi svaki drugi filmaš bježao kao vrag od tamjana – ekranizacije video-igara. Nakon Mortal Kombata je na red dosao Resident Evil, video-igra koja je prije nekih šest godina popularnost stekla prvenstveno dotada neviđenom kolicinom krvoprolica. Anderson u svom scenariju nije nastojao previše oplemeniti osnovni koncept – natjerivanje sa zombijima po mračnim hodnicima – te svi oni koji očekuju neku važnu poruku ili kompleksnu karakterizaciju mogu slobodno početi tražiti neki drugi film. S druge strane, sama izvedba tog koncepta je na visini – berlinski studiji su savršeno poslužili za stvaranje klaustrofobičnog ugođaja, a par akcijskih scena je Andersonu dalo priliku da oda svojevrsni homage klasicima horora i SF- a, prije svega Romerovim filmovima o zombijima. Našlo se mjesta i za podsjećanje na Aliense, odnosno lik Vasquez koju prilicno efektno evocira Michelle Rodriguez, nama poznata po ulozi u Brzima i žestokima. No, gledateljima će vjerojatno najdulje u sjecanju ostati Milla Jovovich, koja nakon briljantnog nastupa u inače razočaravajućoj Ivani Orleanskoj još jednom pokazuje kako ne samo da ima glumačkog talenta, nego da može biti punokrvna akcijska heroina. S druge strane, jasno je da je ovaj film u rukama nekog iole ambicioznijeg režisera mogao biti daleko bolji. Tako mu nedostaje humora, a i talent negdašnje “Vivine” voditeljice Heike Makatsch je potrošen na bezveznu epizodnu ulogu. Ono što filmu daje pozitivnu ocjenu, barem kada je o muškoj publici riječ, jest to da se gore spomenuta gđica Jovovich u ne malom broju scena pojavljuje gotovo bez odjeće i tako Resident Evilu daje onaj kvant “trash” kvaliteta zbog kojeg se uživa u lošim filmovima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Brzi i žestoki (The Fast and the Furious, 2001)

uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez,
 Rick Yune, Chuck Lindberg, Johnny Strong, Matt Schulze, Ted Levine,
 Ja Rule, Vito Yurginis, Thom Barry, Stanton Rutledge, Noel Gugliemi
 glazba: BT
 scenarij: Gary Scott Thompson, Erik Bergquist & David Ayer (po članku
 Kena Lija)
 rezija: Rob Cohen
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Brzi i žestoki će, slično kao i Legenda o Baggeru Vanceu, imati problema doprijeti do srca hrvatske publike jer govore o sportu koji je van financijskih, pa dakle i spoznajnih moći prosječnog hrvatskog gledatelja. Riječ je o ilegalnim utrkama automobila u kojima razmažena američka derišta kupuju nižerazredni azijski otpad da bi poslije njihovu deseterostruku cijenu uložila u nabavku novih motora i sličnih tehničkih detalja kako bi isti postale neuhvatljive cestovne zvijeri i poslužile za epske obračune u kojima se četvrt milje mora prijeći za desetak sekundi, te u isto vrijeme dobiti ili izgubiti tisuće dolara na okladama.  U Los Angelesu je najbolji takav trkač Dominic Torreto (Diesel), vozač koji noćima zajedno sa skupinom vjernih prijatelja-mehaničara kraljuje ulicama, a danju radi kao skromni vlasnik zalogajnice, gdje kao konobarica radi njegova lijepa sestra Mia (Brewster). U dotičnu se zagledao mladi mehaničar Brian O’Connor (Walker), ali to nije jedini razlog zbog kojeg dolazi u zalogajnicu – cilj mu je osvojiti Dominicovo poštovanje i postati članom te ekipe. To će biti teže nego sto je pretpostavljao, ali stjecajem okolnosti će Brian spasiti Dominica od policije i tako postupno steci njegovo povjerenje. No, ironijom sudbine, i sam Brian je policajac, u svijet ilegalnih utrka ubačen ne bi li pronašao dokaze koji Dominica povezuju s bandom automobilista koji pljačkaju kamione u vožnji. Brianu istragu ne kompliciraju samo Dominicovi problemi s vijetnamskom bandom kojoj je na čelu Johnny Tran (Yune) ili to što se zaljubio u Miu, nego to što se iskreno sprijateljio s Dominicom te će uskoro biti prisiljen birati izmedju prijateljstva i policijske karijere.

