RECENZIJA: Velika igra (Molly’s Game, 2017)

VELIKA IGRA
 (MOLLY'S GAME)
 uloge: Jessica Chastain, Idris Elba, Kevin Costner, Michael Cera, 
 Jeremy Strong, Chris O'Dowd, Bill Camp
 scenarij: Aaron Sorkin
 režija: Aaron Sorkin
 proizvodnja: Huay Brothers, SAD, 2017.
 trajanje: 140 min.

Kraj prošle i početak godine je, onima koji prate ideološke sukobe na hrvatskom dijelu Interneta, obilježio neuobičajeno žestok okršaj između vlasnika dvaju portala koji se vole deklarirati kao liberali. Nominalni povod za obračun navodnih istomišljenika je bilo dijametralno suprotno shvaćanje osobnih sloboda, prije svega onih vezanih za raspolaganje vlastitim tijelom i novcima, i to u situacijama na koje se konzervativni dio javnosti mršti, a onaj liberalniji ih smatra “zločinom bez žrtve”. Igrom slučaja, u hrvatskim kino-dvoranama se nekako u isto vrijeme pojavio film koji se bavi sličnim temama. Molly’s Game, naslov koji su domaći distributeri s uobičajenom maštovitošću preveli kao Velika igra, će, s druge strane, pažnju manje privući po svojoj priči nego po onome tko i kako je priča.

Priča o kojoj govori Velika igra se temelji na skandalu nalik na one koji su nekoliko desetljeća ranije znali poticati snimanje nekoliko suparničkih TV-filmova na američkim mrežama. Godine 2013. je američki FBI u jednoj od najspekatkularnijih akcija razbio zločinačku organizaciju koja se bavila vođenjem ilegalnih partija pokera. To samo po sebi ne bi izazvalo veliku pažnju da među igračima nisu bile hollywoodske superzvijezde poput Tobeya Maguirea i Bena Afflecka, odnosno vrhunski sportaši te oligarsi sa Wall Streeta i Silikonske doline. Još veće zanimanje je izazvalo to što je osoba koju su američke federalne vlasti navele kao glavni mozak te prljave rabote bila Molly Bloom, relativno mlada i privlačna žena koju su mediji odmah nadjenuli nadimak “Poker princeza”. Ona je, dijelom u namjeri da sebi nekako namakne novac za suđenje, odlučila svoja iskustva predočiti javnosti u autobiografiji koja je postala bestseler i privukla pažnju Aarona Sorkina, jednog od najuglednijih hollywoodskih scenarista, čiji su prethodni scenariji također bile biografije poslovnih ljudi kao što su Mark Zuckerberg i Steve Jobs.

Naslovnu heroinu tumači posljednjih godina prilično aktivna Jessica Chastain. Kao narativni okvir je prikazano njeno hapšenje, odnosno dolazak kod odvjetnika Charlieja Jaffeya (Idris Elba) kojeg pokušava nagovoriti da je zastupa i kome u tu svrhu prepričava svoju životnu priču. Odrasla je kao kći uglednog psihologa (Costner) u Coloradu koji je svoju djecu poticao da ulažu svu svoju energiju u uspjeh; jedan brat je postao ugledni liječnik, a drugi olimpijski pobjednik u skijanju. Molly je također pokušala postati olimpijskom pobjednicom u slobodnom skijanju, ali je za vrijeme kvalifikacija za Olimpijadu u Salt Lake Cityju ozlijeđena te prisiljena sport zamijeniti nekom drugom karijerom. Put ju je odveo u Los Angeles gdje je kao konobarica u elitnom noćnom klubu Viper Room privukla pažnju jednog od gostiju, koji ju je prvo angažirao kao tajnicu, a potom kao ispomoć pri organiziranju poker igara. Molly ispočetka nema pojma o igri, ali zahvaljujući Googleu se pretvori u vrhunsku profesionalku te vlastitim šarmom uspije osigurati najelitnije klijente spremne za dijeljenje najizdašnijih napojnica. To joj osigura ne samo lagodan život, nego i kapital da, nakon što je šef otpusti, započne operaciju u vlastitom aranžmanu. Nakon Los Angelesa se preseli u New York gdje organizira sličnu, još rafiniraniju i unosniju operaciju, ali, stjecajem okolnosti, se među klijentima i potencijalnim poslovnim partnerima nađu “ugledni poslovni ljudi” koji, zapravo, pripadaju ruskoj mafiji.

