RECENZIJA: Ubojstvo u Orient Expressu (Murder on the Orient Express, 2017)

UBOJSTVO U ORIENT EXPRESSU
(MURDER ON THE ORIENT EXPRESS)
uloge: Kenneth Branagh, Penelope Cruz, Willem Dafoe, Judi Dench, Johnny Depp, Josh Gad, Derek Jacobi, Leslie Odom Jr., Michelle Pfeiffer, Daisy Ridley
scenarij: Michael Green
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Scotte Free/20th Century Fox, SAD, 2017.
trajanje: 114 min.

Mnogi od hollywoodskih moćnika koji ovih dana zbog seksualnih skandala padaju kao snoplje su sebi mogli prištedjeti nevolje da im je u odlučnom trenutku bio zatajio preveliki ego. S druge strane samouvjerenost u Hollywoodu, odnosno industriji zabave općenito, sama po sebi nije loša stvar. Ne samo što predstavlja ključan preduvjet da netko tamo uopće započne karijeru, nego su hollywoodske ličnosti koje posjeduju ogroman ego isti temeljili na impresivnim zaslugama ili uspjesima. Što, naravno, isto tako ne znači da hollywoodske zvijezde koje krasi reputacija egomanijaka moraju biti one koje danas obična raja podrazumijeva pod velikim “igračima”. Jedan od takvih primjera je Kenneth Branagh, britanski glumac čiji je režijski debi Henry V daleke 1989. godine proglašavan epskim remek-djelom britanske kinematografije, a on sam umjetnikom u rangu Oliviera i Davida Leana. Branagh, dakako, tokom sljedećih desetljeća nije uspio ponoviti uspjeh koji bi opravdao takvu reputaciju, ali je on sam do dana današnjeg u nju nastavio vjerovati. Zahvaljujući tome je došao na zanimljivu ideju da sebi osigura mjesto u filmskom panteonu kao ni manje ni više nego autor i glavna zvijezda vlastite filmske franšize. Iako se po tom pitanju kao najlogičnija opcija nameću superherojski filmovi, i iako Branagh ima neka iskustva s tim kao režiser Thora iz 2011. godine, čak je i njemu postalo jasno da su godine učinile svoje, te da kao nekakav maskirani razbijač neće biti uvjerljiv čak ni današnjim tinejdžerima. Umjesto toga je kao svoj projekt uzeo već postojeću franšizu temeljenu na kriminalističkim romanima planetarno popularne Agathe Christie, koji su dakako, već bili sijaset puta ekranizirani, pri čemu se najviše ističe TV-serija o Herculeu Poirotu s Davidom Suchetom u glavnoj ulozi.

Upravo je Ubojstvo u Orient Expressu, jedan od najpopularnijih romana o Poirotu, postao predmetom ekranizacije u kojoj Branagh potpisuje režiju i tumači glavni lik. Radnja započinje 1934. godine u Jeruzalemu, tada pod britanskom upravom, gdje poznati belgijski detektiv, koji se tamo bio našao na odmoru, demonstrira svoje impresivne vještine razotkrivanja zločina kako bi spriječio masovno krvoproliće na vjerskoj bazi. Nakon toga odlazi u Istanbul odakle bi se vlakom trebao vratiti u Britaniju, a gdje mu prijatelj iz željezničkog poduzeća ponudi vožnju na znamenitom vlaku Orient Express. Poirot tamo upoznaje galeriju živopisnih suputnika među kojima se najviše ističe Samuel Ratchett (Depp), američki poslovni čovjek koji odaje dojam da mu svi poslovi baš i nisu s ovu stranu zakona. Putovanje, međutim, ne obiluje nekim posebno zanimljivim događajima sve dok vlak negdje između Vinkovaca i Broda ne zaglavi u snijegu. To izgleda kao ozbiljan problem, ali je još ozbiljnije to što je Ratchett istovremeno pao kao žrtva ubojstva. Poirot to shvaća kao osobni izazov i odlučuje pokrenuti svoje sive ćelije kako bi, prije nego što se snijeg raščisti, razotkrio ubojicu. Njegov zadatak je istovremeno i lak i težak, s obzirom da je pokojnik vlak dijelio s gomilom potencijalnih sumnjivaca, ali među kojima nitko nije imao kristalno jasan motiv.

