Oznaka: Michael Sheen

RECENZIJA: Daleko od razuzdane gomile (Far from the Madding Crowd, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Adaptacije klasičnih djela svjetske književnosti se kao filmska vrsta mogu proglasiti korisnijom od drugih. To je najočigledniji slučaj kod školaraca, s obzirom da im u dva sata pred ekranom uštede dane razbijanja glave iznad stranica često nerazumljive obvezne lektire. Takvi su filmovi, također, prilično korisni filmašima koje mori nedostatak svježih ideja, slično kao i studijima koji u takvim slučajevima najčešće ne moraju nikome plaćati odavno istekla autorska prava. Još kada je u pitanju djelo radnjom smještenom u neku zemlju poput Engleske gdje je sačuvana tradicionalna arhitektura, a lokalno glumište pruža hrpu iskusnih talenata, cijela se stvar može napraviti s relativno niskim budžetom, ali i ne malim izgledima za hvatanje zlatnih kipića i festivalskih nagrada. Takav koncept, koji je tim Merchant-Ivory svojevremeno dotjerao gotovo do savršenstva, a Jane Austen učinio najpopularnijom književnicom suvremenog Hollywooda, doduše, ima jednu ozbiljnu manu. Ako netko danas misli od nekog klasičnog književnog djela napraviti prestižni film, riječ je o ideji koja je vrlo vjerojatno desetljećima ranije pala nekom drugom. S time se, između ostalog, suočio i Daleko od razuzdane gomile, najnovija ekranizacija hvaljenog romana Thomasa Hardyja.

Radnja se događa 1870-ih u Dorsetu, ruralnoj oblasti na južnoj obali Engleske, gdje je mlada, privlačna ali svojeglava Batsheba Everdene (Mulligan) kao sluškinja radi kod svoje tetke. Ubrzo počne privlačiti Gabriela Oaka (Schoenaerts), relativno imućnog lokalnog stočara kome, na njegovo veliko razočaranje, odbije bračnu ponudu. Nakon nekog vremena se sa životna sreća poigrala sa oboje – Bathsheba nasljedstvom dobija veliku farmu, a Oak, kome je bizarna nesreća uništila stado, je upravo na njoj prisiljen zarađivati za život kao njen uposlenik. Bathsheba, pak, postane predmetom zanimanja svog novog susjeda Williama Bolwooda (Sheen), bogatog, ali tragično usamljenog aristokrata s kojim započinje drsko očikujati. Nju samu, međutim, osvoji Frank Troy (Sturridge), naočiti konjanički dočasnik za koga se vjenča da bi potom shvatila kako on osim ljepote nema nikakvih drugih kvaliteta te da će svojom sklonošću kocki i razuzdanim zabama upropastiti farmu.

Hardyjev roman je bio ekraniziran nekoliko puta (čemu valja prirodati i svojevrsnu u suvremeno doba smještenu parodiju Tamara Drewe, gdje je glavni lik tumačila Gemma Arterton). Od svih tih ostvarenja najpoznatija je, pak, verzija Tonyja Richardsona iz 1967. godine gdje je Bathshebin lik tumačila Julie Christie, tada na vrhuncu popularnosti, a društvo je pravila izuzetno jaka glumačka ekipa na čelu s Terenceom Stampom (jednom od tadašnih ikona “swingajućeg Londona” i Christienim dečkom), Alanom Batesom i Peterom Finchom. Najnovija verzija bi, barem na prvi pogled, trebala biti bitno drukčija od te, i to prije svega zbog toga što je režija povjerena Thomasu Vinterbergu, danskom filmašu koji je reputaciju izgradio kao jedan od začetnika “čistunskog” filmskog pokreta Dogma 95. Daleko od razuzdane gomile, je, međutim, daleko od strogih odredbi Dogminog manifesta; ne samo da je radnja smještena u daleku prošlost zbog koje se moraju koristiti kostimi, nego se i fotografija Charlotte Bruss Christensen koristi umjetnom rasvjetom, a tu je i klasični soundtrack Craiga Armstronga. Film, dakle, izgleda i zvuči manje-više upravo onako kao i većina drugih drama radnjom smještenih u viktorijansku Englesku. Čak se i Vinterbergov režijski stil izgleda kao oličenje mainstreama, odnosno ne odaje nikakve “umjetničke” ili slične trikove.

Novi film, pak, ima solidnu glumačku ekipu, ali su i tu usporedbe sa pola stoljeća ranijom verzijom na njegovu štetu. Blijeda Mulligan se na prvi pogled doima uvjerljivijom od Christie sa njenim anakronistički preplanulim tenom, ali ju je svejedno teško shvatiti kao ljepoticu koja će trojicu prilično različitih muškaraca natjerati da se oko nje nadmeću s tragičnim posljedicama. Belgijski glumac Matthias Schoenarts je od nje mnogo bolji, odnosno uvjerljiviji u liku za koga je od samog početka jasno da je za heroinu najbolja “partija”; on u scenama Mulligan pokazuje čak i nešto što bi se moglo zvati “kemijom”, a moglo bi se reći da je, poput lika koji tumači, jedini element koji film čvrsto drži na zemlji. Sheen se, pak, u filmu pojavljuje premalo da bi iskazao nešto od svojih neospornih talenata, a još je tragičnija situacija sa Sturridgeom koji umjesto nekakvog neodoljivog zavodnika prije izgleda kao parodijski kliše.

Kao i obično, najveći nedostatak filma se može pronaći u scenariju. David Nicholls se, kao i mnogi prije njega, nije najbolje snašao suočen sa zadatkom da stotine stranica teksta pretoči u dva sata radnje. Zbog toga se u njemu našlo ne samo malo mjesta za prikaz socijalnih razlika u ruralnoj Engleskoj (koje u predlošku igraju značajnu ulogu), nego se radnja ubrzava godinama bez nekog dobrog objašnjenja, stvarajući potpunu zbrku kod gledatelja. To je, možda, najvidljivije u podzapletu s likom Troyeve ostavljene djevojke koji tumači Juno Temple, u posljednje vrijeme izgleda osuđene da tumači sporedne tragične uloge. Daleko od razuzdane gomile zbog toga predstavlja jedno veliko razočarenje, iako oku i uhu ugodno, a ponekom učeniku možda i korisno.

DALEKO OD RAZUZDANE GOMILE

(FAR FROM THE MADDING CROWD)

uloge: Carey Mulligan, Matthias Schoenaerts, Michael Sheen, Tom Sturridge, Juno Temple

scenarij: David Nicholls

režija: Thomas Vinterberg

proizvodnja: BBC Films/DNA Films/Fox Searchlight, SAD/UK, 2015.

trajanje: 1 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)

PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)