Brzi i žestoki predstavljaju jedan od boljih radova o ne baš blistavoj karijeri režisera Roba Cohena (Tajno društvo). Razlog za to se najviše može naći u nekoliko sretnih okolnosti koji su ovo ostvarenje izdigli iznad prosjeka ostalih holivudskih ljetnih uzdanica. Scenarij, iako ne baš previse originalan (i koji će mnoge previše podsjetiti na Point Break, iako bi se tu našlo utjecaja i takvih opskurnih naslova kao sto su Kradljivci Porschea), posjedovao je vrlo dobar omjer akcije i drame te ostavio priliku Cohenu da razvije likove i dozvoli glumačkoj ekipi da se razmaše. Od glumaca je, naravno, najbolji Vin Diesel (Planet tame), koji bi svojom karizmatskom pojavom oplemenio i materijal daleko gori od ovog, a uloga kralja ilegalnih utrka – tipa za kojeg do posljednjeg trenutka nismo sigurni je li pozitivac ili monstrum – mu savršeno paše. To se, pak, ne može reci za Paula Walkera i Jordanu Brewster, koji su malo previše ljepuškasti za film u kojem bi glavna atrakcija trebali biti čelični ljepotani. Dojam spašava mlada Michelle Rodriguez (Girlfight) kao Dominicova posesivna i muškobanjasta cura, a tu je i cijeli niz epizodista, od kojih valja istaknuti vječnog negativca Teda Levinea (Kad jaganjci utihnu) koji ovdje za njega tumači nekarakterističnu ulogu Brianovog policijskog mentora. Ipak, najveća atrakcija su automobili – i to automobili u akciji, te se Cohen ovdje pokazuje kao pravi majstor. Akcijske scene su vrlo domišljato postavljene, a njihova izvedba predstavlja trijumf kombinacije vratolomnih kaskaderskih trikova i specijalnih efekata, što se osobito vidi u jednoj u kojoj ce Cohen naci priliku da oda počast svojim uzorima – Spielbergovom Dvoboju i Millerovom Drumskom ratniku. Najugodnije iznenađenje dolazi na kraju – iako scenarij, po običaju, ima dosta logičkih rupa i neuvjerljivosti (iako spektakularne, pljačke kamiona na način demonstriran u filmu su krajnje neefikasne i previše rizične u usporedbi s nekim prozaičnijim metodama), scenaristički trojac se uspijeva othrvati holivudskim klišejima i čak iznenaditi gledatelje u završnim scenama. Zbog svega, Brzi i žestoki zaslužuju više nego prolaznu ocjenu, iako će gorak okus u ustima ostaviti najava da se već sada sprema nastavak.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 15. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: 3 A.M. (2001)

uloge: Danny Glover, Pam Grier, Michelle Rodriguez, Sergej Trifunović,
Sarita Choudhoury, Isaach de Bancole, Mike Starr, Pedro Calderon,
Bobby Cannavale, Roger Rees, Spike Lee
scenografija: Ted Glass
kostimografija: Luca Mosca
fotografija: Enrique Chediak
montaza: Susan E. Morse
glazba: Bradford Mansals
scenarij: Lee Davis
režija: Lee Davis
proizvodnja: Showtime/40 Acres and Mule, SAD, 2001.
distribucija: Blockbuster
trajanje: 88'

Njujorški taksisti su postali metama serijskog ubojice, što je jedan od razloga zbog kojih se financijski loše stojeća taksi-tvrtka kojom rukovodi Box (Chouhoudry) našla pred još većim problema. I dok Box očajnički pokušava naći neku financijsku injekciju koja bi je spasila od neumitnog stečaja, njeni se vozači suočavaju s nešto prozaičnijim problemima. Iskusni Hershey (Glover), bivši bejzbol-igrač, razmišlja o tome da napusti svoju staru ljubav, konobaricu George (Grier). Nešto mlađi Raša (Trifunović), ratnim traumama opterećen izbjeglica iz Bosne, pokušava smisao naći tako što idealizira svoju profesionalnu vezu s prostitutkom. Najveće probleme od svih ima mlada Salgado (Rodriguez), koja je zbog trauma iz djetinjstva umislila da je progoni demon u obličju putnika. Stjecajem okolnosti sve te traume i dileme će se razriješiti jedne paklene noći.