Branaghov film, naravno, nije prva ekranizacija Christienog romana. Osim što je 1974. godine snimljen hvaljeni film u režiji Sidneya Lumeta i sa zvjezdanom glumačkom postavom u kojoj je Albert Finney tumačio Poirotov lik, isti je roman poslužio i kao zaplet jedne od epizoda serije sa Suchetom. Za većinu ljubitelja Agathe Christie je upravo Suchet najbolji Poirot, ali ne i za Branagha. Barem takav dojam odaju scene u kojem njegov lik u ovom filmu izgovara riječi da je najbolji svjetski detektiv, i to s entuzijazmom koji možda i nije gluma, odnosno svojevrsno podsvjesni izraz riječi “ja sam najbolji glumac i režiser na svijetu”. Branagh, doduše, isto tako zna da nadmašiti svoje hvaljene uzore ne može tek pukom demonstracijom svog umijeća, nego desetine milijuna dolara uloženih u svoj projekt mora uložiti tako da publika odmah shvati da gleda hollywoodski spektakl umjesto komorne kriminalističke drame. Zbog toga zaplet mora imati prolog s masovnim scenama dostojnim povijesnog epa, kao što putovanje mora sadržavati scene CGI-jem rekonstruriranog Istanbula. To kulminira scena koje su filmu na ovim prostorima donijeli ne baš željeni publicitet, a u kojima je dionica pruge između Vinkovaca i (Slavonskog?) Broda prikazana okružena veličanstvenim planinama koje je malo teško pomiriti s onim što uči iz zemljopisa u osnovnoj školi.

Upravo je to blještavilo razlog zbog koga film zaglavi isto onako kao što je zaglavio vlak. Naime, jednom kada više nema impresivnih pejzaža i scenografije da zauzima gledateljevu pažnju, publika se mora suočiti s ne baš impresivnim whodunitt misterijem, a čije će rješenje unaprijed biti poznato svima koji su bili pročitali roman ili pogledali ranije ekranizacije. Branagh tu i tamo pokušava taj problem riješiti neobičnim kadriranjem, pri čemu se posebno ističe pomalo luckasto evociranje Da Vincijeve Posljednje večere u sceni razotkrivanja ubojice. Međutim, to nije dovoljno, a ne pomaže ni to što je inače impresivna i raznovrsna glumačka postava potrošena na previše jednostavne i lako zaboravljive likove. A čak da su neki od njih pokušali biti prikazani višedimenzionalno, nije za vjerovati da bi Branaghov ego to dopustio. Kada se svemu tome “politički korektni” reviozionizam prema kome se likovi iz romana moraju, u svrhu podilaženja američkoj demografiji pretvaraju u crnce i Latinose, Ubojstvo iz Orient Expressa izgleda više kao cinično i na baš uspješno podgrijavanje već skuhane sarme, nego nastojanje da se publici ponudi nešto originalno. Iako su kritike bile u najboljem slučaju mlake, i iako nije bilo nekog posebnog oduševljenja na blagajnama, govori se da će se ipak snimiti u ovom filmu najavljeni nastavak Smrt na Nilu. To je prilika da se napravi nešto bolje, ali je pitanje hoće li tu Branagh sa svojim egom napraviti više štete ili koristi.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Malavita (2013)

Glee's Dianna Agron

Dianna Agron (izvor: Wikimedia Commons)

MALAVITA
(THE FAMILY)
uloge: Robert De Niro, Michelle Pfeiffer, Tommy Lee Jones, Dianna Agron, John D'Leo
scenarij: Luc Besson & Michael Caleo
režija: Luc Besson
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2013.
trajanje: 105 '

U današnjem filmskom svijetu mnoga imena uživaju ugled na temelju stare slave, a ponekad je i ta stara slava, zapravo, bila nezaslužena. Među njima se posebno ističe francuski režiser i producent Luc Besson, čiji su filmovi prije trideset godina izgledali i zvučali “cool”, ali čiji je sadržaj, pogotovo iz današnje perspektive, prilično šupalj. Bessonu se, doduše, može priznati da je svojim opusom u svjetskoj publici razbio neke od kvazisnobovskih i anti-snobovskih predrasuda prema francuskoj kinematografiji, kao i da je kao producent zaslužan za mnoge uspješne karijere i kvalitetna ostvarenja. Međutim, kada se sam dohvati režije, njegova ostvarenja je teško pomiriti s reputacijom koju nose “Veliko plavetnilo” ili “Peti element”. Možda je najbolji primjer za to “Malavita”, crna komedija koja bi, s obzirom na imena koja se nalaze na špici, trebala biti filmski događaj godine, a zapravo predstavlja jedan od najvećih promašaja.

