RETRO-RECENZIJA: Zlatni dečki (Wonder Boys, 2001)

uloge: Michael Douglas, Tobey Maguire, Frances McDormand, Robert
 Downey Jr., Katie Holmes, Rip Torn, Richard Knox, Jane Adams, Michael
 Cavadias, Richard Thomas, Alan Tudyk
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Steven Kloves (po romanu Michaela Chabona)
 režija: Curtis Hanson
 proizvodnja: Paramount/BBC/MTC /Toho-Towa,
 SAD/Britanija/Njemačka/Japan, 2000.
 distribucija:
 trajanje: 111'

Bondovi u posljednjih par desetljeća su nas naučili da je kvalitet filma obrnuto proporcionalan kvalitetu glavne pjesme iz filma. Stoga je “Oscar” za Dylanovu pjesmu “Times Have Changed” ukazivao na to da će Zlatni dečki uglednog scenarista i režisera Curtisa Hansona (Ruka koja njiše kolijevku, L.A. povjerljivo) predstavljati razočaranje. S druge strane, na razočaranje nije ukazivala glumačka ekipa na čelu s Michaelom Douglasom u za njega prilično atipičnoj ulozi Gradyja Trippa, sada već sredovječnog šezdesetosmaša-intelektualca koji zarađuje za život kao profesor književnosti na pitsburskom koledžu. Dotični je svojevremeno stekao slavu s jednim romanom, ali sada ima velikih problema dovršiti drugi, kojeg piše već nekoliko godina. No, to nije njegov jedini problem – u istom danu ga napusti žena, a Sara (McDormand), supruga njegovog šefa s kojom ima ljubavnu vezu mu saopći kako je trudna. Da stvar bude gora, istog vikenda se održava knjizevni festival na kome će ga njegov agent Crabtree (Downey) pritiskati zbog romana kojeg još nije dovrsio. No najveće probleme će mu zadati njegov student James Leer (Maguire), dečko kojeg osim istinskog književnog talenta rese i patološke karakterne osobine. Zlatni dečki na prvi pogled predstavljaju film koji se ističe od holivudskog prosjeka – zaplet je realističan, tema ce biti draga intelektualno nastrojenoj publici, likovi i njihove preokupacije su realistično prikazani (pogotovo šezdesetosmaška generacija), a nema ni jeftinih trikova kao sto su zahodski humor, nasilje i seks (čak i seks-bombica Katie Holmes ne uspijeva u svojoj namjeri da napravi “hopa cupa” s profesorom). Gluma je također visš nego dobra, što je pogotovo slučaj s Douglasom, koji se ne srami tumačiti gubitnika koji stalno puši travu i po kući šeta u ogrtaču kojeg je nosila njegova bivša supruga. Douglasu su dobro društvo mladi Tobey Maguire kao problematičan mladac, kao i Downey kao uspaljeni homoseksualac (zlobnici bi rekli da je Downey za to inspiraciju mogao pronaći u nekim svojim nedavnim životnim iskustvima u objektima zatvorenog tipa). Ali, već negdje pred kraj gledatelji postaju svjesni kako je prilika bila propuštena. Kao i mnogo puta dosada, ispostavlja da je dobra književnost loš predložak za film – mnogi likovi i motivi koji su bili temeljito obrađeni na desetinama stranica teksta ostaju nedorečeni, a i završnica je previše holivudska da realistički ugođaj gotovo cijelog filma ne bio potpuno uništen bljutavim hepi endom tokom epiloga. Zbog svega toga možemo zaključiti da je naslovna pjesma bila u pravu. Vremena su se uistinu promijenila, pa čak ni režiser nečeg takvog kao sto je L.A. povjerljivo ne predstavlja garanciju kvalitete.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednuu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Legende u Vegasu (2013)

LEGENDE U VEGASU
(LAST VEGAS)
uloge: Michael Douglas, Robert DeNiro, Morgan Freeman, Kevin Kline, Mary Steenburgen
scenarij: Dan Fogelman
režija: Jon Turtletaub
proizvodnja: CBS Films, SAD, 2013.
trajanje: 105 '

Danas se “baby boomeri” sve češće opisuju kao najsebičnija i najumišljenija generacija koja je ikada kročila ovim planetom, i kao takva, najzaslužnija zbog toga što one iza nje nemaju nikakvu budućnost. Takvim će stereotipovima sve teže odolijevati i Hollywood, pogotovo, sada, kada s obzirom na tamošnju gerontokratsku praksu, upravo “baby boomeri” postanu gro elite čija je riječ u svim kulturnim i drugim pitanjima posljednja. Stoga možda i ne bi trebalo čuditi što neki od njenih najistaknutijih i najtalentiranijih predstavnika, čija je sama pojava na plakatu garantirala ako ne kvalitetu filma, ono barem pažnju publike, danas umjesto toga izaziva slijeganje ramenima, a u nekim slučajevima i neprijateljstvo. Jedno od takvih ostvarenja, koje je okupilo nešto nalik na glumački “dream team” svoje generacije, jest komedija “Last Vegas”.