Kada je Lee Davis, štićenik Spikea Leeja (koji se u filmu pojavljuje u maloj ulozi filmaša) predstavio 3 A.M. na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, doček je bio prilično hladan, cak i među publikom koja je navikla na “otkačena” ostvarenja. Razlog je vjerojatno u tome što je 3 A.M. manje otkačen, a više derivativan film, koji se previše naslanja na legendarnog Scorsejevog Taksista, ali i na Ljeto kada je ubijao Sam. Prikaz njujorške urbane džungle iz perspektive onih koji su prisiljeni svake noći gledati njenu najmračniju stranu je trebala osvježiti multi-etnička galerija raznih bizarnih likova (bijelci, crnci, hindusi, Hispanoamerikanci), ali pokušaj baš i nije najbolje uspio. Naime, neke priče, poput one vezane uz bosanskog emigranta, ne funkcioniraju baš najbolje, a Davis ih je isto tako prilično traljavo pokušao spojiti u neku suvislu cjelinu. Iako se film može pohvaliti prilično zanimljivom glumačkom postavom, kojom dominiraju Glover i negdašnja blaxpoitation-ikona Pam Grier, neka od zvučnih imena su podbacila, pogotovo Glover. Sve u svemu, 3 A.M. je prilicno zbrkani film koji, doduše, zna biti na trenutke zanimljiv, ali samo onda dok se ne sjetimo da su Schrader, Scorsese i Lee slične teme obradili daleko bolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Brzi i žestoki 7 (2015)

BRZI I ŽESTOKI 7
(FURIOUS 7)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Michelle Rodriguez, Jason Statham, Kurt Russell, Djimon Honsou, Nathalie Emmanuel
scenarij: Chris Morgan
režija: James Wan
proizvodnja: Universal, SAD, 2015.
trajanje: 137 min.

Kada budući povjesničari budu primjer tražili uspješne i dugotrajne hollywoodske franšize s početka 21. stoljeća, malo što će poslužiti tako dobro kao Brzi i žestoki. A kada se bude tražio odgovor zbog čega je relativno skromni film temeljen na članku ilegalnim auto-utrkama u Los Angelesu dogurao do još šest nastavaka, jedan od odgovora bi mogla biti spremnost producenata ne samo da značajno mijenjaju stvari, pa čak i odstupaju od glavne formule, pa se tako u prethodna dva skrenulo u vode kriminalističke akcijade općeg tipa. Još važnijom se, međutim, čini sklonost da se svakim nastavkom gledateljima pokuša ponuditi više – bilo da je riječ o spektakularnosti akcije, količini mišića, a još više likova, kojima vjerojatno čak ni zagriženiji fanovi ne mogu popamtiti sva imena. Kada je kadrovska ekspanzija postala problem, producenti su ga pokušavali riješiti likvidacijama pojedinih likova. U posljednjem nastavku ih je, pak, na taj postupak u najvećem dijelu motivirala tragična smrt glumca Paula Walkera.

Sedmi nastavak počinje nakon što je družina pustolova na čelu sa Domom Torretom (Diesel) i Brianom O’Connerom (Walker) konačno od federalnih vlasti dobila odrješenje za svoje prethodne nestašluke te bi trebala započeti miran život. Tome, međutim, na kraj staje Deckard Shaw (Statham), odmetnuti britanski specijalac čijeg su brata Torreto i O’Conner eliminirali u prethodnom nastavku i koji ne preza od ničega kako bi im se osvetio. Nakon što shvate da je  život O’Connerove obitelji u opasnosti, Torreto i ostatak družine pristaju na još jednu ponudu vlade koja bi ih trebala zaštititi u zamjenu za “sitne” usluge koje se tiču dobavljanja Božjeg oka, kompjuterskog programa koji omogućava nadzor nad svime na planetu. Pri tome oni neće samo morati brinuti o Shawu, nego i o Jakandeu (Honsou), somalijskom najamniku na čelu privatne vojske koji je zarobio Ramsey (Emmanuel), hakericu koja je stvorila Božje oko.

Kada je netko sklon tome da u svakom nastavku ubacuje mnogo novih elemenata, onda zakoni vjerojatnosti govore da će neki od njih biti dobri. U slučaju Brzi i žestoki 7 se to odnosi na dvije stvari. Jedna od njih je Dubai kao egzotična lokacija, koju su, doduše, već često koristili druge hollywoodske franšize, ali se ovdje čini osvježavajućima i u njoj se, zapravo, događa najbolja akcijska scena filma. U njoj, između ostalih, nastupa gotovo neprepoznatljiva, ali prilično upečatljiva Rhonda Rosey, čije su borilačke vještine iskorištene daleko bolje nego u Plaćenicima 3. Kao dobra novina u franšizi se može shvatiti i danas pomalo zaboravljeni Kurt Russell, ali koji se doima prilično dobro raspoložen i više nego sretan što nakon mnogo godina može nastupati u akcijadama, makar i kao druga violina.