Film predstavlja adaptaciju romana francuskog humorista Tonina Benacquiste, s radnjom koja se doima poput “pitcha” za standardnu hollywoodsku “high concept” komediju. Glavni protagonist je Giovanni Manzoni (De Niro), bivši bruklinski mafijaš koji je odlučio “otkucati” svoje kolege i bosa FBI-ju i kao nagradu dobio novi identitet i šansu da zajedno sa obitelji život počne iznova. FBI-jev agent Robert Stansfield (Jones) mu je utočište pronašao u pitoresknom francuskom gradiću na sjeveru Normandije gdje bi se trebao skrasiti pod imenom Fred Blake i izgovorom da piše knjigu. Za Freda novi život donosi niz izazova, uglavnom vezanih uz nerazumijevanje lokalnih običaja i negativne stereotipove koje lokalno stanovništvo ima prema “barbarskim i neotesanim” Amerikancima. Svatko od članova obitelji na to reagira na svoj način – u trgovini supruga Maggie (Pfeiffer) na uvrede odgovara paležom, u srednjoj školi kći Belle na pokušaj seksualnog zlostavljanja (Agronn) odgovara teniskim reketom, a na premlaćivanje sin Warren (D’Leo) odgovara organizacijom vlastite mini-mafije. Sam Fred slobodno vrijeme provodi pišući vlastite memoare te koristeći bejzbol palice i slična sredstva u poslovanju s lokalnim vodoinstalterima i poduzetnicima. Njihov život će, međutim, postati ugrožen kada Giovannijev/Fredov šef dozna gdje se obitelj krije te na njih pošalje tim vrhunskih ubojica.

Uz Bessona su publiku u kino-dvorane trebala privući i imena glumaca čije su ranije uloge predstavljale preteču ili model likova koje tumače u “Malaviti”. Robert De Niro je tako dobio “Oscara” tumačeći lik mafijaša, Tommy Lee Jones tumačeći lik mrtvački ozbiljnog federalnog  agenta, a Michelle Pfeiffer je prije četvrt stoljeća ostvarila zapaženu komičnu ulogu u “Udata za mafiju”. Svemu tome, dakako, treba dodati i ime Martina Scorseseja kao izvršnog producenta, čiji film “Dobri momci” – u kome je, naravno, nastupao De Niro, predstavlja dio radnje. Međutim, sve to podsjećanje na bolju filmsku prošlost ne može sakriti scenarij koji izgleda kao da je napisan lijevom nogom, nesposobnost da se pronađe adekvatni omjer između realističnog ultranasilja (film započinje masakrom nedužne obitelji) i humora. Što se samog humora tiče, on je odavno potrošen i svodi se na desetljećima izlizane stereotipe o snobovskim Francuzima i ultranasilnim Amerikancima. Najveći je problem, međutim, u tome što nije stvoreno ni zrnce simpatija za protagoniste koji su prikazani kao nasilni i amoralni psihopati koji zlostavljaju svoju okolinu. U svemu tome je najgore prošla Diana Agronn, koja je radi snimanja ovog filma napustila snimanje popularne TV-serije “Glee”. Njen lik Belle je najlošije napisan – ispočetka izgleda kao inteligentna i iskusna djevojka koja bez problema rješava sve muške probleme, da bi se pred kraj pretvorila u patetičnu suicidalnu šiparicu. Nepoznati John D’Leo ostavlja najbolji dojam, ali školski podzaplet vezan uz njegov lik, nije pravilno iskorišten. Kao ni skoro sve drugo u “Malaviti”.

OCJENA: 3/10