RETRO-RECENZIJA: Posljednji dah (Choke, 2001)

uloge: Dennis Hopper, Michael Madsen, Chelsy Reynolds, Roy Tate, Paula
Stevens
glazba: Nigel Holton
scenarij: John Sjorgen
režija: John Sjorgen
proizvodnja: Artist View, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 89′

Henry Clark (Hopper) je losanđeleski biznismen i udovac kojemu je najvažnija stvar na svijetu njegova kći Gina (Reynolds). Kada Gina, nakon što je popila par čašica previše, sjedne za volan i ubije čovjeka, Henry bez mnogo razmišljanja počinje skrivati dokaze. Na žalost, tome je svjedok bio njegov negdašnji poslovni partner i sitni varalica Ron (Tate), koji zbog toga počne ucjenjivati Henryja kako bi njegovu tvrtku iskoristio za svoje ilegalne aktivnosti. No, prilikom susreta u zahodu Henry izgubi živce i poćne daviti Rona. Nakon što je shvatio da je ubio čovjeka Henry na brzinu iskombinira plan kojim bi neopazice odnio tijelo svoje žrtve. Ali ispostavlja se da je događaju svjedokom bio Will (Madsen), tip koji Henryju nudi prilično bizarnu ponudu. Naime, Will je serijski ubojica te je spreman Henryju pomoći da sakrije leš, ali pod uvjetom da mu Henry vrati uslugu. Henry pristaje, ali postaje sve zabrinutiji da bi on i Gina mogli postati žrtvama manijaka.

Ovisno o raspoloženju, gledatelji će na Posljednji dah reagirati kao na tipićan celuloidni ispljuvak C-produkcije ili kao prilično hrabar pokušaj da se ograničenja niskog budžeta nadvladaju neuobičajenim pristupom prežvakanoj temi. Scenarist i reziser Sjorgen se, pak, ne može pohvaliti bog-zna-kako uvjerljivim zapletom (koji će filmofile podsjetiti na Hitchcockov klasik Nepoznati iz Nord Expressa), a još manje bizarnim podzapletima zbog kojih je film duži nego sto bi trebao biti. Dojam o filmu također kvare još bespotrebnije scene golotinje na najgore moguće odabranim mjestima. No, ono što Posljednji dah gubi u sadržaju, koliko-toliko je nadoknađeno formom. Naime, umjesto konvencionalnog vođenja priče, Sjorgen gotovo sve događaje u filmu prikazuje kroz vizuru glavnog junaka, koristeći pri tome unutarnje monologe, flashbackove i vizije. Zbog svega toga Posljednji dah ima nadrealnu atmosferu zbog koje će na trenutke šašavi obrati u priči izgledati neobično zabavnu i cijelom filmu dati svojevrsni “trash” šarm. Svemu tome se moraju dodati legende niskobudžetnog filma Hopper i Madsen, koji su se očigledno dobro zabavljali prilikom snimanja i koje je uvijek dobro vidjeti kako glume u istom filmu. Zbog svega toga Posljednji dah je bizarni filmčić koji će zabaviti čak i one koji previše ne cijene nekonvencionalne filmske stilove u žanrovskim ostvarenjima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.