Sorkinu, koji je u svojoj karijeri surađivao s nekim od najrazvikanijih režiserskih imena, upravo je Velika igra predstavljala režijski debi. U mnogo čemu ovaj film predstavlja “sorkinovsko” ostvarenje, odnosno čak i oni koji previše ne obraćaju pažnju na imena na špici mogu prepoznati kako je riječ o autoru iza kojeg stoje naslovi kao što su Malo dobrih ljudi ili Zapadno krilo. Dakako, riječ je o dijalozima koji su najintrigantniji, najinventivniji i najatraktivniji dio scenarija, te koji će publici pružiti zadovoljstvo čak i ako nakon nekog vremena postane jasno da je verbalna gimnastika kojom barataju likovi onakva kakvu ne koristi gotovo nitko u stvarnom životu. No, to je zadovoljstvo jedan od rijetkih aduta filma čiji je scenarij na samom početku kompromitiran ozbiljnim nedostatkom. Zaplet, naime, nije naročito intrigantan. Prvo, prikazuje se kroz flashback, odnosno od trenutka kada je Molly glavna preokupacija kako se spasiti od višegodišnje robije, a glavna dilema koliko je u svemu tome spremna “drukati” svoje nekadašnje partnere i prijatelje Ujka Samu te im tako uništiti živote. To znači da sve što se događa prije toga, a što uključuje susrete i druge oblike interakcije s pijandurama, kockarskim ovisnicima i raznim vrstama kriminalnog šljama, po našu heroinu neće imati tako drastične posljedice zbog kojih nekoliko godina kasnije ne bi u glamuroznom izdanju pozirala na naslovnicama. Drugi, mnogo ozbiljniji, problem jest taj da je Mollyna dilema – da li “pjevati” federalcima ili ne – po njenim vlastitim riječima motivirana tvrdnjama da želi spasiti tuđe karijere i brakove, a ne, kao što bi neki pronicljiviji gledatelji mogli zaključiti, opravdanim strahom da na sebe navuče bijes “uglednih poslovnih ljudi”. Sorkin u potpunosti preuzima Mollynu verziju i u tome nije previše uvjerljiv. Stvar postaje još gora kada Molly pad svog poslovnog carstva nastoji objasniti time da ju je njegovo održavanje nagnalo da se okrene raznim dostignućima moderne kemije. Motiv ovisnosti i uz njega vezane loše poslovne i životne odluke je, međutim, tek prepričan i gotovo ignoriran, vjerojatno zato jer je Sorkin sumnjao da bi dobro pasao njegovoj priči o feminističkoj heroini koja je uspjela, barem neko vrijeme, ostvariti karijeru u nečemu što je eksluzivna domena muških šovinističkih svinja.

Strukturni i sadržajni problemi Velike igre su postali još gori s obzirom na to da je Sorkin kao režiser možda naučio nešto od ljudi kojima je bio bio pisao scenarije, ali da pri tome nije naučio zauzdati svoj ego. Ili, da budemo precizniji, bio je previše zaljubljen u svoje djelo, prije svega svoje replike, da bi dozvolio nekome da ih se riješi na montažnom stolu. Zbog svega toga je Velika igra jednostavno preduga, te oni gledatelji koji ne spadaju u najzagriženije Sorkinove fanove imaju razloga da čekaju distribuciju ovog filma na medijima gdje bi imali opciju ubrzanog premotavanja. To sve, dakako, ne znači da u nepunih dva i pol sata nema nekih zbilja zanimljivih scena. Pri tome su najbolje one u kojima Molly kao naratorica pokušava neupućenima na atraktivan i zanimljiv način predočiti neke fascinantne detalje široj javnosti relativno opksurnih djelatnosti kao što su skijanje ili poker. Gluma je, dakako, na visini, mada će hiperproduktivna Chastain gledateljima daleko više ostati u sjećanju po tome što najveći dio filma paradira u dubokom dekolteu. Costner je daleko više napravio u prilično nezahvalnoj ulozi Mollynog oca, uključujući čak i emocionalnu scenu pred završetak koja se doima napisanom za pecanje “Oscara”. Ostatak ekipe je solidan, pri čemu posebno valja istaći irskog komičara Chrisa O’Dowda kao jednog od Mollyinih najživopisnijih klijenata.