Naslov filma u prijevodu doslovno znači “Posljednji Vegas”, a što bi implicitno sugeriralo da bi jedna od tema filma mogle biti prolaznost i smrt. To se učinilo malo previše morbidnim za domaćeg distributera, koji ga je “prekrstio” u nešto “normalniji” naslov “Legende u Vegasu”. Novi naslov je opravdan kada su u pitanju članovi glumačke ekipe, ali ne toliko kada su u pitanju likovi koje tumače. Protagonisti su četvorica najboljih prijatelja koja su zajedno odrasli na ulicama Brooklyna 1950-ih, i koji se nakon šest desetljeća ponovno okupljaju zahvaljujući tome što se Billy (Douglas), najuspješniji od njih, priprema za vjenčanje za “trofejnu” suprugu koja je od njega za dvije trećine mlađa. U skladu sa običajima, Billy svoje prijatelje poziva na ludu momačku večer u Las Vegas, bez obzira na to što oni, zbog svojih godina,  imaju različite probleme. Njih je najmanje kod Sama (Kline), koji jedva čeka da razbije monotoniju staračkog doma na Floridi, gdje ga čak i supruga opskrbljuje kondomima i savjetom da se s društvom “opusti” i ne brine mnogo o konceptu bračne vjernosti. Archie (Freeman), koji je preživio moždani udar, u Vegas doslovno bježi ispred svoje brižne djece, a Paddy (DeNiro) zapravo ne želi ići, jer mu se Billy svojevremeno strašno zamjerio. Kada se četvorka ipak okupi, slijedi im niz pustolovina u kockarnicama, hotelima i noćnim klubovima, kao u jednom gdje pjeva stara, ali šarmantna dama Diana (Steenburgen).

Prilično se teško odati dojmu kako je ovaj film nastao kao pokušaj da se eksploatira “Mamurluk”, odnosno da se njegov zaplet “začini” jednostavnim detaljem, odnosno time da su sudionici lude momačke večeri u sedmom ili osmom desetljeću života. To također garantira da će glavni glumci, koji su uglavnom stekli slavu i ugled, nastupati neopterećni mišlju da će im nastup u rutinskom hollywoodskom “high concept” projektu ozbiljno oštetiti reputaciji. A scenarij ih tjera da upravo to čine, odnosno da glume više zainteresirani za provod u samom Las Vegasu (u čijem se ultra-luksuznom hotelu “Aria” film snimao) nego za to da će im nastup ući u filmske antologije. Scenarij Dana Fogelmana se čvrsto drži najiritantnijih sentimentalnih klišeja i “bradatih” štoseva na temu treće dobi, a da stvar bude još gora, uopće nije pretjerano smiješan, a svi dobri “štosevi” su, kao i obično, potrošeni u traileru. Ono što još više iritira jest to što pokušava biti novi “Mamurluk”, ali u “mekšoj”  verziji opterećenoj zloglasnim cenzorskim rejtingom PG-13. Tako se bez problema može pretpostaviti da će “ono što se dogodi u Vegasu”, barem kada su u pitanju droga i seks, “ostati u Vegasu”, odnosno van domašaja kamera hollywoodskog rutinera Jona Turtletauba. Možda najgori primjer za to predstavlja scena u kojoj se Samu iz čista mira i bez obzira na generacijske razlike, nudi lasvegaški “komad”, da bi Sam, za razliku od 99 % likova u stvarnom životu, na nimalo uvjerljiv način odbio “piletinu”. Čak se i ono što bi u filmu trebalo biti osvježenje – suparništvo dvojice likova oko Diane – utapa u sentimentalnoj “ljigi”.  Iako je ovaj film sasvim zasluženo propao na kino-blagajnama, može se pretpostaviti da su se Douglas, Kline, DeNiro i Freeman dobro zabavljali snimajući ovaj film. Takav provod su, s obzirom na talent i trud uložen u karijeru, zaslužili. Problem je u tome što takvo zadovoljstvo nisu dobili onima kojima su “Legende u Vegasu” na kraju trebali biti namijenjeni – gledatelji.

OCJENA: 3/10