No, na žalost, tu priča o poboljšanjima Brzih i žestokih prestaje. Scenarij Chrisa Morgana, koji je bio loš u prethodnom nastavku, još je problematičniji u novom. Negativci cijeloj franšizi nisu bili jača strana te se moglo osnovano pretpostaviti da bi ulazak akcijskog razbijača kao što je Jason Statham mogao ukloniti taj nedostatak. Međutim, već prilikom prve scene u kojoj se pojavljuje Owen Shaw – kada se naizgled banalna bolnička posjeta pokaže kao epilog nadrealnog obračuna – se pokazuje da su autori, s jedne strane, pretjerali, a s druge strane, za Shawa se kao pojedinca zna da iz čisto aritmetičkih razloga nema šanse protiv Torreta i O’Connera iza kojih stoji ne samo moćna gomilica akcijskih junaka, nego i američka vlada. Da stvar bude gora, Shaw se, zapravo, i ne pojavljuje previše u filmu, odnosno posao glavne opasnosti za protagoniste dijeli s Jakandeovim hordama. Kada konačno dođe do završnog obračuna na ulicama Los Angelesa (koji se, kao i u prethodnom nastavku, odigrava noću), on je, bez obzira na mačističke replike koje izgovara Torreto, u mnogo čemu antiklimaktičan. A uopće nije potrebno govoriti koliko je ishod predvidljiv, kao što je predvidljiv i završni homage posvećen Walkeru i njegovom fiktivnog alter egu, čiji je odlazak iz serije omogućen zahvaljujući CGI-ju i trikovima. Za Walkerove fanove, ali i poklonike serije, to je dirljiv trenutak, a vjerojatno i najpamtljiviji element filma. I kada tu sekvencu zamijeni odjavna špica, ostaje gorak okus u ustima ne samo zbog toga što se na taj trenutak, kada je bešćutni i kalkulantski Hollywood nakratko pokazao nešto poput duše, moralo čekati dva sata, nego i zbog spoznaje da je netko zbog toga morao poginuti.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Machete ubija (2013)

Machete Kills

(izvor: rwoan)

MACHETE UBIJA
(MACHETE KILLS)
uloge: Danny Trejo, Michelle Rodriguez, Sofia Vergara, Amber Heard, Antonio Banderas, Cuba Gooding Jr., Walt Goggins, William Sadler, Lady Gaga, Carlos Estevez, Demian Bichir, Mel Gibson
scenarij: Kyle Ward
režija: Robert Rodriguez
proizvodnja: GreenStreetFilm, SAD, 2011.
trajanje: 108'

Štogod mislili o Robertu Rodriguezu, mora se priznati kako je riječ o jednom od rijetkih hollywoodskih filmaša koji odaje dojam da uistinu voli ono što radi, te jedan od još rjeđih koji publici ima običaj pružati upravo ono što ona od njega očekuje. Jedan od primjera za to je “Machete ubija”, akcijska komedija koja predstavlja ispunjenje obećanja koje na prvi pogled nije izgledalo previše ozbiljno. Ono je dano u obliku lažnog trailera snimljenog za “Grindhouse”, intrigantni, ali komercijalno zlosretni zajednički projekt Rodrigueza i Quentina Tarantina kojim se nastojala odati počast eksploatacijskim B-filmovima 1970-ih. Iako je”Planet terora”, Rodriguezov dio tog diptiha, završio kao neuspjeh, oko kratkog, ali efektnog trailera u kojem Rodriguezov rođak Danny Trejo tumači opakog profesionalnog ubojicu se digla dovoljna graja na Internetu da se tri godine snimi pravi film pod naslovom “Machete”. Taj film, kao i originalni trailer, su, pak, najavljivali nastavak pod naslovom “Machete ubija”. Usprkos ne baš prevelikom oduševljenju kod kritike, i ne baš prevelikoj zaradi (koja zbog Rodriguezove legendarne sklonosti niskom budžetu i ne znači previše), Rodriguez je odlučio biti dosljedan i snimiti pravi film pod tim imenom.