No, možda je najžalosnije kod Velike igre to što Sorkin svoj talent nije uspio iskoristiti da kroz ovu fascinatnu priču ukaže na ono što predstavlja stvarni problem u Americi i svijetu. A to definitivno nije nedostatak bontona ili kavalirskih manira kod financijski potkoženih “kitova” koji sebi mogu priuštiti da u jednoj noći na kartama izgube ono što obični smrtnici zarađuju desetljećima. Pravi je problem, a to u jednoj sceni čak i priznaje protagonistica, što američke federalne vlasti raspolaganje vlastitim novcem na način koji uključuje igre na sreću smatra zločinom. I to takvim da zbog njega administracija jednog tako “cool” i progresivnog predsjednika Obame (za čijeg predsjednikovanja se odvija radnja) na jednu usamljenu nenaoružanu ženu šalje odred specijalaca koji bu se mogao obračunati s ISIS-ovom ćelijom. Isto kao što su federalnim vlastima pod parolom borbe protiv organiziranog kriminala dane ovlasti da se konfiscira nečija imovina, odnosno da ljudi doslovno preko noći mogu ostati bez ičega, a pri čemu svrha nije zaustavljanje nekakvog stvarnog kriminala, nego tjeranje tako stvorene sirotinje da “otkucava” prave i krive, na način nimalo različit od onog kojim se nekoć slalo na Goli otok i gulage. I pri čemu su, kao u Životinjskoj farmi, neki “drugovi” po pitanju rizika takve sudbine “manje jednaki od drugih”, a o čemu govori replika Molly da je ono što je navodno bila dužna Ujka Samu ništa u usporedbi što svake sekunde pljačkaju igrači na Wall Streetu. Zbog toga što publiku, barem na trenutak, podsjeća na taj problem, Velika igra, iako u mnogo čemu predstavlja razočaranje, zaslužuje preporuke.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Buntovnik (2009)

English: Canadian actor Michael Cera in March,...

Michael Cera (izvor:Wikimedia Commons)

BUNTOVNIK
(YOUTH IN REVOLT)
uloge: Michael Cera, Portia Doubleday, Jean Smart, Steve Buscemi, Ray Liotta
scenarij: Gustin Nash (po romanu C.D. Paynea)
režija: Miguel Arteta
proizvodnja: The Weinstein Company/Dimension Films, SAD, 2009.
trajanje: 91'

Brutalna distributerska računica, temeljena na holivudskim blockbusterima, čini repertoar većine domaćih kino-dvorana dosadno predvidljivim poput sastava budućeg saziva Sabora. Ponekad se, međutim, dogodi da na velike ekrane zaluta naslov koji nije ljetna uzdanica velikih studija, pa čak ni ostvarenje iz ove ili prošle godine. Jedan takav primjer, koji samim svojim dolaskom (iako pomalo zakašnjelim) predstavlja svojevrsno osvježenje je Buntovnik, romantična komedija koju je režirao Miguel Arteta, portorikanski filmaš koji je u posljednje desetljeće i pol stekao reputaciju ljubimca američke nezavisne scene. Kada se u obzir uzme da je riječ o romantičnoj komediji temeljenoj na pikarsko-egzistencijalističkom romanu C. D. Paynea koji u SAD uživa kult-status i brojne usporedbe s Lovcem u žitu, lako je shvatiti zašto bi Buntovnik trebao biti jedan od najzanimljivijih naslova godine.

Protagonist je Nick Twisp (Cera), 16-godišnjak koji živi u Oaklandu i sa svojim vršnjacima dijeli opsjednutost seksom – čiji su praktični efekti sugerirani za romantične komedije prilično eksplicitnom početnom scenom – te frustraciju zbog toga što na tom planu nije stekao praktična iskustva sa svojim vršnjakinjama. Ono što Nicka razlikuje od većine njegovih vršnjaka jest ljubav prema popularnoj kulturi kasnih 1950-ih, oličenoj u Sinatrinim pjesmama te Fellinijevim i Godardovim filmovima. Kada s disfunkcionalnom obitelji ode na odmor u kamp, Nick s oduševljenjem otkriva kako njegove kulturne sklonosti dijeli i Sheeni Saunders (Doubleday), lijepa lokalna djevojka. Dvoje mladih se ubrzo sprijatelje i zbliže, ali Nickovo nastojanje da takvo zbližavanje stekne fizičku dimenziju nailazi na niz ozbiljnih prepreka – od Sheenih roditelja, škole, dečka i, na kraju, stava da je u pitanju tek prolazna i neozbiljna avantura.  Nick bi u takvoj situaciji završio kao još jedan “šmokljanski” gubitnik, ali tada u priču ulazi njegov alter ego po imenu François Dillinger koji, poput davnih idola na posterima Nickove sobe, nimalo ne mari za društvene konvencije. Nick pod njegovim utjecajem počinje planirati ponovni susret sa Sheeni, pri čijem ostvarenju neće prezati ni od spektakularnih kaznenih djela.

Michael Cera, mladi kanadski glumac koji se istakao ulogama flegmatičnih “šmokljana” u filmovima kao što su Juno i Superbad, vjerojatno je Buntovniku bio privučen scenarijem koji još jednom takvom liku daje prilično zanimljiviju varijaciju u obliku “zločestog” sociopatskog dvojnika. Filmu ga je mogao privući i redatelj, koji je u Dobroj djevojci pružio Jennifer Aniston jednu od najzanimljivijih uloga karijere i tako pomogao da razbije stereotipove stvorene Prijateljima. S druge strane se Arteta u tom istom ostvarenja pokazao jednako velikodušnim prema sporednim glumcima, koji su također ostvarili niz zapaženih epizoda. Takva se velikodušnost u slučaju Buntovnika, pak, nije pokazala najzahvalnijom.

Problem s Buntovnikom je u tome što sadrži previše “otkačenih” likova, što je možda dobra stvar za impresivnu glumačku postavu (koja uključuje imena poput Raya Liotte, Stevea Buscemija i Zacha Galfianakisa), ali ne i za gledatelje koji jednostavno nemaju “normalu” prema kojoj bi mogli baždariti buntovništvo glavnog junaka. Prema mnogim od tih likova Nick, pa čak i u svojoj alternativnoj verziji, izgleda prilično prozaično. Još veći problem je i u scenariju Gustina Nasha koji je, po svemu sudeći, malo previše “kidao” predložak zbog čega se Buntovnik doima zbrzanim i nedovršenim. Dojam dodatno kvari i korištenje animacija kao svojevrsnog komentara radnje; ono što je nekada bila šarmantna inovacija, ovdje izgleda kao larpurlartistički kliše.

Ono što koliko-toliko spašava Buntovnika jest nekoliko lucidnih, i to uglavnom crnohumornih, trenutaka, ali i vrlo dobra gluma, pri čemu posebno valja istaći šarmantnu Portiu Doubleday. Iako još treba čekati Scott Pilgrim protiv svijeta da se vidi pravi glumački raspon Michaela Cere, ovo ostvarenje ipak predstavlja osvježenje, makar samo u ustajaloj blockbusterskoj sezoni.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)