Rodriguez je, za razliku od prethodnog filma, u nastavku scenarij povjerio relativno nepoznatom Kyleu Wardu, koji se baš i nije pretjerano trudio stvoriti nekakav intrigantni ili previše domišljati zaplet. Na samom početku naslovni protagonist zajedno sa svojom životnom partnericom i federalnom agenticom Sartanom Rivera (koju tumači Jessica Alba) rasturi skupinu korumpiranih američkih vojnika koji su nastojali prodati oružje meksičkim narko-kartelima. Uspješnu akciju prekida likvidacija Sartane od strane nepoznatog maskiranog čovjeka, kao i Macheteovo hapšenje i optužba za ubojstvo, koje će se riješiti prihvativši samoubilačku misiju koju mu je ponudio predsjednik SAD (koga tumači Charlie Sheen, u špici naveden pod svojim pravim “latino” imenom Carlos Estevez). Machete se treba vratiti u domovinu i ukloniti Marcosa Mendeza (Bichir), poludjelog revolucionara koji prijeti nuklearnim udarom na Washington ako američka vlada ne ukloni meksičke kartele. Macheteova misija, u kojoj mu pomaže niz egzotičnih i lijepih žena, ali odmaže tajanstveni plaćeni ubojica, se zakomplicira kada otkrije da bi iza svega mogao stajati moćni tajkun Voz (Gibson).

“Ševa, šora, šega” – dobitna kombinacija svakog uspješnog eksploatacijskog filma – se koristi i ovdje. Gledatelji su ponovno izloženi ogromnim količinama eksplozija, pucnjava, masovnog krvoprolića, sakaćenjima, vađenjima crijeva, kao i oskudno odjevenim ženama, a sve začinjeno crnim humorom. Za razliku od prethodnog filma koji je napravljen u kontekstu aktualnih debata o masovnoj ilegalnoj imigraciji iz Meksika u SAD, “Machete ubija” nije opterećen nekom eksplicitnom političkom porukom; scene u kojima se kaosu na ekranu pokušava dati nekakav smisao, zapravo, smetaju. A to, zapravo, i ne iznenađuje, jer je draž “Machete ubija” upravo u tome što ga nitko ne bi trebao shvatiti previše ozbiljno – bilo da je riječ o vrhunskom profesionalnom ubojici koji svako malo mijenja identitete koristeći različite spolove i rase, bilo da bi predsjednik SAD mogao postati netko poput Charlieja Sheena (koji u filmu, kao što su to mnogi primijetili, zapravo glumi samog sebe). Teško se oteti dojmu da se Rodriguez prilično zabavljao snimajući ovaj film, kao i da su mnogi od glumaca u ovom projektu nastupili sa iskrenim oduševljenjem. Možda je najbolji primjer donedavno u Hollywoodu proskribirani Mel Gibson, koji jednostavno blista tumačeći za njega atipični lik bondovskog negativca.

Sve to, na žalost, ne može sakriti da je Rodriguez, u nastojanju da uopće snimi film, premalo pažnje uložio na njegov sadržaj. Za razliku od prethodnog filma mnoge scene i “štosevi” se ne doimaju previše originalno, odnosno predstavljaju pokušaj da se filmu na umjetni način produži trajanje dalje od standardnih sat i pol. To vrijeme će gledatelju, pogotovo na kraju, biti daleko napornije izdržati nego u prethodnom nastavku. A i pokušaj da se izbjegne ponavljanje prvog dijela sa njegovim previše “jeftinim” i nimalo spekatkularnim obračunom nije baš najsretniji. Njime je cijela serija o Macheteu iz voda eksploatacijskog filma skrenula u vode parodiranja “legitimnih” spektakala, prije svega klasičnog bondovskog filma “Moonraker” i SF-klasika “Imperija uzvraća udarac”. Uzimajući ovo potonje za uzor, Rodriguez završnicu namjerno čini nerazriješenom, a i nastoji stvoriti opravdanje za novi nastavak – “Machete ubija ponovno”, čijem su naslovu u novom lažnom traileru dodane riječi “u svemiru”. S obzirom da ovaj film, iako s njime ne treba biti previše razočaran, već sada izgleda kao juhine juhe juha, lako je pretpostaviti da treći dio trilogije o Macheteu biti još gori, odnosno da je možda najbolje da ovaj put sve ostane na traileru.

OCJENA: 5/10